subota, 15.09.2018.
Kad prijatelji odu...
Ljudi dolaze i odlaze. Nije to ništa neobično, ali da odlasci bole, to je uglavnom istina.
Prisjećam se svog djetinjstva. U tom razdoblju, prijatelji su od velike važnosti i pamti ih se u jednom posebnom svjetlu. Djetinjstvo bi trebalo biti najbezbrižnije životno razdoblje i ljudi koje smo tada zavoljeli ne napuštaju se tek tako. Za mene to bi bilo kao da sam odustala od svoje nevinosti, unutarnjeg mira i dječje neiskvarenosti. Prijateljstva nastala u djetinjstvu su najiskrenija i najotvorenija pa prema tome i najbolnija kad se od njih odustane.
Odlazak nije problem kad ste vi ti koji odlaze. Novi ljudi, novi događaji, nova okolina....Sve je to ljudska potreba da potraži neku bolju sredinu za svoje novo 'ja'. Odlazak je problem kad ste vi onaj koji ostaje - napušten. Jer vi se niste promijenili, vi ste isti uz samo koju godinu više. Možda ste bolje pročitali svijet pa se niste morali mijenjati, ili jednostavno niste vidjeli potrebu za promjenom, a bila je nužna. Da...ja sam ostala ista i nisam htjela ništa promijeniti, a morala sam. Pronaći zamjenu za prijatelja pogrešno zvuči. Sam izbor riječi stvara mi gorčinu i o tome ne želim ni razmišljati.
Teško je odmah shvatiti da nitko nije kriv za rastanak. Prvo što je meni palo na pamet jest da sam napravila nešto pogrešno. I iako znam da nisam loša osoba, pitala sam se zašto nisam dovoljno dobra za 'odmetnutog' prijatelja. Milijun pitanja je tu: 'jesam li nešto krivo rekla?', 'u kojem trenutku je puklo?', 'jesam li mogla što promijeniti?', 'je li on/ona dobro?'...Ne padne čovjeku odmah na pamet : 'jesam li ja odmetnuti prijatelj?'
Sjećam se nje Gotovo uvijek se raspadnem kad se prisjetim kako smo gubile dane igrajući samo nama poznate igre. Tu sestrinsku figuru otele su mi pubertetske brige. Otišla je za glasnijom glazbom, zanimljivijom knjigom i pustolovnijim duhom. Još ju sretnem s vremena na vrijeme, nasmiješenu i vedru. Ponekad mi se čini da glumi; da i ona s vremena na vrijeme tuguje za onim starim vremenima kad kazaljke sata nisu ništa značile...
I na njega naiđem s vremena na vrijeme. On je taj koji me, kad sam gubila uporište pod nogama, držao. On je taj zbog kojeg se nisam izgubila u vlastitim mislima u turbulentnim vremenima. I on je otišao.
Mogla bih im reći koliko su mi njihova prijateljstva značila i koliko ih se i danas rado sjetim, ali to bi značilo da sam ostala zarobljena u nekoj dalekoj prošlosti iz koje su oni odavno izašli i da nisam naučila lekciju. Bio bi to moj poraz.
Lakše mi je ovako, s pričom da su se okrenuli nekom boljem životu nego da čujem istinu.
Čovjek dobije ono što daje, a ja sam dala puno u toplini i ljubavi, ali jako jako malo u poklonjenom vremenu...
Ali ne smijem se kriviti...
S vremenom pronađemo nove prijatelje, zavolimo ih, prigrlimo i otvorimo im se, ali opet slučajni susreti starih prijatelja podsjetit će nas da neki dio u nama nedostaje. Nisu samo ljubavnici ti koji ostavljaju praznine po duši, prijatelji također imaju tu moć. Ne znam kako im se tako rijetko posvete pjesme, priče i filmovi.... Kao da su nebitni, kao da nas nisu izvukli iz najcrnjeg ponora u nekom trenutku života.
Oznake: prijateljstvo, prijatelj, odlazak, krivnja
- 20:35 -
