Onkraj

srijeda, 25.05.2022.

Tišina, mir (nebo, sateliti)

Mi imamo samo jedan smjer kojim možemo ići. To je smjer ljubavi. Zašto baš ljubavi i što je uopće ljubav (dakako, onkraj svih zloupotreba te riječi)? Ljubav je sama supstancija Duha (kojeg kršćani zovu i Bogom). Ljubav i Duh ne mogu se razdvojiti. Ako želimo iz Materije prijeći u Duh, ako bar slutimo da to ima smisla, ili još bolje, da je to jedini smisao života, tada se moramo pomiriti s idejom ljubavi. S jedne strane, mnogi zloupotrebljavaju riječ ljubav, koriste je tamo gdje je samo riječ o sviđanju naspram nesviđanja, o "ljubavi" naspram mržnje. S druge strane, mnogima se, većini, ne da ulaziti u ideju ljubavi kao esencije Duha. To im je previše religiozno, previše božićno i uskrsno izvan tih datuma.

Zašto je ljubav esencija Duha? Prvo moramo vidjeti što je Duh u našoj misaonoj strukturi. Duh je neka vrsta suprotnosti Materiji, zar ne? Materija odvaja biće od bića, čini privid pojedinačnih bića, dok Duh taj privid poništava - upravo je na tom prijelazu ljubav prepoznatljiva u svojoj svojstvenosti. :) Tamo gdje pojedinačno biće u svojemu razvoju procesno uranja u Duh, aktualizira se i fokusira samobitnost ljubavi. Čisti Duh nema potrebu iz sebe izdvajati ljubav kao mentalnu kategoriju, no biće koje procesno i postupno prelazi iz Materije u Duh u određenom trenutku ili rasponu svoje evolucije veoma jasno, moćno i precizno apostrofira ljubav kao višu nužnost, kao dramatičnu propoziciju postojanja.

Performanse ljubavi uvijek su u sferi bezuvjetnog. Gdje nema bezuvjetnosti, nema ni ljubavi. Ljubav nije emocija, iako su joj emocije prirodni prirepak. :) Kad čovjek jednom uspije fokusirati ljubav, kao što se finim pomicanjem tuner-kotačića uspije podesiti neka radio-stanica, tada za njega više ne postoji opcija straha, opcija istovrsne povratne reakcije (reaktivnog odziva na bazi nasilja), opcija samozaštite. Mi možemo i ne moramo "okrenuti drugi obraz", nije u tome poanta. Poanta je u tome da je ljubav Viši Razum - Krišna nije sugerirao Arđuni da se ne bori, premda su mu s druge strane bojišta bili sve sami rođaci, upravo suprotno, naglašavao mu je da se mora boriti, da je to njegova dužnost. Godinama kao mlad pacifist nisam mogao shvatiti taj dio Bhagavad Gite. Viši Razum nema veze sa sviđanjem i nesviđanjem, s atrakcijama i atraktorima, s cijelom tom bulumentom našeg toksičnog naslijeđa koje je kapilarno pustilo svoj utjecaj na sve. Viši Razum ima svoju vlastitu "hijerarhiju prioriteta" koja je bešumna, supramentalna, skroz tiha. Ta tišina je druga riječ za ljubav.

25.05.2022. u 02:53 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 24.05.2022.

Slutnja u kamenu

Mi smo kamen koji povremeno sluti da je biće. Te slutnje su rjeđe nego što nam pamćenje kaže, no pamćenje stvara iluziju kontinuiteta. Ako se upregnem naći se, nigdje se ne pronalazim. Ako odustanem od sebe, ako se opustim, evo me. To što pamtim sebe vrhunska je podvala, o njoj su drevni Indijci govorili kao o Mayi, kozmičkoj Iluziji. Onaj tko pamti samo je od ovoga časa, samo je časomičan, pa ipak, on misli da je Pamtitelj, da je njegova pamtiteljska kvaliteta krovna. Postoji, doduše, jedno Više Pamćenje, ali ono nije od kamena koji sluti da je biće, ono je od Duha koji nema ime ni lik. Nisam ja taj koji pamti. Dokaz su senilnost, demencija, alzheimer, amnezija. Tko sam ja u tom raspadu osobnosti? Tko sam ja u paranoidnoj ili bilo kojoj drugoj psihozi?

Nedaće su najbolje što nam se može dogoditi. One nas izdvajaju, fokusiraju, i omogućuju Božanskoj Svijesti da se očituje. Mnogi su sveci, naročito u Indiji, molili Boga da im dade što više nedaća jer Ga se samo pomoću njih prisjećaju. Nitko od nas ne želi nedaće, takva se želja smatra duševnim poremećajem. Pa ipak, mnogi su veoma svjesni toga da su im patnje obogatile život, iako o tome neće bilo kome govoriti.

Valja otkriti ne samo da nismo osoba, već da nismo ni bilo što drugo. Ne postoji stvarna mogućnost da se "uđe u trag" tomu što smo mi zaista. Kaže se da smo apsolut, svijest po sebi, Bog i sl. No to su samo riječi, otiskivanja. Nema načina da se (umom) spozna što smo zaista.

Neosnovano je tvrditi da ja nisam "isto ono" što je i netko drugi, pa bio on najgori monstrum. Dajte mi "svemogućih pet minuta" i ja ću biti bilo tko jer to nije nemoguće ako se "opcije uma" ostave otvorenima. Govorim s jedne veoma visoke razine razumijevanja koja može proizvesti posvemašnje pomirenje, pravu euforiju probuđenog zajedništva. No na ljudima je zadatak da je prepoznaju i apsorbiraju.

Čovjek nije kontinuitet, ergo, čovjek nije pojedinačno biće, iako je teško s tim se složiti iz stanja uma koje se klacka između odobravanja i negiranja, između vjerovanja i nevjerovanja, između ljubavi i mržnje, između budnosti i nesvjesnosti. Sve dok nemamo unutarnje snage tzv. nesvjesnost prepoznati kao alternaciju, kao drugu ulogu nas samih, i time prokazati nesvjesnost kao suptilnu laž, nećemo postići značajniji napredak u razumijevanju tajne Sebstva.

24.05.2022. u 02:33 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.05.2022.

Boris Bondarev!

Ruski diplomat Boris Bondarev, savjetnik ruske misije pri uredu UN-a u Ženevi, podnio je ostavku na mjesto u Ujedinjenim narodima. Donosim kratak izvadak iz njegova obraćanja:

"U dvadeset godina svoje diplomatske karijere vidio sam različite zaokrete naše vanjske politike, ali nikad se nisam toliko posramio svoje zemlje kao 24. veljače ove godine. Agresivni rat koji je Putin pokrenuo protiv Ukrajine, a zapravo protiv cijelog zapadnog svijeta, nije samo zločin protiv ukrajinskog naroda, već, možda, i najteži zločin protiv naroda Rusije, s podebljanim slovom Z koje prelazi preko svih naših nada i izgleda za prosperitetno slobodno društvo u našoj zemlji.

Oni koji su osmislili ovaj rat žele samo jedno – zauvijek ostati na vlasti, živjeti u pompoznim neukusnim palačama, ploviti na jahtama usporedivim po tonaži i cijeni s cijelom ruskom mornaricom, uživajući u neograničenoj moći i potpunoj nekažnjivosti. Da bi to postigli, spremni su žrtvovati onoliko života koliko je potrebno. Tisuće Rusa i Ukrajinaca već su umrle samo za to.

Danas se Ministarstvo vanjskih poslova ne bavi diplomacijom. Više se bavi ratnim huškanjima, lažima i mržnjom. Služi interesima nekolicine, vrlo malog broja ljudi i na taj način doprinosi daljnjoj izolaciji i degradaciji moje zemlje. Rusija više nema saveznika, a kriviti se nema koga osim njezine nepromišljene politike."


Vijest na portalu Jutarnjeg možete pročitati OVDJE.

23.05.2022. u 15:07 • 5 KomentaraPrint#

petak, 20.05.2022.

Dva modaliteta samosvijesti

S jedne strane, samosvijest je čudesna svjesnost svijesti, stanje svjedoka, makar i u zametku. S druge strane, samosvijest je samorefleksija, unutarnji dijalog, neprestano pričanje sa samim sobom, koje kod onih koji su otišli na kvasinu više nije samo unutarnje.

Iz te dvije komponente nastala je ideja Boga. Bog nije za baciti, On ipak odražava naše skrivene sposobnosti, magiju pozornosti kojoj nema granica, koja je zbiljski stvaralačka. Ta je magija u pozadini ontološkog pitanja je li svemir stvorio mene ili sam ja stvorio svemir. Indijska učenja kažu: aham brahmasmi, ja sam brahman, ja sam Bog, no to, naravno, valja pravilno shvatiti. Indijski personalizirani Bog poznat je kao Išvara i spada u niža učenja koja su puku lako prihvatljiva, dok je brahman riječ koja se odnosi na apstraktni princip, na impersonalni apsolut bez svojstava, stoga se ipak aham brahmasmi ne može prevoditi kao ja sam Bog, premda je za shvaćanje kršćana to najpribližniji i jedini prihvatljiv prijevod.

Ideja Boga kao personalnog Istražitelja koji kaže da nas beskrajno ljubi iako je uperio reflektor u nas i zahtijeva da priznamo da smo griješni nastala je u novije vrijeme, možda u zadnjih nekoliko stoljeća, dva, pet ili petnaest. Danas Crkva već poprilično reterira po tom pitanju i sve više naglašava da nas Bog, taj zastrašujući Istražitelj S Reflektorom Uperenim U Naše Lice, ipak prvenstveno ljubi, a tek nam potom sudi, jer je primijetila da ideja griješnosti u trgovačkom smislu nije naročito pogodna ne samo za povećavanje pastve, nego ni za održavanje već dosegnutog broja. :) Ali, otkud se pojavio taj personalni Bog? Koja je Njegova prava narav, prava psihološka fokalna točka? Ja bih rekao da ona proizlazi upravo iz činjenice samosvijesti, ili točnije, iz njezine druge komponente koju sam nazvao samorefleksijom. Tamo gdje se čovjek u svojemu biću podijelio na dvoje, na sebe koji je svjestan sebe, ovog drugog sebe morao je u svojemu misaonom imaginariju negdje svrstati, naći mu neko mjesto unutar uma. A kako svatko najviše voli sebe, više nego što voli ikog drugog, bilo je prirodno i očekivano da će tog drugog sebe, kad ga već mora izvanjštiti, pretvoriti u Boga, Jehovu, Išvaru, Alaha. I eto, jebiga, tako nastade Bog, Svevišnji, koji velikodušno oprašta, koji je milosrdan, ali ipak ne oprašta i nije milosrdan prema ženama koje se odluče na pobačaj. ;) Jelena Petrovna Blavatskaja ljutito je pizdila zbog toga što kršćani ne opraštaju benigne, ali Bogu neprikazane grijehe (na primjer drkanje), dok su silno entuzijastični (a pritom je primarno mislila na Amerikance i njihovu već tada omiljenu zabavu dodjeljivanja smrtnih kazni) oko ideje da će kriminalac, zločinac, monstrum već danas biti u Raju samo ako u zadnji tren pred vješanje prizna svoje grijehe i iskreno se pokaje. Govorila je (ne citiram doslovno): "Monstrum će doći u Raj ako se samo iskreno pokaje, dok će njegove žrtve, ili njihove obitelji, koje su zbog njegovih zločina završile u najgoroj noćnoj mori iz koje se više nikada nisu uspjele izvući, gorjeti u paklu jer su im se životi pretvorili u neku vrstu predvorja pakla u kojem više nema vjere ni u što dobro i pozitivno. Može li išta biti licemjernije i pogrešnije od takvih uvjerenja kršćana!?" Treba li uopće reći da je bila u pravu, da je pogodila u meritum licemjerja stvorenog oko izmišljotine milosrdnog personalnog Boga?

U 19. stoljeću iz nebrojenih je ljudskih duša spontano prokuljao ateizam, koji se dodatno globalno razmahao u 20. stoljeću. Zašto se on pojavio? Zar samo zbog rastućeg materijalizma? Ja bih rekao da su i ateizam i materijalizam nastali poglavito zbog buđenja svjesnosti, zbog neke vrste probuđivanja čovječanstva. Kad se čovjek koji je dvije godine bio u komi iznenada probudi, što se s njim prvo događa? Dakako, on prvo postaje svjestan materijalnih prilika u kojima se nalazi, kreveta na kojem leži, sobe u kojoj se nalazi, stropa pod kojim leži, svih tih silnih aparata na koje je priključen i koji ga okružuju, prozora u koji gleda i zavjese koja se njiše na povjetarcu, zatim medicinske sestre koja mu uzbuđeno prilazi, boje njezina glasa i boje njezine odore, bijelih kuta doktora koji upadaju u sobu, i sl. Dakle, sve samih materijalnih, osjetilnih stvari. Hoćemo li ga zbog toga proglasiti materijalistom? Ah, koliko bismo bili glupi kad bismo to učinili! Tako je i s buđenjem svijesti čovječanstva u zadnjih dvjesta godina. Ono se budi iz kome, ok, možda ne baš iz kome, možda prije iz posebnog kolektivnog sna (koji je pretkraj dao gotiku, renesansu i barok, silne kreativne iskorake!). Budi se na javu i ona ga na neki način zasljepljuje (valja reći da je renesansa - iako po mnogo čemu izvanredno kolektivno probuđenje, ipak bila tek uvertira, preludij ili nagovješaj stvarnog probuđenja u budućnosti, nagovještaj koji je još uvijek bio slatko sanjanje života). Tek se danas čovjek polako oporavlja od te zasljepljujuće svjetlosti koja je isprva bila jasna samo oko toga da je osjetilni svijet stvaran i da personalni Bog ne postoji. :) Danas, postupno, kako se naša post-snivajuća svijest polako uravnotežuje, mi vidimo da i nije baš najveća mudrost vjerovati u samopotvrđujuće izvjesnosti osjetilne percepcije i da nije baš najveća mudrost pljuvati po ideji personalnog Boga. Jer, kvragu, uočavamo da ne možemo vazda ostajati u dječjem vrtiću antagonizma spram stvari u koje smo kao usnulo čovječansvo vjerovali prije buđenja. Puko negiranje personalnog Boga, dakle ideje iz doba dok smo sanjali, ne može biti sve za što smo sposobni u ovom probuđenom stanju, zar ne? Nismo li ipak sposobni i za nešto više? U redu, bio je taj jedan period zasljepljujuće omame osjetilnošću neposedno po izlasku iz kome/sna, no sada se sve to sleglo i mi jasno vidimo da možemo ići dalje, da smo sposobni za nešto novo, za nešto ponad čisto osjetilnog. To novo, podrazumijeva se, više nema baš nikakve veze s konceptima iz doba sanjanja, no budući da su snovi nerijetko vrlo kreativni, ne mora nužno značiti da moramo baš sve koncepte iz tog doba sanjanja s prezirom odbaciti. Neke možemo i zadržati, iskoristiti, barem u ovom prijelaznom periodu prema 22. i 23. stoljeću. ;)

Što je to novo s čime možemo ići u budućnost? To je - za razliku od komponente samozrcaljenja koja je izvanjštila sebstvo u Boga - komponenta samosvijesti koja je svjesnost svijesti, koja je stanje svjedoka. Sa stanjem svjedoka čovječanstvo može dalje raditi bez straha od upadanja u nove fundamentalizme, u nova vjerovanja, jer je stanje svjedoka - budući da u startu transcendira samorefleksiju - posve imuno na ego-trikove. Stanje svjedoka tema je jednog zrelog, probuđenog čovječanstva sredine 21. stoljeća. Ono ima silan kapacitet otkrivanja novih svjetova iznutra i izvana jer se ne bazira na vjerovanju koje stopira i blokira svijest. Tamo gdje je svijest kroz svjedočenje radikalno rasterećena i radikalno transpersonalizirana, u njoj se pojavljuju potpuno nove mogućnosti o kojima današnje čovječanstvo još ne zna ni sanjati. Svijest je prvi i zadnji momentum apsolutno svega, njezine su opcije beskonačne, nema granica izražavanja unutar svijesti. Naša današnja, ekstremno sužena pozicija jadne individue koja se u kompetitivnom i grabežnom svijetu bori za opstanak pa usput još ima vremena i za Eurosong u relativno će kratkom vremenu biti rastvorena, rastavljena na atomarne sastavnice, i kroz medij svitanja transformirana u opcije slobode.

20.05.2022. u 03:52 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.05.2022.

Izvan sustava

Biti izvan sustava znači biti autsajder. No to znači i zadržati slobodu. Većini "zadržati slobodu" ne znači ništa (osim u socijaliziranom, indoktriniranom, neiskrenom smislu te riječi), no nekima to znači sam zrak za disanje, zrak bez kojeg bi se duševno ugušili.

Mnogi mladi angažiraju se na tzv. alternativnim područjima kulturnog i društvenog života smatrajući da je to put do očuvanja vlastite slobode, no vrlo brzo od tog alternativnog, slabo strukturiranog, naprave jednu novu strukturu, jednu novu hijerarhiju, nov sustav vrijednosti, nov establišment. A onda su tu i tzv. liberalne, lijeve, progresivne, zelene vlade koje žele uključiti ili pripojiti cijeli taj svijet slabo strukturiranih, a ipak vrlo kreativnih mladih 21. stoljeća u svoj svijet, u svoja pravila, u svoja tobože slabo strukturirana pravila. Koja su sve drugo, samo ne slabo strukturirana, budući da njima upravljaju visokoobrazovani i vrlo ambiciozni mladi političari koji ni svojemu vlastitom psu ne žele priznati da je ambicija ono jedino što ih goni.

Mladi su budući stari, što će reći: u njima već čuči ambicija da se jednom dadu strukturirati, da se jednom umirove i zađu u mirnije, sigurnije vode života. Stoga su mladi ipak manjeviše koruptivni, samo treba naći njihovu slabu točku, ili drugačije rečeno - njihovu koruptivnu točku. Za to služe ambiciozni mladi političari lijevih i zelenih politika - oni pronalaze u mladima tu koruptivnu točku, za to su se obrazovali, na nekim oksfordima i kembridžima.

Dakako, postoji ogroman postotak mladih, naročito u poljskama i hrvatskama, za koji ne trebaju gore spomenuti; njima su dostatni studentski kapelani poput don Stojića. No ovaj post nije o njima. Ovaj post je o boljim mladima, o onima koji uglavnom propadnu, propiju se i ništa od njih ne bude. :)

Dakle, ako kreativna mlada osoba, koja već u toj osjetljivoj, posttinejđerskoj dobi zrelo prozire cijelu tu ideju koruptivnosti, želi pronaći svoje mjesto pod zvijezdama, što joj je činiti? Kao prvo, treba li završiti fakultet? Većina nas odraslih, starijih, reći će da treba. Da treba iz milijun i jednog razloga - jako smo spretni s riječima kad mladima trebamo objasniti zašto trebaju završiti fakultet. A to iz nas uvijek progovara strah koji proizlazi iz našeg životnog iskustva. No ako mlad inteligentan čovjek završi fakultet, on će, prirodno, htjeti naći posao u struci. Inače, za koji k. je studirao? A što znači posao u struci, u Europi u 21. stoljeću? To znači ganjanje profesionalne izvrsnosti, kompeticiju koja je do sada već dosegnula ultra razine, ili pak korištenje rodbinskih veza i zapošljavanje u nekoj sinakuri gdje će nas državna ili gradska struktura, ili još rigidnija struktura privatnih kompanija, potpuno prekriti i kao živu dušu doslovno ugušiti. Mnogo je divnih zanimanja, u prosvjeti, odgoju, socijalnoj skrbi, zdravstvu, znanosti, gdje je nužan visokoobrazovani kadar. Nema se tu što prigovoriti. Dao bog sreće da se većina visokoobrazovanih na svim tim područjima pronađe u punini svog profesionalnog zadovoljstva i da svatko od njih doživi 100 godina i krdo unuka, praunuka i prapraunuka (poput moje bake, rođene 20. svibnja 1922., koja sutra slavi stoti roćkas). ;)

No je li to smisao i cilj ljudskoga života? Civilizacija nije ništa drugo nego slaganje strukture na strukturu na strukturu na strukturu na strukturu... Kad najgornja struktura postane preteška za sve niže, cijela se civilizacija počne urušavati, i tada sve profesionalne izvrsnosti počinju biti poput kino-ulaznice za jučerašnju predstavu. Dođe neki Hitler i kaže: "Riješit ću židovsko pitanje." Dođe neki Putin i kaže: "Satrat ću Ukrajinu." Dođe neki Milanović i kaže: "Iskoristit ću Finsku i Švedsku." Dođe neki Grmoja i kaže: "Ukinut ću Ustavni sud." I učas, sve počne gutati požar, sva struktura - kao silno suh barut koji silno želi gorjeti - biva nadvladana iracionalnošću, ljudskom glupošću, jeftinim populizmom, najjezivijim strastima i dugo susprezanim porivima koji su čekali na svojih pet minuta.

Biti izvan sustava znači voditi cjeloživotnu bitku s čudovištima strukture koja nas vazda mame u svoje mreže, dok nam istovremeno s druge strane spektra samozrcaljenja prijete nemani samosažaljenja, odustajanja, osjećaja poraženosti ili manje vrijednosti. Narcisoidnost je gracioznom baletnom kretnjom mnoge koji su voljeli misliti da su izvan sustava vratila na njihovu stvarnu poziciju. Kad sam na početku ovog teksta napisao: "Biti izvan sustava znači biti autsajder. No to znači i zadržati slobodu.", zaboravio sam spomenuti da je to samo djelomično točno, tj. točno je samo unutar jednog određenog diskursa. Izvan njega, upravo je sustav taj koji generira autsajdere jer se od njih mora odgurivati ona manjina koja želi biti uspješna. No ja nisam mislio na tu vrstu autsajdera.

Autsajderi na koje ja mislim su ljudi koji su doslovno alergični na sustav i strukturu. Njihova duševna alergija zaista je prispodobiva s alergijom na pelud ili prašinu - to je vrlo slično, iako je ovo drugo u fizičkom, a ono prvo u duševnom mediju. Iskonski nerv za anarhizam svakako je dobar deskriptivni dodatak njihove pozicije. Sama činjenica da se mora raditi i zarađivati kako bi se živjelo njima je krajnje odvratna, i taj osjećaj odvratnosti ne smanjuje se u intenzitetu bez obzira na protijek godina. Ne smanjuje se. Znam da se ne smanjuje.

Onaj tko je istinski autsajder, tko je zbilja izvan sustava, nikada to neće pokazati, ni na koji način neće to kapitalizirati, neće s tim baš ništa učiniti. Naprosto će patiti u sebi i nikad mu neće pasti na pamet da se pohvali svojom patnjom.

Ali on je visokoosjetljiv sve vrijeme i ne prestaje biti osjetljiv. Ništa mu ne promiče, ništa ne uzima zdravo za gotovo. Taj bi mogao biti izvanredan kroničar prijelaza civilizacije iz devetnaestog u dvadeseto, a onda iz dvadesetog u dvadeset i prvo stoljeće, samo kad bi mogao toliko poživjeti, jer samo takav može sve sastavnice društva i njegovog često dijaboličnog razvoja sagledati s točke zajedničkog nazivnika, s točke autsajderskog objektiviteta.

Neke fine, veoma fine razine u spektru autizma možda bi se mogle pravilno fokusirati ovim mojim tekstom.

Što, dakle, znači zadržati slobodu u društvu u kojem smo se rodili, koje nas je oformilo i socijaliziralo i koje nam je na jedan veoma pokvaren način dalo do znanja da se moramo boriti protiv drugih, da se moramo natjecati s drugima, ako želimo živjeti iole pristojnim životom? To znači kreirati duboko u sebi jasan duševni stav: neka bude što će biti. Bez straha. Bez zdvajanja. Bez Plana B. Bez sranja o izvrsnosti. Neka bude što će biti. Ja neću intervenirati za sebe. Ja neću poboljšavati svoj status hvaleći sebe. Ali neću ni odustati od natječaja za kemičara ako sam već završio kemiju na PMF-u. Otpuštam opcije, ne prizivam ih, nisam kompetitivan. Ne želim da ja pobijedim na natječaju. Sama ta misao kako bi bilo super da ja pobijedim na natječaju mi je odvratna. Pa ipak, neću odustati od natječaja. Imat ću u sebi sve vrijeme aktivnim taj osjećaj odvratnosti spram kompeticije, ali ću kao diplomirani kemičar ipak odraditi sve što treba. To je dobar stav, to je ispravna mentalna "postura".

Tako doživljavam nevinost na višoj, duhovnoj razini tog pojma. To je nevinost koja nije ostrašćena religijskim fantazmima, nečim što ne postoji, što u najboljem slučaju može biti tek metafora. Duhovnost je živa, aktivna, svjesna. S njom nema varanja. Nijedan sustav vrijednosti ne može sugerirati Istini da bude to što nije.

19.05.2022. u 04:05 • 9 KomentaraPrint#

srijeda, 18.05.2022.

Poruka

Ostavi pjesmu da spava.
Pusti je u miru.
To dijete s neurednim uvojcima
utonulo u sebe na poprištu igre,
sa slučajnim rasporedom igračaka.

Ne podiži ga u svoje ruke
da ga preneseš u postelju
jer ćeš mu pokvariti sanak.

Pjesma je biće postalo iz utrobe
drugačije majke.
Ne diraj taj nered na tepihu u sobi.
Među zelenim bakljama sluha
pjesma zvuči kao slutnja lakoće u zvijezdama.
Pomakneš li samo jednu riječ
na neko drugo mjesto,
počešljaš li samo jedan uvojak,
svemir će umah postati strašna težina reda.



(Pula, 28. studenog 2003.)


18.05.2022. u 01:02 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 17.05.2022.

1512 tjedana od začeća

Budući da previše vjere polažem u taj Facebook, evo mene opet s jednim fejsbučkim kopipejstom. Ovaj put donosim FB-objavu Borisa Dežulovića s dvije pripadajuće fotografije. Dakle:

- 7 tjedana od začeća zijeva
- 8 tjedana od začeća štuca
- 9 tjedana od začeća sisa palac
- 12 tjedana od začeća smije se
- 38 tjedana od začeća rodi se
- 51 tjedan od začeća zaplače u kolijevci kad pripadnici HVO-a s krunicama na uniformama banu u kuću i rafalima iz automatskog oružja poubijaju majku, oca, šestogodišnju sestru i osmogodišnjeg brata, poliju ih benzinom i zapale, pa ga vojnici čuju kako plače i vrate se da ubiju i zapale i njega i kolijevku i cijelu kuću
- 1512 tjedana od začeća na zagrebačkom Hodu za život nerođene djece ponosno stupa Dario Kordić, ratni zločinac pravomoćno osuđen zbog ubojstva 116 bošnjačkih civila u Ahmićima, od kojih trideset dvije žene i jedanaestoro djece, a među njima osmogodišnjeg Elvisa, šestogodišnje Šuhrete i njihovog brata Seje Ahmića, bebe stare tri mjeseca i dva dana



17.05.2022. u 10:29 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2022  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Svibanj 2022 (15)
Travanj 2022 (16)
Ožujak 2022 (17)
Veljača 2022 (23)
Siječanj 2022 (12)