Feniksov Pjev

I ovu politiku...

Tko sam ja da ju držim na uzici? Slobodna je sama po sebi, individua ovoga svijeta koja se spojila samnom. Ja sam njena sjena, pratioc u njenom životu. Tko zna, možda jednog dana i vječan suputnik. Opet mi nije dobro skakati daleko u maglu da ne lupim u koju banderu dok šetam ulicom života. Knjige i knjige bih napisao da znam kako ali danas. Objašnjavam jučer mehaniku strasti i gledam sebe i nju pa pomislim da nju to ne zanima. Pitala me čisto da ne govori vjetru mada je i zima sluša. Peticije, studen(-ti), volontiranje, kemija i alkohol. Ha doslovce svaša nešta. Da ne ispravljam greške pustit ću da vidim kako se situacija dalje razvija. Ova me pili da joj predam više dug al tako mi se neda da bih radije to ostavio za mjesec kada je kolo voz. Jebiga, stišće i pritišće, svakim danom se sve svodi na isto srce i ista usta i jezik. Sada bih pobjegao još i više iako sam završio veliko poglavlje u životu.
Sucicdalan? Svi smo jeboga pas, i ovaj vulgarizam isto nabijem na mamićevu frazu. I što sad dalje? Pustit stvari da same idu? Kao rijeka u Obi-Wan-Kenobi gangnam style ljubavi. Kao dugogodišnje meditiranje na kvarneru i ljekoviti vjetar koji ih je učinio debelima. Tko se pronađe neka si lupi pet-ali u obraz; pa da se još više crveni nego li nakon ljute rakije što je uzeo od seoskih farmi da pogosti glavešine.
I evo ga opet danas, pa jedno deset kava ću popiti i dalje osjećati isto: proljev, čep u šupku i dehidrataciju mozga pa neću razmišljati šta ću raditi. Samo ću blejati tamo i kimati glavom dok će se ovi pitati koji mi j kufer. A taj mi je da mi je ali i nije. Šta dalje? Što dalje? Isto, iste, isti.

-Oni mene i ja sebe.