Meh.
blonde on blonde. ??
Je t'aime.
Daleki horizont, vrućina koja se uvlači u kosti i zanimljive ptice na jugu. Kraj njih hladne šume na sjeveru i crni borovi prekriveni debelim nanosima snijega. Krzno što strši ispod najdeblje grane kao da se prilagodilo bjesomučnoj tišini. Samo užegle ravnice prošarane bijelim kostima čekaju novo svitanje. Jedno za drugim odlaze polako, sjene se gomilaju na blijedom pijesku. Njihove oči govore više, više od ostalih nijemih spodoba. Led koji gori u prostranstvima dalekih planina što se mole za naše duše u tišini.
"Make love not war!"
Let's sail the seven seas and See what we sea..
If you see the sunshine when you wake up it means you're gonna have beautiful day. If you see clouds and rainy sky you'll still gonna have a beautiful day.
Hey there Little Red Riding Hood,
You sure are looking good.
You're everything a big bad wolf could want.
What big eyes you have,
The kind of eyes that drive wolves mad.
"Understand this, I mean to arrive at the truth. The truth, however ugly in itself, is always curious and beautiful to seekers after it."
"Ljudi govore o ubijanju vremena, dok zapravo vrijeme tiho ubija njih." Dion Boucicault
I was riding on the Mayflower
When I thought I spied some land
I yelled for Captain Arab
I have yuh understand
Who came running to the deck
Said, “Boys, forget the whale
Look on over yonder
Cut the engines
Change the sail
Haul on the bowline”
We sang that melody
Like all tough sailors do
When they are far away at sea
if anyone cares?
+ The Lass that loves a sailor je pjesma Charlesa Dibdina
"People knew that they were courting and, when he sang about the lass that loves a sailor, she always felt pleasantly confused. He used to call her Poppens out of fun."
+ Terrence Simon Hardy je stvarna osoba, koju sam poznavala i uistinu je neko vrijeme radio u Grenadieru. Grenadier je stvarni londonski pub. Terry sada radi u Black Pepperu pod poznatim chefom Albertom Chiappom.
credits
murderscene
xxxx
|
|
Postcards and the cold wind..
petak, 25.02.2011.
Napokon, zvono se oglasilo nakon dugog iscekivanja, dva najduza sata napokon su zavrsila. Spremam knjige i krecem prema posti. Kada sam izasla, hladan povjetarac pomilovao je moje obraze i moje su se oci istog trena napunile suzama. Krenula sam nizom stepenica prema glavnoj cesti koja vodi do poste. Dok sam hodala gledala sam zilava, tanka stabla koja su se savijala na vjetru. Izgledala su tako usamljeno, tuzno. Odupiruci se naletima vjetra svaki su se puta savijala sve vise i vise, a bolne grimase na njihovim granama odavale su njihove stalne patnje. Hodajuci tako dulje vrijeme nisam ni shvatila kako su mi se ruke smrznule na hladnom vjetu. Pisma i dvije razglednice koje sam drzala gotovo i nisam osjecala. Jednostavno mi nije smetalo, ta hladnoca, kao da me ispunjavala nekom cudnom srecom. Moglo bi se reci da nekad zimu volim vise od ljeta. Pramenovi plave kose noseni vjetrom padali su mi na oci. Mnogo se ljudi vrzmalo uokolo, bilo mi je cudno sto se to događa, kada ima puno ljudi. Ne volim guzve, cine me nervoznom. Maleni broj ljudi na ulicama je najpovoljniji. Znas da ima nekoga oko tebe a opet nema toliko ljudi da bi se osjecao nelagodno. Cudan je to osjecaj, ljudi obicno vole biti u blizini drugih ljudi. Kod mene nije tako, nekada mi se cini da se bolje slazem s zivotinjama nego s ljudima. Ljudi su cudna bica, ponekad te mogu stvarno zacuditi, njihove zelje, razmisljanja i pogledi na svijet katkada su krajnje neobicni.
Ulazim u postu, stara skripava vrata polako se otvaraju i u isti tren cuje se ono udaranje postanskog ziga. Nije bilo guzve pa sam bila odmah na redu. „Avionom i s markama, molim“ uljudno sam zamolila staru gospođu na salteru. Pogledala me s krajnjim cuđenjem, kao da joj nikada nitko nije donio toliko pisama. „A kome pises?“ upitala me. Iskreno, osjetila sam neku nelagodu, uopce nisam zeljela razgovarati s njom o toj temi. Ne volim kada su ljudi previse uljudni i kada ih zanimaju privatne stvari. „Prijatelju.“ odgovorila sam. Platila sam, uljudno pozdravila i izasla na hladno zimsko sunce.
| 23:22 |
Komentari (29) |
On/Off |
Print |
# |
Marmelade sky.
ponedjeljak, 21.02.2011.
Budim se, otvaram snene oci, kao kroz maglu prisjecam se jucerasnjeg dana, ali zurim. Trazim papuce koje su nestale u imaginarnim dubinama ispod moga kreveta. Iz kuhinje dolazi fini miris toplog mlijeka i socnog peciva. Da je barem tako lagano. Dok perem zube razmisljam o dalekim ravnicama, zelenim pasnjacima, svjetlo plavom nebu i prostranstvima Kanade. Imam izlaganje o Kanadi. Ne osjecam se ponosno ali ipak odlucim otici u skolu.
Bacam knjige u ruksak, pokupim mp3 i mobitel s police i siđem u kuhinju. Ne danas, zasto bas danas, od svih dana, pomislim. Kroz otvorena balkonska vrata ulazio hladan povjetarac koji je rashladio cijelu kucu. Takva situacija u pravilu znaci da je nas pas vani. 20 do 8 a ja cekam psa, pomislim o ponovnom kasnjenju u skolu, ali ta misao brzo iscezne, kada iza bujnog sivo-zutog raslinja ugledam plavi rep malene zvijeri. Skinem mu ogrlicu, pogladim ga par puta za rastanak, povucem ruksak i zalupim vratima.
Cim sam izasla ispod mojih se nogu stvorio meki pahuljasti snijeg. Zagazim jos par koraka naprijed i utonem u bjelinu koja se prostirala svuda uokolo. Jedino su moje crne hlace razbijale monotoniju snijega. Ceste zametene snijegom i zute svjetiljke s gotovo ne vidljivim svjetlom ocrtavale su obzor koji se vidio s vrha brijega na kojem sam stajala. Prekrasan pogled, bijeli brezuljci nizali su se jedan za drugim a jedino sto ih je odvajalo bile su gotovo nevidljivi crni kolci vinograda koji su stajali u snijegu. Bijeli dah izlazio je iz mojih usta dok sam bila u sigurnoj toplini svojeg kaputa, cinilo se kao da sve to gledam kroz prozor a ne da stojim vani usred prostranstva. Moje su se tenisice napunile snijegom, no to me nije omelo, samo sam i dalje nepomicno promatrala prirodu. Nakon nekog vremena pogledam na sat i shvatim da sam zakasnila. Vrijedilo je, nije mi bilo zao.
| 19:02 |
Komentari (22) |
On/Off |
Print |
# |
|
