Šta reči a da već nije rečeno?
Kraj.
Predstava je završena, a oni su je odigrali kako to samo oni znaju. Neću imenovati. Neću ništa.
A zašto onda ovo pišem?
Zato da na barem ovaj način i barem nekome kažem da je to bila PREDSTAVA.
A mene je pogodila direktno... u srce.
Dio kad ju pušta da ode... Pušta ju. Daje joj slobodu, a vjeruje da ju nikada više neće vidjeti.. i ne samo da ju pušta, on joj poklanja i svoje ogledalo..sve što on ima.
Ej to ogledalo mu je moglo poslužiti da ju barem katkad vidi, barem u slici.. ali on se i toga odriče.
Bože!!! Nemam riječi. Ne mogu to staviti na papir, za te emocije moje riječi su neadekvatne.
I tako, u prepunoj dvorani, bez riječi u tišini, pogleda uprtog u pozornicu ja nisam uspjela zaustaviti suze. Nisam uspjela. A nekako nisam ni htjela.
A onda je usljedila zabava. Rebs, Niki, Sarah i ja. Kakvo opušteno i blisko bivanje. I glumac... pardon Glumac...koji makar ne sudjelovao u predstavi zasjeni sve.
Ok. Dopuštam si priznanje da je to vrlo, vrlo subjektivno. Ali to nešto..to nešto. No dobro. Dosta.