Riley je ležao na krevetu gledajući u vrata terase. Želio je izeći na svijež zrak, ali pljuštilo je i znao je da bi njegova majka poludjela da ga vidi kako stoji na kiši nakon što je završio u bolnici. Kad se vratio kod kuće, nakon što ga nije bilo više od mjesec dana, otišao je odmah u sobu zaključavši se. Nije želio vidjeti nikoga. Nije želio čuti nikoga. Nije želio komunicirati ni sa kime unatoč tome što je njena majka neko vrijeme stajala pred vratima njegove sobe, nagovarajući ga da joj otključa.

Iznenada, dok se polako opuštao, čuo je zvuk poruke. Pogledao je iznenađeno u mobitel ne znajući što napraviti. Srce mu je ubrzanije počelo kucati. Bio je uzbuđen pitajući se tko mu je poslao poruku. Duboko je uzdahnuo i nevoljno ga podinuo sa noćnog ormarića. Neko je vrijeme gledao u ekran šokiranim izrazom lica, kad je vidio da je zapravo poruka bila od Ingrid.

Odmahnuo je glavom i stavio mobitel natrag na ormarić. Dignuo se sa kreveta i prišao prozoru dok je nervozno tapkao nogom od pod.

„Kako mi može uopće slati poruku nakon onoga što sam joj rekao?!“ –pitao se šokirano.

Ljutito je udario rukom od zid i otišao po mobitel kako bi ipak pročitao njenu poruku.

„Žao mi je, Riley, što sam ti morala upropastiti život. Znam da me mrziš i imaš potpuno pravo imati takve osjećaje prema meni! Oprosti. Žao mi je što sam došla u ovu školu i uništila ti snove. Nadam se da ćeš mi ikada moći oprostiti! Nećeš me nikada više vidjeti. Obećajem ti. Žao mi je...“ –pisalo je.

Sjeo je na krevet, duboko uzdahnuo i prekrio rukom lice. Počinjao je duboko disati dok je i iznova čitao njenu poruku. Nije mogao vjerovati da se djevojka doista krivila zbog onoga što se dogodilo, ali nije mogao očekivati ništa višer kad ju je i sam okrivio zbog onoga.

Bijesno se dignuo i bacio mobitel od zid koji se razdvojio, a svaki je dio odletio na svoju stranu sobe. Sjeo je natrag na krevet, prislonio obje ruke na lice i duboko uzdahnuo pokušavajući smiriti ubrzane otkucaje srca. Legao je na krevet, raširio ruke i pogledao u strop osjećajući se užasno. Jest da je želio da ona pomisli da ju mrzi, ali nije želio da se krivi.

„Nisi ti kriva.“ –prošaptao je. „Jebote, nisi kriva!“

Suze su počele klizati niz njegovo lice. Bol koju je osjećao je bila puno gora od one koju je osjetio u trenutku kad je doznao da je Alan poginuo. Imao je osjećaj da mu se cijeli svijet sruši, a znao je da je on brio kriv za sve. Da je bio pametniji, ostao bi uz nju, ali nije želio, nije mogao.

Nije želio da ona bude s njime i da ne može održati dano obećanje bratui. Došla je ondje zbog ničega, na kraju, jer je on doznao da mu se srce oslabilo zbog nesreće, ali da su se znakovi počeli vidjeti tek nakon što je krenuo ponovno sa treninzima.

Želja da ponovno postane jedan od najboljih skakača u vis mu je propala, nestala negdje gdje ju više neće moći pronaći zbog zdravlja. Želja da postane bolji nakon što je devet mjeseci bio mrtav, je nestala, a nije mogao dopustiti Ingrid da propadne s njime. Bilo joj je previše stalo do nje da bi joj to dopustio.

Ingrid je koračala tužno školskim hodnicima, gledajući u pod, u bijele pličice, dok ju je Riley promatrao iz prazne učionice. Izgledala je slomljeno i tužno. U njenim je očima mogao vidjeti ono što nikada nije želio. Znao je da je bio kriv za to, ali nije činio ništa da to popravi. Sjedio je na mjestu gledajući ju kako se udaljuje niz dugi hodnik koji mu se činio puno dužim nego inače.

U slijedećem trenutku se nalazio pored prozora, gledajući što se vani događalo, prekriženih ruku na prsima, te nagnutim na bijelom zidu. Gledao je ponovno u Ingrid koja je hodala po dvorištu, koje mu se onog dana činio praznijim nego inače, što ga je prilično iznenadio.

Iznenada, dok je djevojka prelazila cestu, auto je kočio, ali ulazu. Udario je Ingrid svom snagom, odbacivši ju nekoliko metara od pješačkog prijelaza.

„INGRID!!!“ –proderao se Riley probudivši se iz sna.

Uspaničeno je gledao oko sebe, te skočio s kreveta i potrčao do vratiju terase otvorivši ih. Nije ga bilo briga što je vani padala kiša, ali želio se uvjeriti da je ono bio samo san, da je Ingrid doista bila dobro. Bio je potpuno mokar dok je preplašeno gledao oko sebe, fiksirajući cestu koja se nalazila iza njegove kuće.

Kako je primijetio da je sve teže i teže počinjao disati, da ga je srce počelo stezati, ušao je natrag u sobu, otvorio vrata ormarića i izvukao kutiju tableta koju je dobio od doktora. Sjeo je na krevet unatoč tome što ga je močio, stavio dvije plave tablete u usta, te ih popio vodom.

Duboko uzdahnuvši je prislonio glavu natrag na jastuk pokušavajući umiriti svoje srce dok je preplašeno razmišljao o Ingrid.

***

„Nemaš temperaturu, pa se možeš vratiti natrag u sobu, ali savjetujem ti da još danas ne ideš u školu. Odmori se. Dobro?“ –medicinska sestra je gledala u Ingrid koja je na to klimnula glavom.
„Hvala i do viđenja.“ –rekla ju je, te izašla iz bolničke sobe zatvorivši vrata.

Duboko uzdahnuvši podignula je pogled na zidni sat. Na sreću, nastava je odavno počela, pa se nije morala suočiti sa svojim prijateljima koji su je vjerojatno žalili. Žalila je i samu sebe što je bila onako glupa i prepustila se depresiji. Nikada nije bila depresivna osoba. Uvijek ju je obitelj, pogotovo brat, učila da podigne glavu kad su problemi u pitanju, da im nikada ne dopusti da oni pobjede, a što je učinila?! Upravo suprotnog.

Uzdahnula je, rukom prošla kroz kosu i spustila niz stepenice nadajući se da neće vidjeti nikoga iz društva. Namjeravala ih je izbjegavati još jedan dan kako bi se u potpunosti opustila i smirila jer bi joj i dalje dolazilo da se rasplače, kad bi se sjetila svađe između Rileya i njega.

Izvukla je ključeve sobe kad je zakoračila u školski dom, te požurila na kat kako bi što prije otišla u sobu. Namjeravala se istuširati i leći u krevet kako bi ponovno nastavila spavati u nadi da će se osjećati bolje, ali sumnjala je u to. Željela se osjećati bolje. Željela je zaboraviti na riječi koje su joj i dalje jasno i glasno odzvanjale u glavi, ali nije mogla.

Zakoračila je u sobu, zatvorivši polako vrata, a nakon toga se sklupčala na krevet gledajući u vrata terase. Kiša je i dalje pljuštala bez prestanka. Kako cijelu noć nije mogla spavati, ležala je na krevetu i gledala u kišu, u kapi koje su je podsjećale na suze.

Zaklopila je oči natjeravši se da zaspe. Sve što je željela je bilo... zaboraviti. Nadala se da hoće nakon što ode iz one škole za tjedan dana.

***

Riley se dignuo s kreveta i rastegnuo se shvativši da bi bilo vrijeme da izađe iz svoje sobe u kojoj je i dalje bio zaključan. Čuo je korake na prizemlju znajući da je njegova majka bila budna, a pretpostavio je i da se njegova sestrica April igrala u dnevnom boravku. Unatoč tome što mu je doktor preporučio da bi se trebao odmoriti, odlučio je da će pomoći mami nakon što se istušira. Morao je to učiniti kad je bio kod kuće jer je ipak njegovoj majci uskoro bilo vrijeme poroda i nije mogao dopustiti da sjedi mirno dok ona radi.

Prišao je vratima terase gledajući kakvo je vrijeme bilo vani i, kao što je očekivao, kiša nije prestajala padati niti ujutro, kad se probudio. Rukom je prošao po kosi i uzdahnuo osjećajići užasnu želju za cigaretama, ali trebao ju je smiriti. Iako nije više imao razloga za ne pušiti, iako je imao svoje razloge da to učini, odlučio je maknuti svoje želje i ne prepustiti se užitku.

Otvorio je vrata ormara kako bi se otišao istuširati u nadi da neće razmišljati o Ingrid i želju za pušenjem, ali kad je krenuo prema izlazu iz sobe vidio je djelove mobitela po podu. Uzdahnuo je, podignuo ih sa poda i ponovno složio svoj mobitel upalivši ga dok mu je srce ubrzano kucalo. Nadao se da neće vidjeti još jednu poruku, a kad niti jedna dojava nije došla, odahnuo je i otišao se istuširati.

Dva dana kasnije

I'm not a stranger
No I am yours
With crippled anger
And tears that still drip sore

A fragile flame aged
Is misery
And when our hearts meet
I know you see

Ingrid je sjedila u knjižnici znajući da joj je ono bilo jedino sklonište. Pokušala se skrivati u sobi, ali kako je i Yoshiro bila ondje, mogli su ulaziti njeni prijatelji i gnjaviti ju raznim pitanjima, a nije imala volje razgovarati s njima. Nije imala volje družiti se ni sa kime, a znala je da će u školskoj knjižnici biti na miru jer se nitko nije smio derati niti stvarati bilo kakvu buku.

Sjedila je sama, pored prozora, čitajući knjigu i razmišljala o tome kako će uskoro sve biti gotovo. Više neće biti ondje. Više neće morati razmišljati o Rileyu, pitati se kako bi ga mogla izbjegavati. Više neće morati juriti uokolo u nadi da će pronaći sklonište od svojih prijatelja. Da. Oni će joj jako nedostajati jer se vezala za svih njih, ali nije se mogla družiti s njima u poslijednje dane jer nije bila najbolje društvo ni sama sebi, a kamoli njima.

I do not want to be afraid
I do not want to die inside just to breathe in
I'm tired of feeling so numb
Relief exists I find it when
I am cut

„Znači, ovdje se ti cijelo vrijeme skrivaš, ha?“ –začula je muški, poznati glas.

Tiho je uzdahnula i pogledala u stranu vidjevši Eddya kako ozbiljnim izrazom lica gleda u nju. Zatvorila je knjigu, spustila ju na stol i pogledala ga istim izrazom lica.

„Zar nitko ne shvaća kad želim biti sama?“ –upitala se ljutito.

Eddy je sjeo preko puta nje znajući da je ona bila ljuta što ju je pratio, ali morao je razgovarati s njom. Morao ju je natjerati da se ne udaljuje sve više i više, iz dana u dan, od njih. Nije ju mogao izgubiti. Nije ju želio izgubiti.

„Što želiš?“ –upitala je ljutito.
„Želim da pričaš sa mnom.“ –odgovorio joj je. „Želim da budeš sretna!“

Uzdahnula je i osmjehnula mu se.

„Znaš, jesam li ti ikada rekla koliko si drag?“ –uzvratila je.
„Ali to nije dovoljno da ostaneš, je l ' da?“ –uzdahnuo je.

Odmahnula je glavom.

„Ingrid, molim te, obećajem ti da će sve biti u redu!“ –započeo je. „Obećajem ti da ću se brinuti za tebe, ali samo nemoj otići!“

I may seem crazy
Or painfully shy
And these scars wouldn't be so hidden
If you would just look me in the eye
I feel alone here and cold here
Though I don't want to die
But the only anesthetic that makes me feel anything kills inside

Prislonila je ruku na njegovu i pomilovala ju.

„Znam, Eddy, da bi se lijepo brinuo o meni, ali žao mi je.“ –odmahnula je glavom. „Ne mogu ostati! Ne želim ostati!“
„To je sve zbog onog debila!“ –rekao je ljutito. „Nemoj otići samo zbog njega! Nemoj mu pokazati da je pobjedio!“

Uzdahnula je i prislonila ruku na lice zaklopivši oči. Nije joj bilo drago što ju je molio da ostane i što nije shvaćao njene osjećaje. Željela je da shvati kako nije mogla ostati ondje zbog svojih osjećaja prema Ruleyu. Patila je. bBoljelo ju je što joj je rekao one grozne stvari, ali očekivala je da Eddy neće biti onako posesivan i razmišljati samo o sebi.

I do not want to be afraid
I do not want to die inside just to breathe in
I'm tired of feeling so numb
Relief exists I find it when
I am cut
Pain
I am not alone
I am not alone

I'm not a stranger
No I am yours
With crippled anger
And tears that still drip sore

„Eddy, ti si jako dobar dečko, ali...“ –otvorila je oči. „Da ostanem ovdje, ne bih mogla biti s tobom!“
„Zašto?“ –upitao ju je.
„Jer mi je stalo do Rileya.“
„Povrijedio te!“
„Znam.“
„I ja bih ti pomogao da ga zaboraviš!“

Osmjehnula mu se.

„Da bar, Eddy!“ –promrmljala je. „Žao mi je, ali odlazim za nekoliko dana!“

Ljutito je skrenuo pogled. Bio je ljut na samog sebe što nije došao prije Rileya, što nije dobio njeno srce prije njega. Da je barem bio malo brži... ona ne bi odlazila. Krajičkom oka ju je primijetio odmah pored sebe i iznenadio se, a ona je prislonila svoje ruke na njegove obraze i, na njegovo iznenađenje, poljubila ga na kratko. Odmaknula se od njega i pogledala ga ravno u oči.

„Hvala što ti je toliko stalo.“ –uzvratila je i zagrlila ga snažno.

Neko je vrijeme stajao šokirano na mjestu, ali s obzirom da više neće imati proliku osjećati ju pored sebe, uzvratio joj je zagrljaj.

But I do not want to be afraid
I do not want to die inside just to breathe in
I'm tired of feeling so numb
Relief exists I found it when
I was cut

Dalia se nasmiješeno udaljavala od njih. Skrivečki ih je promatrala, slušala njihov razgovor, a kad je primijetila da bi Ingrid trebala poljubiti Eddya, slikala ih je. Oduševljeno, presretno, je slala poruku Rileyu kako bi vidio što se događalo dok ga nije bilo. Znala je da je među njima bilo gotovo već nekoliko dana, ali htjela je da on bude siguran da među njima više nikada ništa neće biti.

***

Riley se jedva uspio dočepati cigarete. Imao je sreće što je znao gdje njegov očuh skriva kutije od njegove majke, pa je uzeo jednu i skrivao se na terasi svoje sobe zaključavši se unutra.

Iznenada je čuo zvonjavu mobitela, pa je skočio sa zidića i otišao po njega, koji je bio bačen na krevetu. Pogledao je tko ga zove i zakolutao očima vidjevši Dalijino ime na ekranu. Htio je pustiti da zvoni i dalje jer nije imao namjeru razgovarati s njom, ali ipak se odlučio javiti.

„Što želiš?“ –upitao ju je uvlačivši cigaretu, te hodajući prema terasi.
„Jesi li vidio sliku koju sam ti poslala?“ –uzvratila je veselo.
„Nisam.“
„Pogledaj.“
„A-ha.“
„Daj, pa pogledaj!“
„U redu, u redu, a sada odjebi.“ –spustio joj je slušalicu i zakolutao očima.

Nije mogao vjerovati da ga ona djevojka još nije puštala na miru, ali nadao se da će se stvari promijeniti kad se bude ispisao iz škole. Otvorio je mms poruku koju je dobio od svoje bivše djevojke, te se šokirao vidjevši da Ingrid ljubi Eddya, a u poruci je pisalo: „Vidiš kako te lako zamjenila?“ .