Ryo je otvorio naglo vrata svoje sobe, u kojoj se nalazio Riley koji je pripremao odjeću u putnu torbu. Cimer ga je pogledao na kratko, a zatim nastavio spremati svoje stvari. Doktor mu je preporučio da se na tjedan dana vrati kod kuće kako bi se oporavio, a on je jedva čekao da se makne iz one akademije na neko vrijeme.
„Nema je.“ –rekao je Ryo. „Ingrid još nema!“
Riley je na to slegnuo ramenima, zatvorio torbu i spustio ju na pod gledajući kakvo je vrijeme bilo vani. Morao se požuriti. Njegovi su ga roditelji čekali u školskom dvorištu i bilo je najbolje da krene prije nego kiša počne. Nebo je postajalo tamne boje, bez niti jedne zvijezde na njemu, a mjesečeva svjetlost je u potpunosti nestala. Morao se maknuti odande prije nego se Ingrid vratila na akademiju.
„Što si joj učinio?“ –uzvratio je Ryo.
Riley ga je pogledao ozbiljnim izrazom lica ne pokušavajući mu objasniti što se dogodilo između njih dvoje. Boljelo ga je previše da bi se uopće toga prisjećao. Prošao je pored svog prijatelja u tišini dok ga je on šokirano pogledao znajući da se dogodilo nešto gadno zbog čega je Ingrid u onom trenutku patila.
„Što si joj napravio?!“ –proderao se zalupivši vratima kako mu cimer ne bi pobjegao. „Reci mi, Riley! Izgledala je slomljeno kad je izašla iz tvoje sobe! Što si joj rekao?!“
„Rekao sam joj nešto kako bi se maknula od mene!“
Ryo je iznenađeno pogledao u njega dok je Riley gledao tužno u pod.
„Rekao sam joj stvari za koje nisam mislio, ali ovako je najbolje.“ –prošaptao je.
„Što si joj rekao?!“ –prodrmao ga je ljutito.
„Da ju više ne želim vidjeti jer je ona kriva za sve!“
Cimer je šokirano raširio oči, a od bijesa se nije mogao suzdržati da ga ne udari šakom u glavu. Riley se nije obranio. Znao je da ga je prijatelj imao pravo udariti i da je to zaslužio i zbog toga je samo gledao u pod.
„Zašto?!“ –proderao se Ryo. „Zašto si to morao napraviti?! Slomio si ju!“
„Ne mogu joj pružiti ništa!“ –i ovaj je drugi odlučio podignuti glas na njega. „Došla je ovdje kako bi mi pomogla, a ja sam... ništa. Ne mogu raditi ništa! Nema što raditi sa mnom! Neće moći održati obećanje! Ovako je najbolje, vjeruj mi!“
Prijatelj je gledao šokirano u njega, a Riley je podignuo svoju torbu i izašao iz sobe zalupivši vratima.
„Tako mi je žao...“ –pomislio je Riley silazeći niz stepenice.
Naravno da mu je bilo žao što ju je povrijedio i da je bio zabrinut za nju, ali bojao se da bi mogao potrčati za njom, potražiti ju, a to si nije mogao dopusti. Bilo mu je žao što joj je rekao stvari koje nije mislio, što se izderao na nju u naletu nervoze, ali znao je, pretpostavljao, da će onako biti bolje i za nju i za njega. S obzirom da više nije mogao skakati, osjećao se bespomoćno i jadno, znao je da neće moći biti dobro društvo za nju i zbog toga će joj biti puno bolji uz Eddya. Vjerovao je kako će se on odmah baciti u potragu za njom i biti joj utjeha.
„Pazi na nju!“ –pomislio je dok su suze počele kliziti niz njegovo lice.
Just gonna stand there and watch me burn
But that's alright because I like the way it hurts
Just gonna stand there and hear me cry
But that's alright because I love the way you lie
I love the way you lie
Ingrid je slomljeno koračala gradom. Nije znala koliko je prošlo otkad je istrčala iz bolnice, ali znala je da nije mogla prestati plakati. Trudila se. Govorila je sama sebi da je dovoljno jaka i bez njega, da je njegove riječi nisu pogodile, ali jesu. Nije mogla vjerovati da ju je mrzio, krivio za ono što se dogodilo zapostavivši činjenicu da je zamalo umrla od straha kad je pomislila da ga je izgubila.
Drhtala je... od hladnoće... od boli. Nikad nije pomislila da bi ju netko mogao povrijediti do tolike mjere, toliko da ne može više disati od boli. Poslijednji put kad se osjećala tako loše bilo je kad je Alana izgubila, a sada je osjećala, znala kako gubi još jednu dragu osobu iz svog života.
Osjetila je kako kapi kiše padaju po njenom licu, pa je podignula pogled prema nebu, na kojemu je svako toliko zasijevnulo. Počeo je pljusak pračen uz pokoju glasnu grmljavinu, a Ingrid nije znala gdje bi se mogla skloniti. Ugledala je kabinu za slikanje, te potrčala prema njoj unatoč tome što je šteta već bila napravljena, već je bila mokra do kože i pretpostavila je i da će ju uhvatiti gadna prehlada.
Nagnula se na naslonjač, duboko uzdahnula i sklupčala noge nagnuvši glavu na koljena. Gledala je kišu kako pada primijetivši da je nestalo struje u ulici i da je jedina svjetlost dolazila ili kad bi zasjevnulo ili kad bi pokoji automobil prošao onuda.
„Ž-Žao mi je...“ –prošaptala je razmišljajući o Rileyu.
Bolje je razmislila o onome što se dogodilo i počela je samu sebe kriviti znajući da je imao pravo izderati se na nju i okriviti ju. Da nije upisala onu školu, on bi bio dobro; ne bi sada patio nakon što mu je doktor preporučio mirovanje i rekao mu da treba napustiti skakanje u vis.
Znala je da je imao pravo mrziti ju.
You ever love somebody so much you can barely breathe
When you're with 'em
You meet and neither one of you even know what hit 'em
Got that warm fuzzy feeling
Yeah, them those chills you used to get 'em
Now you're getting fucking sick of looking at 'em
You swore you'd never hit 'em; never do nothing to hurt 'em
Riley je sjedio na stražnjem sjedalu automobila svog očuha. Vidio je po ustima svojih roditelja kako razgovaraju o nečemu. Oboje su izgledali zabrinuto, ali nije imao volje niti snage slušati o čemu su pričali i zbog toga je stavio slušalice iPoda u uši i jedva čekao da dođe kod kuće kako bi se mogao maknuti od svega. Ili se barem nadao da će moći to učiniti.
Nije pretjerano volio Eminema, ali pjesma koju je u onom trenutku slušao je točno opisivala njegove osjećaje. Volio je Ingrid unatoč tome što joj to nije rekao, a nikada ni neće doznati što je zapravo osjećao prema njoj. Nije ju želio povrijediti, ali na kraju ipak jest. Volio ju je toliko da bi jedva mogao disati pored nje, da bi mu srce toliko brzo kucalo svaki put kad bi ju vidio, a sada... sada ju je izgubio jer je bio previše glup, jer je učinio ono što je smatrao da je trebalo biti učinjeno.
***
Ingrid je i dalje sjedila u kabini za slikanje osjećajući umor. Nije imala snage dignuti se sa stolice, nije željela. Teško je disala jecajući, drhtala od hladnoće jer joj je odjeća bila prilijepljena za tijelo. Čula je korake po trotoarima pretpostavljajući da je kiša prestala, ali nije imala volje pomaknuti zavijesu i vidjeti je li imala pravo. Svako toliko bi se oglasio još koji grom označavajući novu pljusak, novo nevrijeme koje ju je podsjećalo na još jedan nalet depresije.
Iznenada se zavijesa pomaknula, a ona je otvorila oči i šokirano pogledala u Eddya koji je, preplašenim pogledom, gledao u nju.
„Eddy...“ –prošaptala je iznenađeno.
Osmjehnuo joj se, skinuo jaknu i prebacio ju preko njenih leđa trljajući je kako bi ju zagrijala. Sjeo je pored nje, a ona je prislonila glavu na njegovim prsima zatvorivši oči.
„Sve će biti u redu!“ –prošaptao je milovajući joj kosu. „Sve će biti u redu, Ingrid!“
Tiho je uzdahnula.
***
„Najbolje bi bilo da ju pustite da se odmori.“ –rekla je medicinska sestra gledajući u tinejdžere koji su zabrinuto gledali u Ingrid.
Djevojka je ležala u bolničkom krevetu, ispod debele deke kako bi se zagrijala. Došla je podhlađena, drtajući, u školsku ambulantu gdje je medicinska sestra ustanovila da je djevojka u šoku i da ima temperaturu zbog koje će morati prenoćiti ondje. Njeni su prijatelji zabrinuto pogledali u nju vidjevši da je imala zatvorene oči.
„Da. Najbolje bi bilo da idemo!“ –promrmljala je Yoshiro otvorivši oči.
Učenici su pozdravili medicinsku sestru koja je zaključala vrata za njima i vratila se natrag za svojim stolom. U tišini su koračali hodnicima razmišljajući o svemu što se dogodilo, nadajući se da će se njihova prijateljica oporaviti.
„Ubit ću ga kad se vrati.“ –rekao je Ryo.
„Daj se smiri!“ –uzvratio je Leonel. „Nije ni vrijeme ni mjesto za živciranje! Pričat ćemo s njim kad se vrati!“
„Nećemo pričati s njim jer ću ga zadaviti čim ga vidim!“
Yoshiro je zakolutala očima silazeći niz stepenice.
„Ne želim da joj se ikada više približi!“ –nadodala je ozbiljno njegova sestra. „Ne želim da pazi zbog njega! Dovoljno je to da je patila zbog Alanove smrti, a ovo što joj je Riley sada napravio...“
„Zar ne mislite da je malo licemjerno od svih nas srati po Rileyu?“ –upitala je Ariana.
Njeni su se prijatelji okrenuli iznenađeno prema njoj dok ih je ona promatrala ozbiljnim izrazom lica, prekriživši ruke na prsima.
„Riley...“ –promrmljala je. „Kao što je Ryo rekao, Riley smatra da nije dostojan Ingrid zbog situacije u kojoj se nalazi. Nije samo ona ta koja je povrijeđena već je i on!“
„Zar nisi vidjela u kakvom je stanju?!“ –Eddy je povosio ton glasa. „Onaj debil ju je napustio samo jer se boji!“
„Zar misliš da njemu nije stalo?! Zar ne misliš da je i on povrijeđen, ha?!“
„Povrijeđen ili ne, napustio ju je! Slomio ju je! Ne mogu dopustiti da joj se ikada više približi! Ne želim to!“
„Slažem se s njim!“ –rekla je Yoshiro odlučno.
Ariana je odmahnula glavom gledajući ih razočaranim izrazom lica.
„Zar sam jedina ja ta koja nije samo na njenoj strani?!“ –uzvratila je silazeći ubrzanim korakom niz stepenice.
Leonel je pogledao u svoje prijatelje također razočaranim izcazom lica. Nije mu bilo drago što je Riley slomio Ingrid, ali čim mu je Ryo rekao što se dogodilo, zbog čega ju je ovaj odbacio od sebe, shvatio je i da njegov prijatelj treba pomoć i potporu. Zbog tog ga je razloga branio, ali nitko... osim njegove djevojke i njega... nije shvaćao.
***
Kad je medicinska sestra ugasila svijetlo u svojoj ordinaciji, Ingrid je otvorila oči. Čula je sve što se događalo oko nje, ali nije željela da ostali znaju za to. Htjela je da ju puste na miru, da bude sama i bilo joj je drago kad je čula od tehničarke da će ostati u bolničkom krilu preko noći. Gledala je u svoj mobitel razmišljajući o tome da pošalje Rileyu poruku, ali mislila je da će on pomisliti svašta o njoj, da će poludjeti kad vidi njenu poruku...
Uzela je mobitel i odlučila ipak napisati nešto, napisati ono što mu nije mogla reći u lice jer bi se slomila pred njim.
„Žao mi je, Riley, što sam ti morala upropastiti život. Znam da me mrziš i imaš potpuno pravo imati takve osjećaje prema meni! Oprosti. Žao mi je što sam došla u ovu školu i uništila ti snove. Nadam se da ćeš mi ikada moći oprostiti! Nećeš me nikada više vidjeti. Obećajem ti. Žao mi je...“
Razmislila je o tome da se ispiše iz škole čim prođe Noć Vještica jer je obećala Eddyu da će biti ondje zbog njega, plesati s njime tango na plesnom podiju, a nakon toga će pokušati ponovno živjeti kao nekada. Znala je da će Annie, njena najbolja prijateljica, biti presretna zbog toga, a njeni roditelji još više, pogotovo njena majka, jer će im dijete ponovno biti u blizini.
Trebala se što prije maknuti od Rileya jer ga nije željela vidjeti po hodnicima sa saznanjem da ju je mrzio.
