Dok je Ingrid ležala na krevetu i čitala još jednu knjigu koju je posudila u školskoj knjižnici, Yoshiro je zamišljeno gledala u zid na kojem su bile razne slike. Nije prestala razmišljati o svome bratu. Ryo danima nije bio isti, a s obzirom da su bili blizanci osjećala je da ga je nešto tištilo. Nije joj želio reći što se dogodilo unatoč tome što ga je pokušala nagovoriti da joj kaže, ali nažalost... bilo je uzaludno.

„Što je bilo?“ –prekinula ju je Ingrid.

Yoshiro je pogledala u svoju cimericu tužnim izrazom lica. Uzdahnula je, te se dignula sa stolice i sjela pored nje.

„Ne znam što je s Ryom.“ –odgovorila je.
„Kako to misliš?“ –iznenadila se Ingrid.
„Nešto se dogodilo prije nego smo se vratili doma. Tamo je isto bio jako čudan, ali nije mi želio otkriti što mu se dogodilo!“
„Možda te ne želi zabrinuti.“
„Ne znam, Ingrid, ali zabrinuta sam za njega!“
„Sigurna sam da će ag proći!“

Djevojka je uzdahnula i nagnula se na zid.

„Možda je to zbog Anako.“ –promrmljala je.
„Tko je to?“ –upitala je Ingrid sa zanimanjem.
„Njegova bivša cura. Nažalost, preminula je prije četiri godine!“
„Žao mi je...“

Yoshiro je klimnula glavom.

„Bila je to njegova prva ljubav.“ –započela je. „Nikad ga nisam vidjela toliko sretnog, ali onda se teško razbolila. Nažalost, nisu je uspijeli spasiti na vrijeme!“

Ingrid ju je u tišini promatrala znajući jako dobro kako se Ryo osjećao. Oboje su izgubili dragu osobu, ali razlika je u tome što je on izgubio svoju prvu ljubav, onu koja se nikada ne zaboravlja.

„Bit će on dobro. Ipak je prošlo četiri godine, ne?“ –promrmljala je Ingrid.

Yoshiro je klimnula glavom.

„Prošlo je deset mjeseci otkako je Alan preminuo.“ –pogledala ju je ozbiljno. „Ti nisi zaboravila na njega... ja nisam... oni nisu... Znam da kažu da vrijeme liječi rane, ali... Hoće li ikada izliječiti one moga brata?“

Ingrid je slegnula ramenima i duboko uzdahnula zajedno sa svojom prijateljicom. Postavila joj je pitanje na koje nije znala niti mogla odgovoriti. Mnogi su joj govorili da će vrijeme izliječiti bol koju je osjetila kad je nje dragi brat preminuo, ali kad – tad bi se onaj isti osjećaj vratio, kad bi se prisjetila lijepih provedenih trenutka s njim. Izgledalo joj je nemoguće da će vrijeme ikada pomoći prebroditi sakriti njenu bol, pa je vjerojatno isto takvo bilo s Ryom.

„Hej, cure, idemo...“ –Ariana je naglo otvorila vrata, a zatim se iznenadila vidjevši ozbiljne izraze lica svojih prijateljica. „Što se dogodilo?“
„Ništa.“ –nasmiješila se Yoshiro. „Trebala si nešto?“
„Dečki su spremni za grad. Idemo s njima?“ –upitala je.
„Reci im da dolazimo za deset minuta jer se moramo spremiti!“ –Ingrid je odložila knjigu na noćni ormarić i dignula se sa kreveta.

Ariana je klimnula glavom zatvorivši vrata, a Ingrid je pogledala u Yoshiro koja je stajala pred ormarom.

„Samo nemoj biti čudna pred Ryom.“ –rekla joj je. „Ako budeš bila tužna i on otkrije razlog, osjećat će se krivim!“
„Bez brige!“ –nasmiješila se Yoshiro. „Samo se nadam da će biti uskoro dobro jer ću ga inače natjerati da mi ispričašto mu se vrti po glavi!“

Ingrid se osmjehnula, a zatim otvorila svoj ormar gledajući što bi mogla obući. Kako su se obje morale požuriti jer nisu željele da ih društvo čeka, uzele su prvo što im je zapelo za oko.

***

Ryo je sjedio pored prozora nakon što je prijateljima rekao da nema volje kuglati one večeri. Svako toliko bi se okrenuo prema njima kako bi se uvjerio da ga nitko nije promatrao, a zatim bi odahnuo i nastavio gledati svijetleče točke grada, s visine trgovačkog centra.

Nije mogao opisati koliko je bio bjesan na Leonela što ga je podsjetio na Anako. Prije nego ju je on sasvim slučajno, ni ne znajući što je učinio, spomenuo, nije razmišljao o njoj. Naravno, nikada ju nije zaboravio. Uvijek je djelić nje živjelo u njegovim mislima i srcu jer je ona ipak bila njegova prva ljubav, koju nije namjeravao zaboraviti, ali ponovno su se vratili oni isti osjećaji. Osjećaji patnje i boli.

„Vidiš li nešto zanimljivo ondje vani?“ –ugledao je sestru pored sebe.
„Ne baš.“ –nasmiješio se.

Yoshiro je sjela pored njega.

„Zašto si ovdje?“ –upitao ju je.
„Došla sam vidjeti koji ti je vrag!“ –prekrižila je ruke i prekinula ga prije nego je nastavio pričati. „I nemoj mi reći da nije ništa jer znam da nešto jest! Reci mi što se događa, Ryo!“

Slegnuo je ramenima i ponovno pogledao u svijetleče točkice u daljini.

„Roy, molim te...“ –uzdahnula je. „Reci mi što je bilo! Želim ti pomoći!“
„Ne možeš!“ –rekao je ozbiljno. „Molim te, Yoshiro, nastavi se zabavljati s ekipom. Sve će biti u redu!“
„Zašto moraš biti takav?! Zašto sve moraš držati u sebi?! Znaš li ti koliko me boli što mi ne želiš reći?!“

Ryo je iznenađeno pogledao u nju. Gledao je u njene bademaste boje očiju koje su bile tužne, a i pokoja suza bi navirivala u njima. Osjećao se tužnim kad ju je vidio kako pati zbog njega, zbog toga što joj nije mogao priznati što mu se događalo. Znao je da će ona osjetiti kad nešto nije u redu jer su bili blizanci.

„Oprosti.“ –promrmljao je. „Nisam te želio zabrinuti!“
„Što se dogodilo?“ –upitala ga je nadajući se da će popustiti i reći joj pravu istinu; vjerojatno onu koju je već znala. „Je li to zbog... Anako?“

Pogledao ju je iznenađenim izrazom lica dok mu je ona uzvračala svojim ozbiljnim.

„Kako si znala?“ –upitao ju je tiho.
„Predosjećaj.“ –slegnula je ramenima. „Jesi li dobro?“

Klimnuo je glavom i počešao si kosu, a zatim skrenuo pogled u prozor, promatrajući ponovno svijetleči grad.

„Je li loše što mi ponekad još nedostaje?“ –uzvratio je.
„Nije.“ –odmahnula je glavom. „Normalno je da ti nedostaje, ali nemoj biti tužan zbog toga. Anako vjerojatno ne bi željela da ti i dalje patiš za njom, a i ja se osjećam loše jer ti ne mogu pomoći!“

Pogledao ju je nasmiješeno, razbarušio joj kosu i dignuo se sa stolice.

„Da, imaš pravo!“ –rekao joj je. „Vrijeme je da se vratim bowlingu! Moram pokazati onum luzerima tko najbolje igra!“

Djevojka je klimnula glavom, te razvukla osmijeh od uha do uha, a on se laganim korakom udaljavao od nje. Dignula se također sa stolice i krenula za njime kad se on iznenada zaustavio.

„Volim te, je l' znaš ti to?“ –pogledao ju je.

Yoshiro je šokirano pogledala u njega dok joj se on smiješkao.

„Ovo je...“ –promrmljala je iznenađeno. „Ovo je prvi put da si mi to rekao!“
„To uopće nije istina!“ –uzvratio je. „Govorio sam ti kao klinac!“
„Da, ali tada smo imali pet godina!“
„Oh, pa nema veze! Svejedno sam ti to govorio!“

Odmahnula je glavom, prišla mu i snažno ga zagrlila, na što se on ponovno nasmiješio. Rukom je prošao kroz njenu kosu, zagrlio ju i potapšao po leđima osjećajući se malo bolje. Znao je da je njegova sestra imala pravo kad je rekla kako se njegovog preminuoloj djevojci vjerojatno ne bi sviđalo što on i dalje pati za njom, a kako je imao sestru, koja se osjećala loše kad bi njemu bilo loše, odlučio je biti hrabar, kao što je to bio nekada.

Ingrid je nasmiješeno gledala u oboje pretpostavljajući da su popričali. Bilo joj je drago što je Yoshiro mogla biti mirna.

„Ingrid, na tebi je red!“ –uzvratio je Leonel.
„Oh, oprosti!“ –promrmljala je, postavila se u položaj za baciti kuglu, te razmotrila kako bi najlakše mogla srušiti sve čunjeve.

Bacila je kuglu čekajući nervozno hoće li ih srušiti, a kad je ugledala da su svi pali, nasmiješeno je zagrlila Leonela s kojim je bila u paru.

„A-ha!“ –viknuo je. „Pobjedili smo vas! Tko je najbolji?! Tko je najbolji?!“

Ariana i Riley su razočarano gledali u njih dvoje, a Ryo je razmišljao o tome kako bi ih trebao izazvati na dvoboj. Odlučio se zabaviti, zaboraviti na Anako kao što je to činio kroz ove godine.

Anako jest bila njegova prva ljubav i zauvijek će ostati u njegovom srcu jer je s njom proveo najlješe tinejdžerske dane, ali život ide dalje.

Nekoliko dana kasnije

Riley se rastezao, zajedno s prijateljima s treninga, na stadionu. Vani je bilo hladnije vrijeme i zbog toga im je trebalo više vremena zagrijavanje. Onog se dana nije osjećao najbolje. Imao je osjećaj da ga srce steže, ali nije se previše obazirao na to jer je želio trenirati. Uskoro su trebala ponovno početi natjecanja, a ako je želio ući u prva tri najbolja, morao je puno vježbati.

„Riley?“ –prozvao ga je Ryo, a on je pogledao u njega. „Jesi dobro?“
„Da, zašto?“ –upitao ga je iznenađeno.
„Dosta si blijed.“

Riley je na to slegnuo ramenima. Znao je da, ako nekome kaže da se ne osjeća najbolje, neće mu dopustiti da se natječe, a sve što je želio bilo je natjecati se. Želio je pokazati Ingrid da nije uzalud upisala onu akademiju.

„Jesi siguran?“ –upitao ga je ponovno.
„Bez brige, Ryo!“ –nasmiješio mu se.
„Dečki, spremite se!“ –viknuo je trener.

Učenici su se postavili iza crte kako bi se pripremili za trčanje. Gledajući ispred sebe, očekivajući žvižvaljku svaki tren, Riley je ponovno osjetio bol u prsima, te mu se disanje počelo pogoršavati, ali naravno, nije razmišljao o tome da preskoči trening za onaj dan. Krajičkom oka je primijetio da ga je Ryo gledao značajnim pogledom, ali ovaj mu je samo klimnuo glavom u znaku da nema potrebe za zabrinutost.

Kad se žviždaljka oglasila, učenici su počeli trčati što su brže mogli, a mladić je i dalje osjećao neugodnu bol na prsima. Sve teže i teže je počinjao disati i usporavao je s trčanjem dok mu se polako vrtjelo u glavi. Vid mu se počeo mutiti, pa se zaustavio prislonivši ruke na koljenima pokušavajući dohvatiti malo sviježeg zraka, ali nije se osjećao bolje.

„Riley, jesi li dobro?“ –upitao ga je trener.

Prije nego je bilo što uspio reći, osjetio je da ga svjest napušta, a trener ga je uvihatio na vrijeme, kako ne bi udario glavom od pod.

„Riley?“ –prozvao ga je iznenađeno.

Njegov se učenik nije javio, a kad je osjetio da mu je srce prestalo kucati šokirao se. Prebacio ga je na leđa dok su ostali učenici prestravljeno trčali prema njima.

„Zovite hitnu!“ –viknuo je. „ODMAH!!!“

***

Ingrid je koračala tihom i mirnom školskom knjižnicom razmišljajući o tome koji bi roman mogla pročitati onog dana. Prolazivši pored polica na kojima su stajale poznate knjige jednog od največih pisaca, Williama Sheakesperea, prisjetila se koliko dugo nije pročitala Romea i Juliju. Unatoč tome što je knjigu imala kog kuće i što ju je znala na pamet, odlučila ju je posuditi još jednom.

Iznenada, onu je predivnu mirnoću prekinula sirena Hitne pomoći. Prišla je prozoru kako bi vidjela što se događalo, a zatim ugledala kako trener atletike trči s dečkom u rukama prema kombiju. Krajičkom oka je primijetila da se učenici, koji su se nalazili u onoj knjižnici, znatiželjno približavaju prozorima, a kad je ugledala Rya kako nervozno stoji pored kreveta oko kojeg su se nalazili bolničari, srce joj je ubrzano počelo kucati.

Spustila je knjigu na prvi stol kojeg je ugledala, te se laganim korakom uputila prema vratima dok joj je srce i dalje ubrzano kucalo, a sirena joj odjekivala u glavi. Potrčala je što je brže mogla dok se u sebi molila da se Rileyu ništa nije dogodilo.

Gurnuvši vrata knjižnice, koja su udarila od zid, Ryo se okrenuo prema njima i drhtajući gledao u nju. Djevojka je trčala prema njemu, a on je krajičkom oka gledao u Rileya za čiji su se život bolničari borili. Potrčao joj je u susret zaustavivši ju, kako ne bi vidjela što se događalo.

„Riley!!!“ –proderala se uplakano dok ju je on čvrsto stiskao uza se.
„Bit će dobro, bit će dobro...“ –ponavljao je.
„Pusti me! RILEY!!!“

Ryo je pregrizao usnu kako ne bi puknuo, kako se ne bi slomio pred njom, dok ju je čvrsto držao. Stiskala ga je za ramena jecajući, gledajući u tehničare koji su masirali Rileyeva prsa.

„IMAMO GA!“ –vimnuo je jedan.

Ryo i Ingrid su oboje odahnuli, a onda ga je djevojka gurnula od sebe i potrčala k njemu. I dalje je bio u nesvijesti, ali osjetila je maleno olakšanje znajući da je bio dobro.

„Mogu s njime?“ –pogledala je u mladog tehničara. „Cura sam mu!“

Klimnuo je glavom, a ona se pomaknula u stranu kako bi nosilo stavili u vozilo. Pogledala je u Rya koji je na to klimnuo glavom, a zatim se popela u kombi i sjela pored Rileya držajući ga za ruku. Palcem je prolazila po njegovim prstima dok mu je drugom rukom milovala lice.

„Molim te, budi dobro!“ –šaptala mu je u uho.

***

Riley je polako otvorio svoje oči dok mu se i dalje pomalo vrtjelo. Svjetlo mu je smetalo, ali polako se počinjao privikavati na njega. Dok je još pokušavao doći k sebi, primijetio je da se nalazio na nepoznatom mjestu, a bijeli zidovi u sobi su ga podsjećali na nesreću koju je doživio.

„Riley?“ –začuo je nepoznati muški glas.

Okrenuo se prema vratima ugledavši nepoznatog čovjeka za kojeg je pretpostavio da je bio doktor, zbog bijele kute koju je nosio. Taj mu se muškarac osmjehnuo i polako prišao njegovom krevetu.

„Kako se osjećaš?“ –upitao ga je.
„Ošamućeno!“ –promrmljao je. „Gdje sam?! Što se dogodilo?“
„U bolnici si nakon što si pao u nesvijest na treningu. Zapravo, skoro smo te izgubili!“

Riley je šokirano pogledao u njega.

„Molim?“ –uzvratio je.
„Riley, napravili smo pretrage.“ –započeo je. „I nazvali tvoje roditelje koji su na putu!“
„Moje roditelje?! Moja majka je trudna! Samo će se uzrujati, a ne bi trebala!“
„Žao nam je.“

Odmahnuo je glavom i pogledao u drugu stranu.

„Moram ti reći nešto što će te možda uzrujati!“ –nastavio je doktor, a on se okrenuo prema njemu. „Nazvali smo tvoju doktoricu i izjavila nam je da si nedavno doživio nesreću!“
„Tako je.“ –Riley je klimnuo glavom. „Bilo je to prije više od devet mjeseci!“
„Napravili smo ti pretrage i utvrđeno je da imaš previše slabo srce da bi se bavio aktivnostima!“

Riley je šokirano pogledao u njega.

„Žao mi je, ali ne smiješ se više baviti atletikom.“ –uzdahnuo je doktor. „Znam koliko ti je skakanje u vis značilo, ali za tvoje dobro je najbolje da prekineš s time! Tvoja srce se treba oporaviti!“

On je i dalje šokirano gledao u njega.

„Ne smiješ se nervirati i morat ćeš piti tablete za srce svaki put kad osjetiš bol!“ –nadodao je.

Riley i dalje nije mogao reći ništa dok ga je nepoznati doktor gledao ozbiljnim izrazom lica.

„Razgovarat ću s tvojim roditeljima kad dođu!“ –rekao je i dignuo se sa stolice. „Poslat ću tvoje prijatelje unutra. Zabrinuti su za tebe!“

Riley nije mogao reagirati. Želio je, ali nije mogao i zbog toga je samo šutio kad je muškarac izašao iz prostorije. Pogledao je u školu u prozor dok su mu se otkucaji srca ubrzali. Unatoč tome što je čuo kako ubrzanije i jače pištanje na aparatu za brojanje otkucaja srca, nije mario za time. Nije mogao vjerovati više neće moći skakati, da se više neće moći baviti onime što je volio. Nije mogao podnijeti to što Ingrid neće moći održati obećanje preminulom bratu, njegovom najboljem prijatelju.

Čuo je kako se vrata otvaraju, pa se okrenuo prema njima ugledavši Ingrid na ulazu. Neko je vrijeme stajala na mjestu i gledala u njega, a zatim zatvorila vrata i potrčala ga zagrliti. Nije joj uzvratio. Nije imao snage.

„Tako mi je drago što si dobro!“ –odmaknula se od njega. „Što je doktor rekao?“
„Rekao je da imam previše slabo srce da bih se nastavio baviti nečime.“ –uzdahnuo je.
„Tako mi je žao! Bila sam tako... uplašena, Riley!“

Pogledao je ozbiljnim izrazom lica u nju dok su u njenim očima navirivale suze.

„Za sve si ti kriva!“ –prošaptao je.
„Molim?“ –iznenađeno je pogledala u njega.
„Za sve si ti kriva!!!“
„O čemu pričaš?!“
„Da se ti nikada nisi pojavila, ovog ne bi bilo! Ja se ne bih trudio skakati i sve bi bilo jebeno dobro, kao nekada, ali ti si morala doći!“
„Riley...“
„Uništila si moje snove, Ingrid! Uništila si moj san da sve bude kao što je nekada bilo!“
„Nemoj... Nemoj to govoriti!“
„ODJEBI, Ingrid! Makni se od mene!“
„Riley...“
„MAKNI SE!!! Ne želim te nikada više vidjeti! MAKNI SE!!!“

Djevojka je preplašeno gledala u njega. Izgledao je bijesno. Nikad prije ga nije vidjela onakvog. Suze su joj počele klizati niz lice i nije mogla zaustaviti nekontrolirano drhtanje dok je uplašeno gledala u njegove bijesne oči.

Okrenula se i istrčala odande što je brže mogla. Imala je osjećaj da bi mogla puknuti ako ostane ondje sekundu više dok je on u šoku gledao ispred sebe, grickajući usne i stiskajući plahte od nervoze.

„Ingrid, što se dogodilo?“ –upitao ju je Ryo dignuvši se sa stolice.

Prošla je pored njega kao da ga nije čula. Samo se željela maknuti iz one bolnice... što prije.