Riley je trčao stadionom, zagrijavajući se, kako bi kasnije mogao preskočiti letvicu. Noćima, kad bi svi spavali, a on ne bi mogao zaklopiti oči zbog noćnih mora i nesanine, izašao bi potajno iz doma i otišao vježbati, trenirati kako bi se ponovno vratio. Nije znao zbog čega nikome nije namjeravao otkriti svoju tajnu, ali želio se vratiti kad bude bio siguran mu se snaga ponovno vratila.

Kad mu je Ingrid rekla da je obećala Alanu da će se brinuti o njemu, znao je da ponovno mora nastaviti sa skakanjem unatoč tome što ga je to jako podsjećalo na preminulog najboljeg prijatelja. Njih su dvoje bili jedni od najboljih na školskim natjecanjima, a i razni su se atletski klubovi borili da ih dobe.

Oboje su rekli, obećali jedan drugome da će zajedno otići u isti klub. Bili su nerazdvojivi, poput sijamskih blizanaca, a onda je glupi, pijani vozač morao uništiti onu predivnu idilu.

Zbog tog je razloga Riley čvrsto odlučio da se mora vratiti skakanju. Morao je pomoći sestri prijatelja da održi dano obećanje, a i morao joj je pokazati da nije uzalud došla u onu školu.

Ingrid nije znala što raditi nakon što je nastava završila.

Željela je otići do grada s prijateljicama, ali kako je Ariana zaspala, a Yoshiro se zadubila u dopisivanju sa prodbinom iz Tokya, morala je smisliti što je trebala učiniti. Riley, Leonel i Ryo su bili na treningu, pa nije niti mogla nagovoriti svoje prijatelje da izađu s njom, pa je izašla sama iz sobe, pozdravivši cimericu koja ju nije ni primijetila.

Ne znajući što napraviti, spustila se niz stepenice sa bocom Coca – Cole koju je uzela iz aparate, te izašla iz zgrade. Gledajući oko sebe razmišljala je o tome kamo bi mogla otići, pa je krenula prema stadionu kako bi skrivečki gledala dečke kako treniraju.

Prišla je ogradi koja je bila prilično udaljena od dečkiju, na sreću, jer nije željela da netko pomisli kako je luđakinja što je čak ondje došla gledati Rileya. Nagnula se na ogradu gledajući u Rya i svog dečka kako su nasmiješeno trčali stadionom, zagrijavajući se.

Bila je sretna što je Riley ipak odlučio nastaviti sa skakanjem u vis. Alan i njegovi prijatelji su mu dali do znanja koliko je on obožavao onaj sport, koliko se obožavao baviti time i vidjelo se da to je to radio od srca. Bila je sretna što je mogla ostvariti Alanovu poslijednju želju.

Djevojka je odlučila da bi bilo vrijeme da se makne odande kako doista ne bi izgledala poput luđakinje koja svugdje prati vlastitog dečka. Ugledavši knjižnicu, koja se nalazila pored škole, prisjetila se da dugo nije podignula neku zanimljivu knjigu, a sve one koje je uzela od kuće su bile odavno pročitane.

Požurila je prema vratima razmišljajući o tome kakvu bi knjigu htjela ovoga puta pročitati, a kao i inače, odlučila se za romantičnu. Obožavala je romantiku i sve što je išlo s time i jednostavno se ponekad voljela izgubiti u bajkama, u priče koje doista nisu postojale.

„Hoće li i moj život ikada završiti kao bajka? Hoću li i ja sresti pravog dečka koji će me voljeti do kraja života?“ –upitala se.

Naravno, osjećala je ljubav prema Rileyu, ali tek su nekoliko dana bili u vezi da bi razmišljala o njima kao o paru koji bi mogao izdržati do kraja života. Uz to, jako je dobro znala da je bila mlada, da je imala tek osamnaest godina i da bi se stvari ubuduće moglo promijeniti.

Tiho je uzdahnula i zakoračila u knjižnicu uljudno, nasmiješeno, pozdravivši knjižničarku koja je sjedila iza pulta i klimnula joj glavom u znaku pozdrava. Laganim se korakom uputila prema odjelu za romane. Primijetila je da je dosta učenika sjedilo po stolovima, pisalo referate ili pak sjedilo sa strane, sami, čitajući knjige ili časopise koji su ih zaintrigirali.

Napokon je došla do odjela za ljubavne romane, gledajući zamišljeno u police ne bi li ju slučajno nešto zaintrigiralo. U oko joj je pala starija knjiga, napisana 1970 godine: Ljubavna priča. Sjetila se kako joj je majka jednom pričala o njoj, preporučila ju, ali nikada nije imala priliku pročitati ju.

„Khm, dosadno nam je danas, ha?“ –začula je Eddyev glas iza sebe.

Poželjela se izderati jer ga nije očekivala ondje, ali preklopila je usta samo jer ondje nije bilo dozvoljeno raditi buku.

„Ti mi baš voliš skakati s leđa, je l' da?“ –uvrijeđeno ga je udarila knjigom po prsima.
„Volim te iznenađivati.“ –osmjehnuo joj se.
„Ah, budalo. Usput, za tvoju informaciju, i nije toliko dosadno. Svejedne sam ostala bez nepročitanih knjiga!“
„Ah, lijepo, lijepo. I, vidim da voliš neke tužne priče!“
„Kako znaš da je tužna?“
„Zato što me bivša natjerala da pogledam s njom film!“

Ingrid se nasmijala. Znala je koliko je muškarcima inače bilo teško gledati sa svojim curama romantične filmove, a ako su cure bile dovoljno napasne, onda su to morali učiniti unatoč bezvoljnosti.

Eddy je malenim osmjehom na licu gledao u nju, razmišljajući koliko je predivan osmijeh imala, koliko je sva bila poput anđela. Mrzio je sebe što je Rileyu dopustio da joj se previše približi, da joj ukrade ono što je njemu trebalo pripadati – njeno srce.

Djevojka je iznenađeno nakrivila glavu primijetivši da ju je promatrao čudnim izrazom lica. Tek u onom trenutku se sjetila onoga što joj je Ariana rekla, onog kad su joj prijateljice rekle da se ona i njemu sviđala.

„Ovaj...“ –podignula je knjigu. „Moram otići javiti knjižničarki da ću uzeti knjigu, pa idem natrag u sobu!“

Klimnuo je glavom, a ona je prošla pored njega nadajući se da neće ići za njom.

„Zar ne možemo biti prijatelji ako si sada u vezi?“ –upitao ju je.
„Tko je to rekao?“ –djevojka se okrenula prema njemu.
„Vidim po tvome ponašanju.“

Ingrid je uzdahnula.

„Slušaj, Eddy, ja...“ –promrmljala je.
„Da?“ –prekrižio je ruke na prsima.
„Znam.“
„Znaš što?“
„Da ti se sviđam na način na kojem ti se ne bih trebala sviđati.“
„I zbog toga bismo se trebali prestati družiti?!“
„Ne želim da išta pomisliš!“
„Obećajem da neću!“

Odmahnula je glavom.

„Vidimo se, Eddy.“ –rekla je i krenula dalje.

Eddy nije želio ostati na onome, nije želio da Riley bude pobjednik.

„On je s tobom samo zbog toga jer te žali!“ –povisio je ton glasa.

Ingrid se šokirano okrenula prema njemu dok ju je on promatrao ljutitim izrazom lica. Nije znala što je on to govorio, ali namjeravala je otkriti.

„Molim?“ –upitala ga je.
„Osjeća se krivim što je Alan umro zbog njega.“ –odgovorio je. „I želi...“

Nije uspio dovršiti svoju rečenicu jer mu je Ingrid prišla i ošamarila toliko jako da je udarac odjeknuo knjižnicom. Eddy je šokirano pogledao u nju dok je ona bjesno stiskala šake moleći se, u sebi, da ga ne udari još jednom, a malo je nedostajalo da to i učini.

„Da se nikada više nisi usudio tako lagati, jasno?!“ –proderala se, odgurnula ga i bijesno odmariširala odande.

Kako je Riley prolazio s Ryom pored knjižnice, jer je morao otići natrag u dom istuširati se, nakon što je trening završio, vidio je kroz prozor kako je njegova djevojka udarila Eddya, te viknula nešto što nije mogao čuti i udaljila se odande. Ostao je iznenađen zbog onoga što se dogodilo, ali kako mu se žurilo tuširati, odlučio se da će se kasnije raspitati o tome.

Krajičkom oka je pogledao u Rya koji je u tišini gledao ispred sebe. Unatoč tome što se do malo prije, za vrijeme treninga, kao i za vrijeme sata, smiješkao, mogao je vidjeti da mu se nešto dogodilo. Bio je čudan, a to nije mogao niti sakriti osmijeh kojim je pokušavao opovrknuti Rileyeveo razmišljanje.

„Što se dogodilo s tobom?“ –gurnuo ga je u stranu, a Ryo je zbunjeno pogledao u mene.
„Svaki dan me to pitaš.“ –zbunjeno će on.
„Da, jer me zanima zbog čega si takav.“
„Kakav?“
„Čudan! Ti nikad nisi bio čudan! Od nas dvojice, ja sam taj koji je mjesecima bio čudan!“

Ryo je slegnuo ramenima.

„Mogu li ti nekako pomoći?“ –upitao ga je.
„Ako možeš vratiti moju bivšu iz mrtvih, onda možeš!“ –odgovorio je.

Riley je šokirano gledao u prijatelja koji se nastavio penjati stepenicama na kat. Odmahnuo je glavom i potrčao ga zaustaviti.

„Kakvu bivšu iz mrtvih?“ –uzvratio je i dalje u školu.
„Ja...“ –promrmljao je, a zatim pogledao u stranu. „Imao sam curu koja je imrla kad joj je bilo četrnaest godina!“
„Žao mi je.“

Cimer mu je klimnuo glavom.

„Što se dogodilo?“ –upitao ga je ovaj drugi.
„Leukemija.“ –odgovorio je. „Prekasno su je utvrdili i nisu je mogle spasiti niti razne terapije.“

Riley je tužno gledao u njega.

„Prošlo je četiri godine otkako je umrla, ali i dalje mi ponekad zna nedostajati, kad razmišljam o njoj.“ –Ryo se počešao po glavi. „Je li to normalno?“

Riley je potvrdio klimnuvši glavom.

„Normalno je da se sjećaš nekoga do kojeg ti je bilo stalo!“ –nadodao je. „Ako gledaš... ovaj... Ako bolje razmisliš, bolje je da je umrla nego...“
„Da, znam!“ –prekinuo ga je. „Jako dobro znam! Patila je previše u poslijednjih nekoliko mjeseci života da sam se.... molio sam se da umre što prije!“

Cimer ga je u tišini promatrao, a on je zaklopio oči odmahivajući glavom. Duboko je uzdahnuo, rukama prešao preko lica i pokušao se skulirati.

„Vjerojatno su i njeni roditelji osjetili olakšanje kad je umrla.“ –prošaptao je.

Riley je i dalje šutio, gledajući u prijatelja. Osjećao se užasno što nije znao sve ono puno prije, što nije niti znao što bi u onom trenutku rekao kad niti jedne riječi nisu mogle utiješiti.

„Tako... mi... je... žao...“ –promrmljao je.

***

Riley je sa zanimanjem gledao u Ingrid koja je gledala u pod, držajući ga za ruku. One su se večeri odlučili sami prošetati do grada kako bi nadonkadili to što su u poslijednje vrijeme cijelo vrijeme izlazili s prijateljima. Naravno, izlaziti sa društvom i nikako nije smetalo, ali voljeli su provoditi vrijeme i na samo.

Dok je on čekao da ona napravi prvi korak, da mu napokon kaže što se dogodilo s Eddyem i njom onog popodneva, ona je razmišljala o tome kako da mu to ispriča. Pitala se kako bi mogao reagirati i nije znala bi li se mogao naljutiti na njega i udariti ga, ali ako bude to otkrio od nekoga, onda bi se mogao naljutiti na nju.

„Slušaj...“ –započeli su oboje, pa su se nasmiješili.
„Reci prvo ti!“ –rekao je.
„Ma, ne... Moje i nije toliko bitno! Reci.“ –uzvratila je.
„Sigurno nije važno?“

Klimnula je glavom.

„Uglavnom...“ –promrmljao je. „Vidio sam te s Eddyem. Jesi li sigurna da nije ništa bitno?“

Djevojka ga je šokirano promatrala.

„Vidio si nas?“ –prošaptala je i dalje u šoku.
„Da.“ –odgovorio je mirno. „Što se dogodilo?“
„Uhm... Ništa posebno!“
„Ništa posebno? Sigurno ga nisi ošamarila jer je bio drag prema tebi.“

Ingrid je sklonila pogled ne znajući bi li mu trebala reći ili ne.

„Molim te, Ingrid, reci mi što se dogodilo!“ –uzvratio je.
„Obećaj mi da se nećeš ljutiti i nećeš napraviti sranja!“ –pogledala ga je ozbiljno.

Riley je pogledao u stranu razmišljajući o njenoj ponudi. Da joj je rekao da ne može to obećati onda mu vjerojatno ne bi rekla, ali ako kaže da će biti dobar, onda će mu reći.

„Obećajem!“ –rekao joj je.
„Uglavnom...“ –poćešala se po kosi. „Rekao je da si sa mnom jer me žališ i osjećaš se krivim zbog Alanove smrti. Ošamarila sam ga i svašta mu rekla! I uglavnom, to je cijela priča!“

Iznenađeno je gledao u nju.

„Ne misliš...“ –započeo je, ali ga je ona prekinula prislonivši mu ruku na usta.
„Da sam tako mislila od početka, bi li uopće bila s tobom?“ –upitala ga je nasmiješeno.

Osmjehnuo joj se, povukao ju bliže sebi i nježno poljubio. Bilo mu je drago što nije bila poput drugih cura, što nije povjerovala ljubomornom dečku. Volio ju je, bio je zaljubljen u nju i nije ju želio izgubiti... nikada.