Jutro je svanulo, a Riley je već neko vrijeme bio budan. Probudio se prije nego je budilica uopće zvonila, spremio za školu i otišao po kavu sa automata, čekajući da se njegov cimer probudi. Sjedio je na terasi hvatajući svijež, jutarnji zrak, gledajući u stadion na kojemu je namjeravao trenirati nakon što nastava završi.

„Riley?“ –ugledao je pospano Ryovo lice kako proviruje iz sobe. „Jesi li ti normalan?“
„Da. Zašto?“ –zbunjeno će on.
„Sedam ujutro je, a ti si ostavio otvorena vrata. Sledio sam se!“
„Neka. Dobro si se probudio!“
„Jesi mi barem otišao po kavu?“
„Jesam.“
„I bolje ti je. Dolazim čim se istuširam!“

Riley je na to klimnuo glavom dok se njegov cimer rastezao pored njega zijevajući. Ryo se pospano doteturao do ormara, a nakon što je izvukao prvu odjeću koju je pronašao, izašao je iz sobe jedva otvarajući oči. Podsjetio je samog sebe da kasnije naplati prijatelju što ga je probudio pola sata prije vremena.

Na putu od škole do grada je autobus bio pun, pa su Riley i Ingrid trebali stajati pored prozora. Kako su se učenici raznih škola gurali međusobno tako je on morao stajao iznad Ingrid koja ga je promatrala u tišini. Nisu razgovarali otkad je došao autobus i jedva su pronašli slobodno mjesto kako se ne bi gurali na ulazu s drugim ljudima.

Riley je gledao u tišini njene predivne oči dok je ona svako toliko gledala u stranu nadajući se da će ju on prestati promatrati onim predivnim pogledom zbog kojeg bi joj srce ubrzanije počelo kucati. Kako je postajala sve više i više uzbuđenija, uspijela mu je okrenuti leđa primijetivši, preko stakla, da je on i dalje gledao u nju. Lagano se osmjehnula i spustila pogled samo kako ju ne bi otkrio nije željela da on shvati da mu je oprostila. Htjela ga je malo... mučiti.

„Čemu se ti smiješ?“ –Ryo ga je prekinuo u razmišljanju.
„Smijao sam se?“ –upitao je zbunjeno.

Cimer je klimnuo glavom i sjeo za stolom gledajući upitno u njega, čekajući da mu prijatelj objasni što se dogodilo jučer navečer, kad je izašao s njihovom prijateljicom. Riley se samo ponovno nasmiješio, te umjerio svoj pogled u nebo.

„Ok. Kako je bilo sinoć?“ –Ryo je odlučio da bi ga trebao ispitivati jer je primijetio da ništa sam neće početi. „Vratio si se dosta kasno doma.“
„Ti si spavao! Niti top te nije mogao probuditi!“ –rekao mu je Riley.
„Znam. Zbog toga i kažem da ste se vratili kasno. Bio sam budan do ponoć i čekao te da čujem novosti, ali zaspao sam!“
„Ma išli smo na kraju u kino, pa nam je zbog toga trebalo duže vremena da se vratimo.“
„Kino?! I, jeste gledali neki horor gdje se ona od straha bacila na tebe?“
„Ne. Zapravo, gledali smo dramu na kojoj je ona od početka do kraja plakala!“
„Papak jedan! Odveo si je na spoj u kino gdje si ju gledao kako plače?!“
„Htjela ga je gledati!“

Ryo je odmahnuo glavom.

„Jesi li ju barem kasnije poljubio?“ –uzvratio je.

Riley se dignuo sa stolice i ušao u sobu pjevušeći dok je njegov prijatelj zbunjeno gledao u njega. Vidio je na prijateljevom licu maleni osmjeh koji mu je davao do znanja da je nečega bilo, ali trebao je to izvuči iz njega.

„Jesi, je l' da?“ –dignuo se s stolice i otišao k njemu.
„Možda.“ –odgovorio je.
„Ne laži! Vidim po tebi da jesi!“
„Rekao sam ti. Možda jesam!“

Ryo je namrgođeno gledao u njega.

„Reci mi!“ –uzvratio je ljutito.
„Daj, ne ponašaj se poput cure!“ –Riley je odmahnuo glavom i podignuo torbu sa stolice. „Idem ja vani! Vidimo se kasnije!“
„Riley!!!“

Njegov je prijatelj izašao iz sobe prije nego ga je Ryo uspio nagovoriti da mu odgovori na pitanje. Počešao se po glavi osmjehnuvši se, znajući da je Riley zasigurno morao poljubiti njihovu prijateljicu i jedva je čekao da to napokon izvuče iz njega.

„Zar je moguće da sam se zaljubio?“ –pitao se Riley silazeći niz stepenice.

Poslijednji put kad je osjetio ljubav bilo je to prošle godine, prije nego je Alan preminuo. Zaljubio se u Daliju unatoč tome što je znao da se njihovi prijatelji nisu slagali s njihovom vezom, ali njega to nije bilo briga. Tada mu je samo ona bila važna, a tuđa ga mišljenja nisu zanimala.

Nakon što je njegov najbolji prijatelj nestao, umro, Riley nije mogao voljeti samog sebe, a kamoli ikog drugog, pa je prekinuo sa svojom djevojkom unatoč tome što je znao da će ju povrijediti. Nakon toga je sumnjam da će se ikada više zaljubiti. Mržnja prema samom sebi ga je oslijepila i pored sebe nije želio nikoga, ali kako se Ingrid ni otkuda stvorila poput anđela s neba, sve se promijenilo; on se promijenio.

U njegovom se srcu ponovno počeo rađati onaj prekrasan osjećaj zvan ljubav, za kojeg je mislio da je duboko zakopan u njegovom srcu i koji nikada više ponovno neće izaći na vidjelo. Zbog nje se također vratila neizmjerna želja za skakanjem u vis. Došla je u onu školu, ostavila sve iza sebe, samo kako bi ostvarila poslijednju želju svoga brata i nije ju namjeravao iznevjeriti, kao niti Alana.

***

Ingrid je gledala u svoje prijateljice koje su i dalje spavale. Nije mogla vjerovati, kad se vratila u sobu, da su Ariana i Yoshiro spavale na krevetu njene cimerice, dok je televizija bila upaljena. Pretpostavila je da su čekale samo nju kako bi im ispričala što se dogodilo s Rileyem.

Nasmiješeno je prišla terasi, otvorila ju i izašla na svijež zrak gledajući oko sebe. Sunca još nigdje nije bilo, a i pretpostavila je da ga onog dana neće ni biti jer su se na nebu pojavili tamno sivi veliki oblaci koji su obavještavali da bi kiša uskoro mogla pasti. Nije joj kišta previše smetala; naprotiv, voljela ju je kad je bila kod kuće, kad ju je mogla gledati kako pada, ali kad je trebala izaći s nekime nakon što se dogovorila, nervijeme joj nije bilo drago.

Primijetila je da se vrata muškog doma otvaraju, pa je sa zanimanjem gledala tko je također bio budan u ono doba. Iznenadila se vidjevši Rileya kako izlazi odande, ali razveselila se. U trbuhu se pojavio čudan osjećaj, onaj kakvog dugo nije osjećala, a to je bio osjećaj ljubavi.

Posljednji put kad je voljela nekoga je bilo puno prije nego je Alan preminuo, kad je prekinula s dečkom jer se više volio družiti s prijateljima nego s njom. Naravno, ostali su prijatelji jer su to bili i u vezi, ali prošlo je dosta vremena otkad je voljela i bila voljena.

Okrenula se prema prijateljicama koje su i dalje spavale, a još nije ni bilo vrijeme za buđenje za školu. Djevojka se vratila natrag u sobu, uzela svoje stvari sa radnog stola i polako izašla odande kako ih ne bi probudila. Potrčala je niz stepenice, oblačeći jaknu, osmjehom na licu jer je jedva čekala da se pridruži Rileyu, a što je bliža izlazu bila, to je bila uzbuđenija i srce joj je ubrzanije počelo kucati.

Tada je shvatila... Ono je definitivno bila ljubav!

Povukla je vrata i ugledala Rileya ja klupici. Zagrizla je usnicu kako bi se smirila i prestala smiješkati, ali nije mogla sama sebi pomoći. Gledala je u njega koji je tipkao po iPodu, a kad je podignuo pogled prema njoj i osmijehnuo joj se, nije mogla ne uzvratiti mu. Krenula je laganim korakom prema njemu, a on se dignuo sa klupice sklonivši iPod u džep.

„Dobro jutro.“ –rekla je.
„Dobro jutro.“ –rekao je.

Neko vrijeme su gledali jedno drugog u tišini, a onda Riley više nije mogao izdržati. Morao ih je osjetiti. Morao je osjetiti njene pune, crvenkaste usne koje su mirisale na višnju, a taj miris je osjećao čak i dok je spavao.

Privukao ju je k sebi obgrlivši je oko struka, na što se ona nasmiješila i zagrlila oko vrata, a on ju je tada stisnuo malo jače uza svoje tijelo i poljubio ju. Bio je nježan, drag i mio prema njoj. Bio je tako sladak, tako divan, da je ona mislila da bi se mogla rastopiti u njegovom zagrljaju.

„A-ha!“ –Ryo je pljesnuo rukama gledajući ih s terase. „Rekao sam ti da je nečeg bilo sinoć, a ti mi nisi vjerovao!“
„Nije da ti nisam vjerovao...“ –Leonel je slegnuo ramenima, rastegnuo se i zijevnuo. „Ali stvar je u tome što si me probudio da bih špijunirao frenda koji se šmeka sa frendicom!“

Ryo je namrgođeno pogledao u njega.

„Zar ne bi htio da njih dvoje budu skupa?“ –nagnuo se na ogradu.
„Da, htio bih, ali htio bih i da me nisi probudio toliko rano ujutro da ih špijuniram!“ –odmahnuo je glavom. „Nisam više dijete, čovječe! Zamisli da tebe netko špijunira dok se seksaš s nekim!“
„Hah, kako ti znaš da ja to radim?!“

Leonel ga je pogledao iznenađenim izrazom lica.

„Znači... Djevac si?“ –nasmijao se.
„Daj, šuti!“ –viknuo je ovaj drugi uvrijeđeno. „Ne znaš o čemu pričaš! Kralj sam među ženama!“

Leonel se tek tada nasmijao još jače, uhvativši se za ogradu dok ga je prijatelj ljutito gledao. Odmarširao je u sobu zalupivši vratima, te izašao u hodnik bez Leonela znajući da bi ga mogao samo još više naljutiti. Ponašao se poput djeteta, a da ni sam nije znao da je izgubio nevinost kad mu je bilo trinaest godina. Tu djevojku nikada neće zaboraviti. Bila je to njegova prva ljubav koje više nije bilo.

„Zar je već toliko dugo prošlo... Anako?“ –upitao je Ryo ozbiljnim izrazom lica.
„Hej, daj, Ryo, zezao sam se!“ –Leonel je žurio za njime.

Ryo ga je pogledao ljutitim izrazom lica.

„Pa nisi se valjda uvrijedio?“ –zbunjeno će njegov prijatelj.

Uhvatio ga je za majicu i gurnuo u zid, a Leonel se začudio njegovom ponašanju. Nikada nije pomislio da je Ryo mogao biti onako jak, ali u onom trenutku se uvjerio da zapravo jest.

„Nemoj pričati gluposti kad ni ne znaš o čemu se radi!“ –uzvratio je Ryo, te se ljutito udaljio od njega.

Leonel je iznenađeno gledao u njega ne shvaćajući što se događalo. Nije ga želio povrijediti, ali činilo mu se kao da je dirnuo škakljivu tebu, a da to nije ni želio. Zbunjeno je pogledao oko sebe primijetivši da su učenici iz one škole stajali na hodniku i gledali što se događalo, te podignuo torbu sa poda i krenuo za svojim prijateljem koji je već izašao iz zgrade.

***

„Ja – ne – znam – plesati.“ –Ariana je prislonila glavu na stol. „Kako je profesorici iz tjelesnog uopće palo na pamet da plešemo tango na Noć Vještica!?“

Yoshiro i Ingrid su se na to samo nasmijale jer im se objema sviđala ideja, obje su voljele onaj ples, ali Ariana je bila ta koja je neprestano ljutila profesoricu jer nije željela naučiti plesati s drugim partnerom. Htjela je zajedno s Leonelom, ali s obzirom da je on dobio drugu partnericu, njihova se prijateljica još više ljutila.

„Zamisli kako je onda meni kad moram plesati s Eddyem?“ –uzvratila je Ingrid. „Meni to nije problem, ali ne želim da pomisli da bi između nas moglo biti nečeg više od prijateljstva!“
„Riley će mu dati do znanja!“ –rekla je Yoshiro nasmiješeno.
„Sada kad ste u vezi, mora te braniti!“ –nadodala je Ariana. „Eddy je bacio oči na tebe, a on je oduvijek bio ljubomoran!“
„Ozbiljno?“ –iznenađeno će Ingrid.
„Oh, da!“ –njene su dvije prijateljice klimnule glavom dok je ona i dalje bila iznenađena.

Pogledala je kroz prozor. Gledala je u ljude koji su ubrzano prolazili trotoarima nakon što je pljusak prestao. Djevojka je razmišljala o onome što su joj prijateljice rekle i morala je priznati sama sebi da joj se ono svidjelo. Voljela je kad je muškarac ljubomoran do neke granice, a kako je shvatila da je zapravo Rileyev ispad kojeg je imao dan prije bio zbog ljubomore razveselila se.

***

Riley je zbunjeno gledao u Rya koji je ležao na krevetu i zamišljenim izrazom lica gledao u strop. Nije znao što se dogodilo s njime, ali definitivno je shvatio da nešto nije bilo u redu.

„Što se dogodilo?“ –upitao je Riley.
„Mene pitaš?“ –okrenuo se prema njemu.
„Ne. Pričam sam sa sobom!“

Ryo je klimnuo glavom, te nastavio gledati u strop istim onim tupim pogledom.

„Tebe pitam, budalo!“ –cimer ga je pogodio jastukom u trbuhu.
„Ništa.“ –dignuo se sa kreveta. „Idem se prošetati.“
„Po kiši!“
„Jebe mi se!“

Riley je zbunjeno pogledao u njega, a njegov je prijatelj izašao iz sobe zalupivši vratima. Cimer je iznenađeno gledao u zatvorena vrata pitajući se što se s njime dogodilo. Nikada nije bio mrzovoljan. Nikada nije izgledao onako uzrujano, a želio mu je pomoći kao što je on to činio s njime dok se nije oporavio.