Ingrid se pjevušeći spuštala niz stepenice. Bila je vesela unatoč tome što je mogla zakasniti na sat. Prespavala je budilicu, a kako nije željela da njene prijateljice zakasne zbog nje, natjerala ih da odu i rekla im kako će ih ona stići što je brže mogla.

Prvo školsko zvono je najavilo učenicima da bi se trebali pripremiti za početak sata, a djevojka je znala da ima još pet minuta prije nego profesorica uđe u razred. Progurala je učenike koji su ulazili u školu, te potrčala stepenicama za zadnji sat znajući da bi mogla stići točno na vrijeme.

Ispričavala se ljudima koje je gurala, pa je odahnula kad je stala na četvrti kat i požurila prema vratima razreda. Pogledavši na sat, vidjela je da je nedostajalo još dvije minute do osam i drugog zvona, pa se začudila sama sebi jer nije znala da je mogla biti toliko brza. Koračala je hodnikom skidajući jaknu i namještavajući majicu koja joj se zgužvala dok je trčala, a iznenada ju je nečija ruka zaustavila. Poskočila je od straha i okrenula se vidjevši Eddya iza sebe.

„Oprosti.“ –osmjehnuo se. „Skoro si zakasnila, ha?“
„Zaspala sam.“ –namjestila je pramen kose iza uha.
„Nego, jesi slobodna večeras?“
„Večeras?“
„Da. Mislio sam da odemo... ne znam, zajedno do grada, ako imaš volje.“
„Sami?“
„Da. Sami! Kao prijatelji, naravno.“
„Zauzeta je!“ –začula je Rileyev glas iza sebe.

Djevojka se okrenula i iznenađeno pogledala u njega, a zatim se prisjetila kako joj je obećao da će ići na pizzu čim se vrati.

„A tko si ti da ćeš joj naređivati?“ –Eddy je prekrižio ruke na prsima.
„Zapravo, Eddy...“ –promrmljala je i pogledala ga pomalo tužnim izrazom lica. „Riley mi je rekao da me vodi na pizzu čim se vratim.“

Klimnuo je glavom i usmijerio prijeteči pogled u Rileya koji mu se ponosno smiješkao dok ih je Ingrid gledala zbunjenim izrazom lica ne shvaćajući što se događalo. Bilo joj je žao što je morala odbiti Eddya jer joj je on bio simpatičan, drag i voljela je razgovarati s njime, ali morala je sama sebi priznati da joj je bilo bolje s Rileyem.

Školsko je zvono prekinuo onaj trenutak, a Eddy se okrenuo bez pozdrava dok je djevojka gledala tužno u njega. Mogla je vidjeti razočarenje u njegovim očima, a Riley je primijetio da nešto s njom ne valja i osjećao je ljubomoru misleći da je ona zapravo željela ići s njegovim suparnikom. Po prvi put je gledao na Eddya kao suparnika jer ju nije želio izgubiti.

„Moćeš ići s njime, ako želiš.“ –rekao joj je, te krenuo prema svome mjestu.
„Molim?!“ –zbunjeno je prošaptala.
„Gdje?!“ –upitala je Yoshiro.
„Na pizzu. S kime?“ –uzvratio je Ryo.

Djevojka je zbunjeno pogledala u prijatelje, mahnula rukom i otišla do Rileya koji je sjeo na stolicu, prekriživši noge na stolu.

„Što je s tobom?!“ –upitala ga je prekriživši ruke na prsima. „Zašto bih željela ići s njime?!“
„Vidio sam kako ga gledaš! Žao ti je što ne možeš ići s njime!“ –odgovorio je gledajući ozbiljnim izrazom lica u nju.
„Pa da, žao mi je, ali svejedno želim ići s tobom!“
„Ne moraš!“
„Želim.“
„E, pa ne moraš! Idi s njim. Bit će i njemu i tebi zabavnije!“

Odmahnula je glavom, podignula ruke u znaku predaje i sjela bijesno za svojim stolom bacivši torbu na njemu, a kako je udarac odjeknuo razredom učenici su se preplašeno okrenuli prema njoj. Ingrid je bijesno gledala ispred sebe stiskajući šake ne znajući što se dogodilo s Rileyem da se iznenada ponio tako bezobrazno.

„Što se događa?“ –upitala je Yoshiro brata.

Ryo je odmahnuo rukom, otišao do Rileya i povukao ga sa sobom iz razreda, a njegova je sestra odlučila vidjeti s prijateljicom što se dogodilo.

„Što je bilo?“ –sjela je nasuprot nje.
„Ne znam što se s njime odjednom dogodilo!“ –uzdahnula je. „Pozvao me na pizzu i rekla sam da idem, ali i Eddy me danas pozvao van i, iako sam rekla da idem s Rileyem, on mi je rekao da ne trebam, da mogu ići s Eddyem kao da ja to želim!“

Yoshiro je nakrivila glavu razmišljajući o iznenadnom čudnom ponašanju svog prijatelja, ali to je moralo značiti samo jedno – bio je ljubomoran. Pogledala je prema vratima i vidjela Rya i Rileya u blizini.

„Što se s tobom, jebote, događa?!“ –upitao ga je zbunjeno Ryo. „Zašto si joj sve ono rekao?!“
„Zato što sam vidio da joj je žao što ne ide s njime.“ –odgovorio je Riley nagnuvši se sa zid.
„Ponekad znaš biti tako glup!“
„Zašto?! Bilo joj je žao! Vidio sam joj to u očima!“
„Možda jer joj je on frend, ali jebote... izabrala je tebe. Zar je to tako teško za shvatiti?!

Riley je u tišini gledao u svog prijatelja koji je odmahnuo glavom, a zatim ušao natrag u razred vidjevši kako se profesor približava. Riley je tiho uzdahnuo, rukama prošao preko lica i zaklopio oči brojajući od deset pa do jedan kako bi se smirio. Požurio je u učionicu prije profesora i sjeo na svoje mjesto, pogledavajući u Ingrid svako toliko. Vidio je kako je tužno gledala u otvorenu bilježnicu dok je slušala novo prodavanje francuskog jezika, pa se osjećao krivim.

„Zašto moraš biti debil?!“ –upitao je samog sebe i skrenuo pogled u prozor.

Shvatio je da ju je povrijedio zbog svoje ljubomore i morao je to što prije popraviti.

***

Ingrid je ležala na krevetu dok su Ariana i Yoshiro gledale zamišljeno u nju. Djevojka je duboko uzdahnula i skrenula pogled u vrata terase jer joj se učinilo da je čula zvukove, ali kako su prestali ponovno je pogledala u strop i nastavila razmišljati o tome kako je trebala biti vani s Rileyem. Pitala se što mu je učinila, zbog čega joj je odgovorio onako bezobrazno, a doista se željela zabaviti s njime.

„Muškarci su debili.“ –rekla je Ariana. „Ili je pak Riley taj koji je debil!“
„Svejedno!“ –djevojka se dignula sa kreveta, rastegnula i prišla ormaru. „Idem se istuširati.“

Yoshiro i Ariana su klimnule glavom, a ona je izvukla odjeću iz svog ormara, te otvorila vrata iznenadivši se kad je vidjela pred sobom Rileya. Odjeća joj je pala na pod, pa se brzo sagnula i podignula ju osjećajući kako joj se obrazi rumene jer je mogao vidjeti njeno doljnje rublje.

„Zar nitko od vas ne čuje kamenčiće?“ –upitao ih je zbunjeno.

Ariana i Yoshiro su odmahnule glavom pitajući se o čemu je on pričao dok ga je Ingrid i dalje gledala ozbiljnim izrazom lica.

„Što radiš ovdje?“ –upitala ga je.
„Ovaj...“ –promrmljao je i počešao se po glavi. „Znam da sam bio kreten... i... ovaj... razmišljao sam... Bi li, molim te, ipak otišla sa mnom?! Ne želim ne održati svoje obećanje.“
„A je li, sada želiš ići sa mnom?! Kada si shvatio da želim ići s tobom?! Kad si se opametio?!“
„Pa... Tako nekako! Vidi, Ingrid, jako mi je žao zbog one scene. Ponio sam se k'o debil!“

Klimnula je glavom.

„Jesi.“ –rekla mu je.
„Molim te, dopusti mi da ti se ispričam.“ –prošaptao je.

Djevojka ga je u tišini promatrala dok je on tužno čekao njen odgovor nadajući se da će pristati.

„Čekaj me ispred doma. Dolazim za najviše dvadeset minuta!“ –rekla je, prošla pored njega i otišla prema ženskom kupatilu.

Riley je nasmiješeno gledao za njom, a kad je krajičkom oka pogledao u Yoshiro i Arianu primijetio je da su oboje gledali u njega zbunjenim izrazim lica. Osjetio je kako mu srce ubrzanije počinje kucati, a obrazi postajali sve topliji i topliji.

„Ovaj...“ –promrmljao je.
„Da?“ –uzvratile su.
„Najbolje je da odem!“ –pokazao je prema kraju hodnika i odjurio odande što je brže mogao.

Yoshiro se dignula sa stolice, prišla vratima i provirila u hodnik gledajući svog prijatelja kako zbunjeno silazi niz stepenice.

„I onda on govori da mu se ona ne sviđa, ha?“ –iza nje se iznenada pojavila Ariana zbog čega je ovaj druga poskočila od straha, s obzirom da ju nije očekivala.
„Uhm, da... vidjet ćemo.“ –rekla je Yoshiro te sjela natrag na stolicu. „Možda nečeg bude navečer!“
„Možda. Ako se stari Riley vratio – definitivno će biti nečeg!“

***

Ingrid i Riley su u tišini koračali ulicama grada koji se nalazio nedaleko od njihove škole. Djevojka je zamišljeno gledala oko sebe dok je on gledao samo u nju čekajući da bilo što kaže. Trudio se razgovarati s njom, ali ona je večinom kratko odgovarala, pa je nakon nekog vremena zašutio. Znao je, jako dobro, da je bio sam kriv za ono njegovo ponašanje, ali više nije znao kako da joj se iskupi. Činilo mu se, odjednom, da ga je glad i želja za pićem prošla, a vjerojatno je i nju s obzirom da pizzu nije niti jednom spomenula.

„Ingrid...“ –zaustavio se, a ona je pogledala u njega upitnim izrazom lica. „Što mogu učiniti da ti se iskupim?! Ne pričaš sa mnom otkad smo ušli u bus. Ne znam više što da napravim da mi oprostiš!“

Djevojka je pogledala u stranu vidjevši u njihovoj blizini apar u kojemu su mogli sjesti i slikati se. Osmjehnula se, te ga povukla sa sobom ubacivši nekoliko kovanica u rupu.

„Što to radiš?“ –upitao je zbunjenu nakon što ga je gurnula u stolicu.
„Slikam se s tobom.“ –odgovorila je i sjela pored njega.
„Ne volim se slikati!“
„O, bome ćeš se slikati! I sam si rekao da ne znaš što moraš napraviti da ti oprostim. Evo, slikaj se sa mnom i hoću!“

Nisu ni primijetili da se aparat za slikanjem palio dok su se prepirali, a kako je Ingrid shvatila da možda više nisu imali prilike slikati normalniju sliku, okrenula mu je glavu prema aparatu.

„Mogao si se barem nasmiješiti.“ –djevojka je uzdahnula i stavila slike u džep.
„Pa rekao sam ti da se ne volim slikati!“ –odmahnuo je glavom.
„Zašto se vi dečki ne volite slikati?! Ne želite to učiniti niti za uspomenu!“
„Pitaj Rya. On se stvarno voli slikati!“
„Jedino je taj čovjek za akciju!“
„Oh, stvarno?! E, pa još nisi izašla sa mnom!“
„Jesam. Vidiš da nisi za akciju čim se ne želiš slikati!“

Odmahnuo je glavom.

„Pokazat ću ja tebi za kakvu sam akciju!“ –privukao ju je k sebi i razbarušio kosu.

Djevojka je namrgođeno pogledala u njega, a on se nasmijao od uha do uha zabavljajući se. Znao je koliko ju je iritiralo kad bi joj netko dirao kosu, pa joj je to često znao raditi samo kako bi ju vidio da se ljuti na njega. Bila mu je jako simpatična u takvim trenutcima i to nikada nije želio izgubiti.

„Uvijek sam pretpostavljao da si luđakinja, ali sada sam se u to uvjerio!“ –prošaptao je Eddy.

Dalia je ljutito pogledala u njega, te ga povukla pored sebe gledajući kako je Ingrid gurala Rileya od sebe dok se on smijao na sav glas... od srca. Pokušala se kad se poslijednji put on smijao u njenoj blizini. Bilo je to tek na početku njihove veze, prije nego je Alan poginuo, a on postao nepoznata osoba.

„Ako sam ja luđakinja, zašto si onda sa mnom, ha?!“ –prekrižila je ruke na prsima. „Ingrid se tebi sviđa i ovdje si kako bi vidio što se događa među njima!“
„Da, ali...“ –započeo je, ali ubrzo zašutio znajući da je imala pravo.

Naravno da se osjećao poput idiota i luđaka što je pratio curu, u koju se zaljubio, na spoju s drugim dečkom kojeg je njegova luda prijateljica iz razreda voljela, ali nije si mogao pomoći. Zanimalo ga je što će raditi. Zanimalo ga je hoće li Riley one večeri osjetiti njene usne na svojima, kao što je on to želio; hoće li ju grliti i šaputati joj nježne riječi u uho dok zajedno budu gledali zvijezdano nebo.

„Idemo! Odmiču nam, ludi prijatelju!“ –djevojka ga je povukla sa sobom.

Ingrid je se zaustavila pred kinom, gledajući u poster filma 'I give my first love to you' koji ju je odmah očarao. Riley je gledao zbunjeno u nju dok je ona suznim očima gledala u sliku.

„Jesi li dobro?“ –upitao ju je zbunjeno.

Pogledala je u njega i klimnula glavom.

„Želim gledati ovaj film. Sada!“ –rekla je ozbiljno.
„Ako te rasplakao samo kad si pročitala sadržaj!“ –uzvratio je.
„Nije. Nešto mi je upalo u oči!“

Zaklopio je oči.

„Hoćeš da ti kupim maramice u slučaju da ti nešto padne u oko dok budeš gledala film?“ –upitao ju je uzdahnuvši, a djevojka je na to klimnula glavom.

***

„Ok, samo se pokušaj smiriti!“ –nasmijao se Riley gledajući u Ingrid koja ga je i dalje gledala suznim očima.

Željela je nešto reći, ali samo je jecanje doprijelo iz njenih ustiju, pa je izvukla još jednu maramicu iz paketa kojeg joj je on kupio, te brisala suze koje su padale bez prestanka u proteklih dva sata gledanja filma, a također i nakon njena. Riley je tiho uzdahnuo gledajući oko sebe u ljude koji su se okretali za njima i gledali ga prijekornim pogledom misleći da joj je on učinio nešto.

„Ne razumijem zbog čega vi cure plačete.“ –rekao je Eddy.

Dalia je stajala pored njega, okrenuta leđima, gledajući u zid, a on je zbunjeno pogledao u nju.

„Što je bilo, Dal?“ –okrenuo ju je prema sebi i preplašio se kad ju je vidio uplakano.
„Ali... Ali... Ali...“ –zajecala je i snažno ga zagrlila. „Zašto?! Zašto se to moralo dogoditi?!“

Eddy je preplašeno gledao oko sebe nadajući se da ih nitko neće vidjeti. Pokušao je razmotriti način na kojem bi mogao pobjeći od njega, ali toliko ga je snažno zagrlila da ju nije mogao odvojiti od sebe. Uzdahnuo je, zaklopio oči i potapšao ju po leđima.

„Molim te, nemoj više plakati.“ –rekao je Riley gledajući u Ingrid koja ga je promatrala suznih očiju. „Odvest ću te na neko lijepo mjesto ako budeš bila dobra!“
„G-Gdje?“ –upitala ga je jecajući.
„Na mjesto gdje sam znao ići preko noći nakon što je tvoj brat umro. To me držalo mirnim neko vrijeme!“
„Uhm, može.“

Osmjehnuo se i povukao ju sa sobom. Mjesto na kojemu ju je odveo nije bio daleko od kina, ali bilo je na napuštenom djelu... ili je to barem tako izgledao. Odveo ju je na livadi gdje svijetla nije bilo, gdje su se svijetleće točke na nebu, zvane zvijezde jasno vidjele.

Djevojka je razvukla svoj osmijeh od uha do uha, a Riley je sjeo na pod gledajući nasmiješeno ispred sebe. Ingrid je shvaćala razlog zbog kojeg je onog mjesto držalo Rileyevo uznemireno srce mirnim jer je doista bilo predivno. Sjela je odmah pored njega gledajući sa divljenjem ono prekrasno nebo puno zvijezdi.

„Riley?“ –prekinula je tišinu, a on je zagunđao nešto kao znak da nastavi. „Žao mi je!“
„Zbog čega?“ –iznenađeno je pogledao u nju i tek u onom trenutku shvatio koliko je tužan izraz lica imala. „Hej, što se dogodilo?!“
„Rekla sam ti da te mrzim.“
„Da. To je bilo davno!“
„Povrijedila sam te!“
„Nisi me mogla povrijediti više nego što sam bio već tada sjeban!“
„Ali... Povrijedila sam te!“
„Šuti! Nemoj razmišljati o tome!“
„Razmišljala sam o tome otkad si one noći poklopio slušalicu! Kako... Kako sam mogla biti tako sebična?! Kako sam mogla misliti samo na sebe, a ne i na tvoje osjećaje?!“ –prislonila je glavu na sklupčana koljena.

Riley je odmahnuo glavom pokušavajući ju pomjeriti, natjerati da ga pogleda, ali nije to dopuštala. Zagrlio ju je snažno i pomilovao joj kosu.

„Učinila bi ono što bi svaka sestra učinila, Ingrid. Ne krivim te za ništa!“ –rekao joj je. „Molim te, pogledaj me!“

Djevojka je odmahnula glavom.

„Molim te!“ –zvučao je nježnije.

Ingrid je u tišini neko vrijeme sjedila ondje, na mjestu, dok ju je on grlio i nježno joj milovao kosu. Neko vrijeme je okljevala jer nije željela da ju ponovno vidi kako plače, ali morala ga je pogledati nakon što ju je onako lijepo zamolio. Podignula je polako glavu i susrela se s njegovim nježnim očima.

„Ljepša si kad ne plačeš!“ –rekao joj je. „Suze ti ne stoje!“

Skrenula je pogled, a on joj je prislonio ruku na lice i obrisao joj suzu koja je klizila prema njegovom prstu.

„Znaš što bih željela?“ –uzvratila je, a on je klimnuo glavom. „Željela bih da su avioni zvijezde padalice. Voljela bih zaželiti želju u ovom trenutku!“

Osmjehnuo joj se i polako prilazio svojim usnama njenim dok je djevojci srce ubrzanije počelo kucati. Osjetila je njegove usne na svojima, a tada je raširila šokirano oči ne znajući što napraviti. Ljubio se tako nježno. Ljubio se tako... primamljivo. Zaklopivši oči, zagrlila ga je i uzvratila mu otvorivši usta, a zatim su se njihovi jezici počeli igrati. Riley ju je stisnuo uza se znajući da se više nije mogao odvojiti od njega, da to više nije želio.