Riley se ljuljao na stolici, za radnim stolom. Pokušavao se usredotočiti na učenje, ali kroz misli mu je prolazila Ingrid. Odmahnuo je glavom, udario samog sebe rukom po njoj, te se prestao ljuljati znajući da se onako neće posvetiti učenju. Počeo je listati knjigu, ali i dalje mu se ona motala po glavi, što ga je počinjalo živcirati.

„Što je s tobom?“ –upitao ga je Ryo.
„Ništa.“ –odgovorio je hladno i nastavio listati knjigu.
„Ne udaraš se po glavi ako ti nije ništa. O čemu razmišljaš?“
„O ničemu, ok?!“

Ryo je podignuo ruke, odmahnuo glavom i nastavio igrati Play Station 2 pitajući se što li se događalo s njegovim cimerom. Preko noći bi ga također znao probuditi jer bi se vrtio po krevetu, dizao s njega i hodao mrmljajući po sobi, ali nikada se nije usudio pitati ga što se događalo. Znao je da je njegov cimer želio biti pušten na miru, ali ponekad se volio truditi i porazgovarati s njime.

„Znaš što mi ide na živce?“ –čuo je iznenada Rileya.

Ryo se šokirano okrenuo prema njemu, a još više se iznenadio vidjevši da ga je cimer promatrao čudnim izrazom lica. Odmah je pritisnuo pauzu jer ga je užasno zanimalo što mu je želio reći, a i posljednji put kad je dobrovoljno počeo pričati s njime, bilo je prošle godine, prije nego se desila nesreća.

„Što?“ –upitao ga je.
„Što ne mogu izbaciti neke stvari iz glave.“ –uzdahnuo je.
„Kao...?“

Riley je neko vrijeme gledao u njega, a zatim odmahnuo glavom i pogledao u knjigu.

„Daj, Ri, nastavi!“ –rekao je ljutito Ryo.
„U redu.“ –uzdahnuo je, te pogledao u njega. „Pričao sam s Ingrid neki dan i doznao da je Alan umro u bolnici, a ne na licu mjesta, kao što su mi rekli.“
„Čekaj, što?!“

Riley je klimnuo glavom i uzdahnuo dok je njegov cimer šokirano gledao u njega. Nije niti on znao za to jer im je svima ravnateljica rekla kako je umro na licu mjesta i da ništa nije osjetio. Osjećao se čudno u onom trenutku, kao da proživljava ponovno onaj isti dan, onaj prokleti dan kad su se stvari u njegovom životu, kao kod njegovih prijatelja, promijenila.

„I što ti je još rekla?“ –nastavio je samo kako bi izbjegao daljnje razmišljanje o onom danu.
„Rekla mi je da...“ –uzdahnuo je i skrenuo pogled. „Alan ju je zamolio da se pobrine za mene. Zbog tog je razloga ona upisala našu školu!“

Ryo je otvorio usta od iznenađenja. Među njima je vladala tišina jer su oboje razmišljali o onome što je Riley upravo ispričao.

„Idem se prošetati.“ –rekao je Riley dignuvši se sa stolice. „Vidimo se kasnije!“
„Hej, Ri...“ –uzviknuo je Ryo, a prijatelj se okrenuo prema meni. „Drago mi je što si... pričao sa mnom!“

Riley je na to klimnuo glavom i izašao iz sobe. Osmjehnuo se, te krenuo niz hodnik fijućkajući unatoč tome što su vjerojatno ostali učenici odavno spavali, dok je Ryo veselo gledao u ekran televizije razmišljajući o tome kako se možda njegov stari prijatelj vrača natrag.

***

Yoshiro je sjedila na krevetu, promatrajući Ingrid kako leži na drugom gledajući u strop. Jutro je svanulo, a da niti jedna od njih dvije nisu usnule. Ingrid nije mogla zaklopiti oči, a da joj se pred licu ne stvori Kevinovo nasmiješeno, dok se pripremao silovati ju.

Budila je svoju cimericu tako što se proderala u slučaju da je zaspala na nekoliko sekundi, pa je tako Yoshiro odlučila da će razgovarati o drugim stvarima s njom, samo kako ona više ne bi razmišljala o onom događaju.

„Jesi sigurna da ga ne želiš prijaviti ravnateljici?“ –upitala je Yoshiro.
„Ne želim imati problema.“ –odgovorio je djevojka. „Najbolje je da nikome to ne govoriš!“
„Zar misliš da se neće doznati? Nisam samo ja vidjela što se dogodilo, Ingrid.“
„Ako netko dođe do njih, lagat ću im. Reći ću im da su to samo izmišljotine!“
„Ingrid, ja ne mislim...“
„Yoshiro, molim te!“ –povisila je ton glasa. „Ne želim imati problema. Molim te, zaboravi na to kao što i ja jesam!“

Yoshiro je uzdahnula, dignula sa stolice i podignula svoju torbu sa radnog stola.

„Idemo?“ –upitala ju je.
„Doći ću za tobom.“ –uzvratila je Ingrid.

Cimerica je klimnula glavom i u tišini izašla iz sobe. Ingrid je duboko uzdahnula, zaklopila oči i odlučila se smiriti prije nego je krenula na nastavu. Znala je da je trebala zakopati sinoćnji događaj duboko u svojim mislima, ondje gdje neće tako lako pogledati.

***

„Yoshiro, što se dogodilo?“ –upitala je Ariana silazeći niz stepenice.

Djevojka je odmahnula glavom i nastavila hodati dalje kao da nije ni čula pitanje. Znala je da bi se Ingrid mogla naljutiti ako kaže Ariani što se dogodilo jer bi ona zasigurno prvo napala Kevina, a zatim otišla kod ravnateljice.

„Molim te, Yoshiro, što je bilo!?“ –nastavila je. „Znam da se dogodilo nešto loše. Vidim to po tvome ponašanju! Molim te, reci mi što je bilo!“

Yoshiro je pogledala oko sebe, povukla svoju prijateljicu sa sobom i odvela ju ondje gdje ih nitko neće moći prisluškivati. Još jednom se uvjerila da nikoga nije bilo u blizini, a zatim pogledala ozbiljnim izrazom lica u Arianu.

„Onda?!“ –upitala ju je nervozno Ariana, tapkajući nogom od pod.
„Nasmiješ ovo reći nikome!“ –upozorila ju je. „Obećaj da nećeš!“
„U redu, obećajem, a sada pucaj!“
„Jučer se Ingrid išla tuširati i... Kevin je ušao unutra i...“
„Ne...“ –Ariana je prekrila usta rukom. „Nemoj mi reći...“
„Nije. Zaustavila sam ga na vrijeme!“ –uzdahnuo je Yoshiro.

Čuli su nečije korake iza sebe, pa su se okrenule i vidjele nekoga kako trči odande. Požurile su korak kako bi vidjele tko ih je to prisluškivao, ali nisu stigle na vrijeme, pa su se ozbiljnim izrazom lica pogledale.

„I što će napraviti?“ –prošaptala je Ariana.
„Ne želi prijaviti ništa.“ –promrmljala je Yoshiro. „Valjda se boji. Rekla je da ne želi imati problema!“
„Ja ću ga onda prijaviti!“
„Obećala si da nikome nećeš reći!“
„Yoshiro, ovo nekome moramo reći! Ne može ostati pri tome. Dečko ju je želio silovati!!!“

Njena je prijateljica jako dobro znala da je to najbolje što bi trebale učiniti, ali i dalje nije bila sigurna da ne bi prvo trebale nagovoriti Ingrid da ga prijavi umjesto njih. Nije bilo u redu da Kevin prođe nekažnjeno jer bi se to moglo ponoviti, ali s drugom djevojkom.

***

Riley je ušao u Leonelov razred gdje je vidio Kevina kako sjedi za svojim stolom i razgovara s prijateljima. Kad je sasvim slučajno čuo razgovor između Yoshiro i Ariane, jer ga očito nisu vidjele kako leži na klupici, nedaleko od njih, pobjesnio je i otrčao odande što je brže mogao.

„O, Riley!“ –Leonel se iznenadio vidjevši ga među njima.

Kevin je, zatim, usmjerio svoj pogleda prema Rileyu koji se ubrzanim korakom kretao prema njemu. Gurnuo je stol u stranu, te ga udario šakom u glavu zbog čega je ovaj pao sa stolice udarivši potiljkom od drugi stol.

„Riley!“ –viknuo je Leonel potrčavši k njemu kako bi ga zaustavio, dok su ostali učenici iz razreda šokirano gledali u njih dvoje, a neki su se zaustavljali po hodniku, pred vratima kako bi vidjeli što se ondje događalo.

Riley je uhvatio Kevina za majicu i još ga jednom udario šakom u glavu, te protresao.

„Riley, što radiš?!“ –Leonel ga je odgurnuo od njega.
„Razmislit ćeš sljedeći put kad budeš želio nekoga silovati!“ –Riley se nije obazirao na prijatelja koji ga je čvrsto stiskao kako ne bi napao ponovno Kevina.

Leonel je zbunjeno gledao u jednog i drugog pitajući se tko je koga silovao i zbog čega je Riley udario učenika iz njegovog razreda. Vidio je strah u Kevinovim očima, a bijes kojeg nikada nije upoznao, u Rileyovim. Odlučio ga je izvući iz razreda kako bi napokon otkrio što se dogodilo i pokušao smiriti prijatelja.

„Što se dogodilo?!“ –upitao ga je prijatelj sa zanimanjem.

Riley je rukom prošao preko lica, duboko uzdahnuo i prislonio ruku na zid pokušavajući se smiriti. Želio se vratiti natrag u razred kako bi naučio Kevina gdje mu je mjesto, ali znao je da bi ga prijatelj zaustavio kad bi samo zakoračio jednom nogom. Krajičkom oka je pogledao u Leonela koji je gledao u njega.

„Čovječe, što se dogodilo?!“ –Ryo je trčao prema njima. „Priča se uokolo da si se potukao, Riley!“

Mahnuo je rukom i pogledao iza njega. Vidio je Ingrid kako spuštenog pogleda korača hodnicima dok se nekoliko djevojaka okreću za njom, razgovarajući međusobno. Pretpostavio je da je još netko znao što se dogodilo, osim njega.

„Riley?!“ –prozvala su ga oba prijatelja.

Prošao je pored njih kao da ih nije ni čuo. U onom trenutku je postojala samo Ingrid u čije je oči vidio patnje. Leonel i Ryo pogledali su zabrinuto jedno drugog, a kad su vidjeli da je njihov prijatelj povukao djevojku za sobom, imali su osjećaj kao da ne znaju nešto što bi trebali znati.

„Je li istina da su se Riley i Kevin potukli?“ –upitala je Ariana, poljubivši dečka u usta.
„Zapravo, Riley ga je udario šakom u glavu... nekoliko puta.“ –odgovorio je.

Yoshiro je pogledala zabrinuto u Arianu koja je odmah znala na što je njena prijateljima mislila. Obje su pretpostavile da je Riley bio taj koji ih je čuo kako pričaju o Ingrid, ali zbog čega bi izudarao Kevina?

„Nešto ste mi vas dvije šutljive.“ –promrmljao je Ryo gledajući ih sumnjivim izrazom lica.
„Gdje je Ingrid nestala?“ –upitala je Yoshiro.
„Riley ju je negdje odveo.“ –odgovorio je. „Zašto?“

Slegnula je ramenima.

„Samo pitam.“ –uzvratila je. „Idem u razred!“
„I ja isto!“ –rekla je Ariana.

Ryo i Leonel su u onom trenutku shvatili da su oni doista nešto skrivali od njih i namjeravali su otkriti što.

***

„Zašto si me doveo ovdje?“ –upitala je Ingrid iznenadivši se što ju je Riley povukao na krovu.
„Jer moramo pričati.“ –odgovorio je.
„A je li...?! Sada kad ti želiš pričati, onda bih trebala popustiti i pričati, ha?!“

Riley ju je gledao ozbiljnim izrazom lica, a ona je skrenula pogled. Nije željela biti pored njega u onom trenutku jer joj se Kevin i dalje vrtio po glavi i bojala se da bi se mogla rasplakati pred njime, a to ni najmanje nije željela. Vjerojatno bi ju nagovarao da mu ispriča što se dogodilo, zbog čega plače, ali ona nije željela da itko zna za onaj događaj.

„Slušaj...“ –uzdahnula je. „Puštam te na miru, kao što si to rekao. Moram ići na nastavu! Uskoro počinje!“

U trenutku kad se djevojka okrenula, Riley ju je uhvatio za ruku i okrenuo ju prema sebi, što je nju još više iznenadilo.

„Znam što ti se dogodilo jučer.“ –rekao joj je ozbiljno.

Djevojka je šokirano raširila oči dok joj je srce ubrzanije počelo kucati. U onom trenutku joj se više pitanja vrtjelo po glavi. Pitala se tko mu je rekao, kako je doznao, da li je doista znao da ju je Kevin želio nauditi. Spustila je pogled na njegovu šaku i vidjela da je izudarana, a onda se sjetila kako su učenici pričali međusobno da su se Riley i Kevin potukli. Tada je znala da je on znao.

„Smrzavaš se.“ –rekao je skidajući svoju plavu, kariranu košulju.
„Ne treba!“ –odmahnula je glavom, ali ju on nije poslušao.

Prebacio je košulju preko njenih ramena dok je ona gledala u tišini u njega. Spustila je pogled nakon što su se njihove oči susrele.

„Zašto me ti sada ne pustiš na miru?! Zašto, ako te ne želim pored sebe?“ –upitala ga je tiho.
„Zato što mi je Alan jednom rekao da pazim na tebe, ako te ikada budem upoznao.“ –odgovorio je.

Iznenađeno je podignula pogled prema njemu. Nježno joj je pomilovao lice dok su se njene oči punile suzama. Ponovno je spustila pogled, a on ju je nesigurno povukao u svoj zagrljaj. Djevojka ga je zagrlila i tiho počela jecati dok ju je on milovao po kosi.

„Sve će biti u redu.“ –rekao joj je.
„Bilo me tako strah!“ –prošaptala je jecajući.
„Znam, ali sada je sve u redu, bez brige!“

Osjetio je kako je djevojka postajala sve teža i teža, kako mu je počela kliziti iz zagrljaja, pa ju je čvršće uhvatio i spustio na pod nagnuvši se na zidić držajući je i dalje u zagrljaju. Djevojka je prislonila glavu na njegovim prsima tiho jecajući, ali osjećala se sigurnije... ni sama nije znala zbog čega.

„Bit ću uvijek ovdje.“ –pomislio je.


Courage is when you're afraid
Courage is when it all seems grey
Courage is when you make a change,
And you keep on living anyway