Riley je ležao na krovu škole, gledajući u nebo, u bijele oblake kako se polako miču. Glavu je prislonio na torbu, tražeći nervozno po džepovima svoju kutiju cigareta dok su mu ruke drhtale od šoka. Nije mogao vjerovati da se u školi pojavila sestra njegovog najboljeg prijatelja, onoga kojeg više nije bilo i zbog tog se razloga nije mogao smiriti.

Srce mu je ubrzano kucalo, pa se dignuo sa poda, uzeo torbu i izbacio vani sve stvari samo kako bi pronašao kutiju Walter Wolfa. Odahnuo je vidjevši plavu kutiju pred svojim nogama, spustio se i na brzinu izvukao jednu cigaretu iz nje. Stavio ju je u usta i nervozno palio upaljač sve dok se crvenkasti plamen nije upalio.

Nagnuo se na bijelu ogradu, uvukao dim cigarete u svoja pluća, te razvukao osmijeh od uha do uha dok je ispuhivao sivkasti dim iz svojih ustiju. Osjećao se napokon malo bolje, ali u glavi mu se i dalje vrtjela scena u kojoj je vidio Ingrid White.

„Ne misliš li da bi bilo vrijeme da se ne skrivaš ovdje?“ –začuo je muški glas.

Otvorio je oči i vidio Leonela Browna pred sobom, dečka iz drugog razloga iste generacije, kako gleda u njega prekriženih ruku na prsima. Leonel je bio Afroamerikanac u potpunosti obrijane kose, te tamnih očiju, a i bio je puno veći i razvijeniji od njega s obzirom da je trenirao košarku za školsku momčad.

„Ne želim te ovdje.“ –rekao mu je Riley podignuvši pogled prema nebu.
„Naravno jer ti ne želiš nikoga pored sebe, je l ' da?“ –frknuo je Leonel.
„Tako je! Zar previše tražim?!“
„Da.“
„Zašto?! Zašto me nitko od vas ne može pustiti samog?! Što sam vam, jebote, napravio?! Odjebite od mene!“

Njegov je prijatelj na to odmahnuo glavom.

„Idiot si.“ –uzvratio je.
„Dobro, i?!“ –Riley je zakolutao očima. „Sada možeš ići!“
„Izbjegavat ćeš ju samo jer je njegova sestra?!“
„Šuti i nestani odavde.“
„Zašto moraš biti takav?! Zašto se moraš udaljiti od svih?! Zar misliš da si samo ti izgubio prijatelja, ha?! Zar misliš da si samo ti ostao povrijeđen?!“

Riley je bacio cigaretu na pod, prišao mu i udario ga šakom u glavu.

„Nisi bio ondje!“ –proderao se. „Ne znaš kroz što sam prošao!“
„Reci mi!“ –uhvatio ga je za majicu i gurnuo od zid. „Reci mi, pa ću znati!“

Riley ga je pokušao odgurnuti od sebe, ali bio je dovoljno jači od njega, pa je odustao. Gledao je u drugu stranu bijesnim izrazom lica, čekajući da ga nekadašnji prijatelj pusti na miru, da ga pusti da nastavi živjeti u samoći kao što je to činio u proteklih devet mjeseci.

„Hej, hej, hej!!!“ –viknuo je Ryo tapkajući Leonela po ramenima jer je čak on bio slabiji od Rileya, pa ga nije mogao odgurnuti od njega. „Pusti ga, daj!“

Leonel je bijesno pogledao u Rileya, a zatim ga pustio znajući da iz njega neće moći izvući ništa. Kad je Alan umro, stvorio je zid kroz kojeg nitko nije mogao srušiti. Pokušavali su to mjesecima, a neko vrijeme su čak bili i odustali od toga, ali bilo im je previše stalo do njega da bi mu tako lako dopustili da si uništi život.

„Što se dogodilo?!“ –upitao je Ryo.
„Odjebite od mene!“ –viknuo je Riley, te se ljutito udaljio od njih.

Ryo je gledao iznenađeno u njega, a zatim pomalo ljutito u svog prijatelja koji je bio em viši od njega em razvijeniji i širi, pa se uozbiljio i skrenuo pogled.

„Što si mu učinio?“ –upitao je Ryo.
„Pokušavam ga vratiti natrag.“ –odgovorio je Leonel.
„Bravo. Sigurno će se s tvojim stavom osjećati bolje!“
„Pokušavam izvući iz njega neke stvari!“
„A-h-a! Dobrovoljno će ti reći ako mu zaprijetiš, znaš?!“

Leonel je zbunjeno pogledala u Rya, a zatim odmahnuo glavom. Njegov je niski prijatelj otišao do Rileyove torbe, koju je u žurbi zaboravio na podu, te stavio sve njegove stvari natrag u nju s namjerom da ju kasnije vrati, kad se bude vratio u spavaonicu.

Doista se nadao da će s njegovim cimerom biti sve u redu, da će se vratiti osoba koja je nekada uživala s njima u društvu, ali sumnjao je to. Svi oni su doživjeli šok kad su čuli da je Alan preminuo, ali Rileya je to najviše pogodilo. Ryo je ponekad mislio da je njihov prijatelj bio ljut na samog sebe što nije on poginuo umjesto Alana.

***

Kako je Ingrid prolazila hodnicima, zajedno s Yoshiro, tako je primjećivala da su se učenici iznenađeno okretali za njom. Neki su čak i razgovarali međusobno gledajući u nju, a ona je odmah znala što se događalo – učenici one privatne škole znali su da se vratila sestra od preminulog Alana. Nije joj bilo nimalo svejedno što je skoro svaki pogled bio uperen u nju, ali pokušavala je ne razmišljati o tome.

„Koliko će ovo trajati?“ –upitala je Ingrid.
„Trajati što?“ –iznenađeno će Yoshiro dok je čekala red u menzi pošto je došlo vrijeme ručka.
„To da čak i konobari gledaju u mene!“

Kad je Ingrid pogledala u njih, odmah su spustili pogled i pokušali se praviti da ne znaju o čemu priča. Djevojka je tiho uzdahnula, stavila pramen kose iza uha, te pogledala u pod.

„Nekoliko dana.“ –odgovorila je. „Trebamo se naviknuti!“
„Nije li malo... nepristojno gledati u druge ljude?“ –uzvratila je ova druga.
„Jest, ali ovdje ima jako nepristojnih ljudi, kao što to i sama možeš vidjeti! Ne brini se, Ingrid, Ariana će sve to srediti!“
„Ariana?“
„Oh, upoznat ćeš ju za nekoliko minuta!“

Ingrid je nakrivila glavu, a zatim ponovno pogledala oko sebe primijetivši kako su svi učenici i dalje gledali u nju. Postajalo joj je sve neugodnije i neugodnije dok joj je srce ubrzanije kucalo. Znala je da će se ono dogoditi čim uđe u onu školu i doznaju njeno prezime, ali nije znala da će se osjećati onako... klaustrofobično.

„Oh, ljudi, što je bilo?!“ –začula je ženski glas. „Ima li neke atrakcije ovdje?! Ja ne vidim ništa posebno, jel? Nova učenica je došla, pa što?! Pređite preko toga i nastavite gledati svoja posla, jasno?! Nitko vas ništa nije pitao! 'ajmo, crta!“

Djevojka je zbunjeno pogledala u Yoshiro koja se samo tiho zahihotala.

„Rekla sam ti da ćeš uskoro upoznati Arianu.“ –nasmiješila se.

Ingrid se okrenula, a iza sebe je ugledala predivnu, mršavu i jako zgodnu Afroamerikanku duge smeđe kose, koja ju je promatrala svojim tamnim očima. Bila je malo viša od nje samo jer je nosila štikla na potpetice, koje su joj savršeno pristajale uz njeno vitko tijelo.

„Ti si slavna Ingrid, je li?“ –uzvratila je, te joj ispružila ruku. „Ariana Moore, drago mi je!“
„Također!“ –Ingrid joj je protresla ruku.
„Tako mi je žao što te ovi kreteni u našoj blizini ne puštaju na miru. Jednostavno ne shvaćaju kada da sami sebi kažu da je dosta! Nemaju mozga!“
„U redu je.“
„Yoshiro, idemo ju danas odvesti u kafić u blizini škole?“
„Može, ako ti imaš volje!“ –njena je cimerica pogledala u nju.
„Naravno da ima volje!“ –Ariana je prekinula Ingrid prije nego je bilo što rekla, stavivši joj ruku na ramenu. „Neće sigurno prve dane provoditi samo u ovoj školi!“

Yoshiro je na to odmahnula glavom, a zatim pogledala upitnim izrazom lica u Ingrid koja je na to klimnula glavom. Nasmiješile su se jedna drugoj, a zatim otišle sjesti pored prozora.

Dok su Yoshiro i Ariana pričale međusobno o tome kako su provele ljetne praznike, Ingrid je pogledom gledala oko sebe. Svako toliko bi vidjela nekoga koji je gledao u njihov stol, ali čim bi otkrili da ih je gledala, maknuli bi pogled. Nagnula je glavu na šaku, te tiho uzdahnula pitajući se hoće li ljudi ikada prestati biti toliko radoznali.

Zatim joj je pogled pao na vrata, a u školskoj menzi je zakoračio Riley. Gledao je zamišljeno oko sebe držajući slušalice u uši, a zatim je otkrio stol za dvoje pored prozora. Bacio je torbu na stol, čiji je udarac odjeknuo menzom i na trenutak utihnuo žamor učenika, a zatim se uputio prema konobarima kako bi uzeo nešto za jesti.

Ingrid je primijetila nešto čudno u njegovim očima već u trenutku kad su se prvi put njihove oči susrele. Bile su tužne i izbuljene, a tada je bio i šokirano, što nije bilo ni čudno jer se čak i ravnateljica iznenadila kad je obitelj White došla na razgovor s njome.

„Ne razumijem onog kretena!“ –iz razmišljala ju je prekinula Ariana, pa je pogledala u nju sa zanimanjem. „Koliko je vremena prošlo?! Devet mjeseci... On se još ponaša kao šupak!“
„Ariana, nemoj tako!“ –uzvratila je Yoshiro.
„Samo govorim istinu. Ne vidim u čemu je to tako loše! Zar je loše govoriti istinu, Ingrid?“

Odmahnula je glavom.

„Nemojte mi reći da pričate opet o njemu?“ –iznenada se iza njih pojavio Leonel. „Oh, Ingrid... Ja sam Leonel, drago mi je!“
„Također!“ –uzvratila je osmjehom. „Hej, Ryo!“
„'di si, mala?“ –sjeo je nasmiješeno pored nje. „Ne smeta ti ako te zovem mala?“

Pogledala ga je s neugodnošću u licu.

„Dakle, smeta?!“ –nasmijao se.
„Malo.“ –promrmljala je.
„Oh, oprosti onda! Neću te više gnjaviti time. I, kako si se snašla u novoj školi?“
„Pitaj me to za nekoliko dana, kad više ne budem bila glavna atrakcija u selu!“
„Ma sve će biti u redu, Ingrid. Zaboravit će na tebe za koji dan. Mislim, nije da će te u potpunosti zaboraviti, ali bit će im normalno vidjeti te po hodnicima! Trenutno se svi mi navikavamo...“
„Pričaj za sebe!“ –prekinula ga je Ariana. „Zašto bih se trebala naviknuti na nju kad sam se odmah navikla? Samo moraš ostaviti mozak na pašu, ne razmišljati o...“

Yoshiro ju je udarila laktom u rebro, a ona je zbunjeno pogledala u svoju prijateljicu koja ju je ljutito gledala. Nije shvaćala zbog čega ju je iznenada prekinula kad je jako dobro znala da ne smije spominjati Alana u njenoj blizini, niti je to željela.

Nisu samo za Ingrid i Rileya on bio slaba i dirljiva točka. Svatko od njih je propatio zbog njegovog gubitka, zbog njegovog odlaska i zbog toga nije ni željela pomišljati više na to. Dovoljno je plakala za praznice, kad je bila kod kuće, da bi ponovno započela s time.

„Ono što sam htjela reći jest da ne moraš razmišljati o prošlosti. Sadašnjost je bitna!“ –uzvratila je.
„Ponekad stvarno znaš ispaliti nešto dubokoumno!“ –Ryo je klimnuo glavom.

Ariana je na to klimnula glavom dok su se ostali nasmijali.

„Bez brige, ljubavi, znam da se uvijek trudiš biti glas razuma u ovom društvu!“ –nasmiješeno će Leonel poljubivši je u usta. „Samo što za neke nema pomoći!“

Društvo se okrenulo prema Rileyu koji se dignuo sa stolice odloživši tacnu na mjesto gdje su bile ostale prljave. Podignuo je torbu sa stola, te izašao iz menze, a Ingrid se istog trena dignula sa svoje stolice, što je prilično začudilo njene nove prijatelje. Požurila je korak prema izlazu kako bi ga stigla prije nego nestane negdje gdje ga ne može. Znala je da ju je namjerno izbjegavao, ali kad – tad su se trebali suočiti i, prema tome, izabrala je onaj trenutak kako bi ga zaustavila.

„Riley!“ –prozvala ga je.

Nije se zaustavio, a onda se sjetila kako je u ušima nosio slušalice. Progurala je nekoliko učenika koji su prolazili pred njom, te potrčala k njemu. Stala je pred njim, a on je šokirano raširio oči. Srce mu je luđački počelo kucati dok ju je gledao u tišini. Skrenuo je desno, kako bi se što prije maknuo odande, ali zaustavila ga je, ponovno.

„Što želiš?!“ –skinuo je slušalice.

Dočekao ga je šamar koji ga je prilično iznenadio, kao i sve učenike koji su, naravno, poput starijih ljudi koji su sve željeli znati, stajali na ulazu u menzu ili pak, u njihovoj blizini. Yoshiro je zabrinuto pogledala u svoje prijatelje koji su imali također prestrašeni izraz lica.

„Ovo ti nisam stigla napraviti jer nisi bio na bratovom sprovodu!“ –rekla je. „I nisam ti imala priliku reći koliko sam te mrzila u onom trenutku!“

Yoshiro je prekrila rukom usta. Odmah je mogla pretpostaviti koliko je ono moralo njega pogađati; pogotovo kada je čula sve one glupe učenike kako raspravljaju o onome što je Ingrid rekla u njihovoj blizini. Pogledala je u svog prijatelja kako bi vidjela reakciju. Bio je hladan.

„Jesi li gotova?“ –uzvratio je.
„Nisam.“ –Ingrid je prekrižila ruke na prsima.
„Po meni jesi!“
„Čekaj!“
„Jebi se!“
„Moram ti nešto reći!“
„Rekla si mi što si željela!“ –proderao se na nju. „A sada me jebeno pusti na miru, ok?!“

Ingrid je iznenađeno gledala u njega, a on je zaklopio oči, odmahnuo glavom i udaljio se od nje. Djevojka se okrenula i šokirala vidjevši koliko ljudi je pratilo cijeli događaj. Pogledala je u svoje nove prijatelje, koji su nekada bili i od njenog brata, spustila pogled, te se užurbano udaljila odande.

***

Riley je stajao na krovu ispuhivajući dim cigarete. Zamišljeno je gledao ispred sebe dok su mu u glavi odzvanjale Ingridine riječi. Spustio je pogled u svoje noge, čvrsto uhvatio ogradu rukama i stisnuo vilicu.

„Imaš me pravo mrziti, Ingrid.“ –pomislio je. „Ja sam trebao umrijeti, a ne on!“