Školsko zvono je oglasilo još jedan kraj polugodišta. Učenici privatne Johanson škole nasmiješeno su izlazili iz učionice raspravljajući o tome kako su presretni što se napokon vračaju doma za vrijeme zimskih praznika.

Školsko je dvorište bilo potpuno bijelo, nakon što je već treći dan za redom padao snijeg. Tinejdžeri su sretno trčali po stazom, koju je ralica napravila, kako bi mogli automobili lakše izlaziti odande, gađajući sve svako toliko.

Nitko nije bio namrgođen jer su se napokon osjećali slobodnijeg, napokon su mogli uživati tri predivna tjedna bez nastave, s obitelji i starim prijateljima iz rodnih gradova u kojima su rijetko odlazili.

Dva najbolja prijatelja su mahnuli ostalima iz društva koji su odlučili otići na piće prije odlaska na vlak. Njih dvoje su ipak odlučili vratiti se u svoje domove automobilom kojeg je vozio stariji dečko. Stavili su putne torbe u gepek, sjeli na svoja mjesta i uputili se prema izlazu iz dvorišta pozdravljajući i dalje svoje prijatelje s kojima će se susresti tek prije početka školske godine.

Unatoč tome što je dosta učenika prolazilo ispred automobila i usporavali promet, nitko se nije žalio jer nikome se nije ni žurilo. Svi su bili dobro raspoloženi i nisu imali volje za prepiranje s obzirom da su posljednja dva školska tjedna, kad su ispiti i profesori bili nepodnošljivi, jedva čekali onaj trenutak.

„Hvala ti što ćeš me odbaciti doma.“ –rekao je mlađi prijatelj, gledajući nasmiješeno u starijeg.
„Rekao sam ti da mi nije problem!“ –slegnuo je ramenima ovaj drugi. „Ovako barem imam imam društvo, a ti ne moraš plaćati vlak!“

Mlađi je klimnuo glavom i pogledao ispred sebe.

„Kasnije moraš po sestru?“ –upitao ga je.
„Da.“ –stariji je razvukao osmijeh od uha do uha. „Jedva čekam da ju vidim! Nisam ju vidio dva mjeseca jer smo i ona i ja imali premalo vremena.“
„Ona je moje godište, je l' da?“
„Aha. Ima sedamnaest godina, ali ponašao se puno zrelije od svojih vršnjaka!“
„Da pogodim, i od tebe?“
„Da.“

Oboje su se nasmijali. Na raduju je počela svirati glazba koja je još više podizala atmosferu, točnije, Bon Jovijeva pjesma It's my life. Mladi je vozač počeo udarati rukama po volanu u ritmu muzike, dok je ovaj drugi uzeo praznu bocu vode i počeo njome udarati pred sobom dok su oboje pjevali pjesmu na sav glas.

Vozač je skrenuo pri skretanju, a zatim široko raširio oči vidjevši da je drugi automobil, koji je trebao voziti na suprotnu tragu, iznenada promijenio smjer. Pokušao je zaustaviti auto stavivši nogu na kočnicu, ali sudar je bio neizbježan kao i jačina udarca.

Automobil, u kojemu su se dva tinejdžera nalazila, počeo se okretati po cesti, sve dok se nije okrenuo na leđa automobila udarivši svom snagom od zid.

Devet mjeseci kasnije

Nakon dva duga mjeseca bez škole, za vrijeme ljetnih praznika, nastava je ponovno počela za učenike privatne škole Johanson, kao i za većinu tinejdžera u Sjedinjenim Američkim Državama. Neki od njih su došli sami; ili s vlakom ili u vlastitim automobilima, dok su neki došli u pratnji svojih roditelja, poput osamnaestogodišnje Ingrid White.

Smeđokosa je djevojka izašla zamišljeno iz automobila. Dok je njen otac vadio torbu iz gepeka, ona je gledala oko sebe svojim predivnim zeleno – smeđim očima dok joj je lagani vjetar mrsio kosu, pa je svako toliko koji pramen trebala staviti iza uha kako joj ne bi stalno ulazili u oči.

„Ingrid.“ –prozvala ju je majka, a ona se okrenula prema njoj.

Pored njene mame je stajao i tata koji je držao njenu putnu torbu u ruke, gledajući malenim osmijehom u nju. Vidjela je u zelenim očima svoje majke strah. Ingrid je znala koliko je njoj bilo teško pustiti ju da ode učiti u privatnu školu, daleko od svog doma, nakon svega što se dogodilo u njenoj obitelji. Zbog tog je razloga razvukla osmijeh od uha do uha, prišla joj i snažno ju zagrlila.

„Mama, bez brige!“ –potapšala ju je po leđima i odmaknula se od nje. „Javljat ću ti se svaki dan. Sve će biti u redu!“
„Obećaj mi da ćeš me nazvati ako ti se više ne bude ovdje sviđalo!“ –rekla joj je prislonivši joj ruke na ramenima. „Molim te, obećaj mi to! Kunem ti se da dolazim po tebe što brže mogu!“
„Ne sumnjam u to, mama, ali ako je Alan mogao biti ovdje skoro četiri godine, mogu i ja preživjeti godinu dana!“

Mama joj je tiho uzdahnula, a onda je Ingrid zagrizla usnicu nakon što je shvatila što je rekla. Njena majka nije nikada preboljela smrt svog starijeg sina, kao što to nisu učinili niti njen otac i ona, ali mama je ipak mama i nju je najviše pogodila ona katastrofa

„Jessica, sve će biti u redu!“ –osmjehnuo se njen otac samo kako bi promijenio temu. „Ingrid će se jako dobro snaći. Upoznat će, vjerojatno i Alanove prijatelje koji će joj pomoći!“

Jessica je pogledala u svoga supruga Davida, a zatim mu se i ona nasmiješila, te klimnula glavom. Zagrlila je ponovno svoju djevojčice, samo kako bi se osigurala da je doista bilo sve u redu, ali duboko u sebi se nadala da će uskoro promijeniti mišljenje, samo kako bi mogla biti u njenoj blizini.

„Uskoro će zvoniti.“ –prekinuo ih je David, pa je njegova supruga pustila njihovu kćerku. „Trebala bi se javiti ravnateljici!“
„Naravno.“ –nasmiješila se Ingrid. „Javit ću vam se navečer!“

Njeni roditelji su joj se nasmiješili, a ona je povukla svoju torbu i mahnula mi odlareći prema ulazu u zgradu dok joj je srce luđački tuklo.

***

Riley Davis je sjedio na terasi svoje sobe, u muškom djelu doma u kojemu je boravio otkad je ondje išao u školu. Noge su mu bile podignute na stolu dok ih je svako toliko drmao u ritmu muzike koja mu se vrtjela po glavi.

Čim je ugasio svoju treću cigaretu, otkad se vratio u onu školu nakon dva mjeseca izbivanja, izvukao je još jednu iz kutije, stavio ju u usta i zapalio. Povukao je jedan dugi dim, a zatim ga polako ispuhivao.

Dok mu je cigareta stajao čvrsto u ustima, jednom je rukom prošao kroz svoju tamno smeđu kosu dok je drugom udarao po stoliću gledajući zamišljeno, svojim zelenim očima, ispred sebe, u prazno dvorište iza doma.

Osjećao se čudno, kao da nije imao pravo biti ondje, nakon svega što se dogodilo. Razmišljao je o tome da se ispiše iz one škole; čak je to i predložio svojoj majci i očuhu, ali oboje su ga nagovorili da ipak to ne učini kako bi maturirao sa svojim dugogodišnjim prijateljima.

Smatrao je da nije imao prijatelje jer se već mjesecima nije volio družiti ni sa kime. Volio je biti sam. Izlaziti sam. Volio je biti pušten na miru, a svi su mu dali tu slobodu, što je njemu prilično dobro pasalo.

***

„Nadam se da ćete se dobro provesti u našoj školice, gđice White.“ –nasmiješeno će ravnateljica.
„Nadam se i ja.“ –uzvratila je Ingrid.

Koračale su usporeno hodnicima ženskom doma. Ravnateljica joj je odlučila pokazati učionice i domove u kojima su se muški i ženski učenici nalazili, a onda ju je ispratila do sobe u kojoj je trebala boraviti u sljedećih devet mjeseci.

„Stvarno nam je jako drago što ste došli!“ –nastavila je stara ravnateljica. „Kako su vaši roditelji?“
„Dobro.“ –odgovorila je djevojka.
„A vaša majka? Drži li se?“

Klimnula je glavom i skrenula pogled, a ravnateljica je tada zašutjela koreći samu sebe što je spominjala incident u kojemu je drag, pažljiv i uspješan mladić iz njene škole izgubio mladi život. Trebala je pretpostaviti da nije bilo ugodno razgovarati o onome, ali ponekad je imala previše dug jezik i ne bi razmišljala, a zbog tog je razloga vjerojatno povrijedila svoju novu učenicu.

„Ah, evo nas!“ –nasmiješila se, te pokucala na vratima sobe na kojoj je pisao broj 228.
„Naprijed!“ –začuo se ženski, blagi glas.

Ravnateljica je otvorila vrata, a u hodniku se nalazila mlada Japanka koja je iznenađeno gledala u njih dvije, pitajući se što li je sada ona starija žena trebala od nje. Ingrid je primijetila da je njena cimerica niža za glavu i pol od nje, ali je razvukla osmijeh od uha do uha jer joj se činila prilično simpatičnom, kao i svi Japanci.

„Yoshiro, ovo je tvoja nova cimerica, Ingrid White!“ –predstavila ju je ravnateljica Richards. „Ingrid, ovo je Yoshiro Nagano!“
„Drago mi je!“ –Ingrid je napravila korak naprijed, ispustivši torbu, te joj ispružila ruku.

Yoshiro je šokirano gledala u cimericu nakon što je otkrila njeno prezime. Srce joj je ubrzano počelo kucati jer nikada nije očekivala da će upoznati sestru jednog od najboljih osoba koje je ikada upoznala.

Ingrid je iznenađeno pogledala u gđu Richards kad je shvatila na koj' način ju je promatrala njena cimerica. Odmah je pretpostavila da je otkrila tko je ona zapravo, da je sestra Alana Whitea koji je bio jedan od najpoznatijih učenika u onoj školi.

„Yoshiro!!!“ –prekorila ju je ravnateljica.

Djevojka je odmahnula glavom i odmah ispružila svoju ruku Ingrid.

„Žao mi je.“ –promrmljala je, a zatim razvukla osmijeh od uha do uha. „Drago mi je što sam te upoznala, Ingrid!“

Nova djevojka u školi je klimnula glavom i nasmiješila joj se.

„Yoshiro, pokaži joj kasnije gdje je vaš razred.“ –objasnila joj je gđa Richards. „Profesorica Daniels će vas čekati u hodniku!“
„Naravno, ravnateljice!“ –djevojka je klimnula glavom.
„Ostavljam vas sada. Još jednom, Ingrid, dobro nam došla!“
„Hvala vas!“

Ravnateljica je izašla iz sobe zatvorivši vrata, a soba u kojoj su se dvije tinejdžerice nalazile je bila prilično tiha. Čule su samo jednu drugu kako dišu, ali niti jedna se nije usudila reći ni riječ. Ingrid se počešala zbunjeno po glavi dok je pogledom gledala oko sebe. Vidjela je dva kreveta, radna stola i ormara, te terasu, ali kupatilo nigdje nije mogla pronaći.

„Oprosti?“ –pogledala je u Yoshiro koja je odmah pogledala u nju. „Gdje je kupatilo?“
„Zajednička kupatila su na kraju hodnika. Pokazat ću ti ih prije nego nastava počne!“ –odgovorila joj je. „Koji ti krevet paše?“
„Meni je, iskreno, svejedno gdje ću spavati. Koja je tvoja strana sobe?“
„Inače lijeva, ali ako...“
„Onda je desna moja. Može?“

Yoshiro je na to klimnula glavom, a zatim joj okrenula leđa i otišla otvoriti svoju putnu torbu, koja je stajala na krevetu, kako bi izvukla iz nje sve potrebne stvari. Ingrid je u tišini stavila svoju torbu, također, na krevetu. Njena nova cimerica nije mogla prestajati gledati u nju krajičkom oka.

„Slušaj...“ –uzdahnula je Yoshiro, a Ingrid se okrenula prema njoj. „Žao mi je zbog onog što se dogodilo malo prije, ali...“
„Znam...“ –Ingrid je klimnula glavom. „Koliko si poznavala Alana?“
„Dvije godine i pol, otkad sam počela ići u ovu školu!“
„Je li imao puno prijatelja?“
„Da. Ljudi su ga ovdje jednostavno voljeli! Obožavali su se družiti s njime.“
„Vjerujem! Uvijek je bio druželjubiv. Pričao mi je o vama. Sjetila sam se da je imao Japance u društvu, pa sam pretpostavila da si jedna od njih ti.“
„Tako je. Drugi je moj brat blizanac, Ryo. I još ide s nama u razred!“
„Pa... Jedva čekam da ga upoznam. Idemo li?“
„Može.“

Ingrid joj se nasmiješila, a zatim veselo uputila prema izlazu. Yoshiro je gledala zamišljeno u nju jer i dalje nije mogla vjerovati je Alanova mlađa sestra, cura o kojoj je neprestano govorio i koju su svi željeli upoznati, došla učiti u njihovu školu devet mjeseci nakon pogibije brata.

***

Riley je sjedio za stolom, odmah pored prozora, u zadnjem redu. Nikada mu nije bio problem pratiti nastavu jer je čuo o čemu su profesori predavali čak i kad ne bi gledao u nju, kad bi šarao po bilježnicama ili pak gledao kroz prozor.

I onog tmurnog jutra također gledao kroz prozor u nadi da će možda ovoga puta vidjeti nešto zanimljivo, ali ponovno se morao razočarati. Čak niti nakon devet mjeseci ničeg zanimljivog ondje vani nije bilo, kao niti u onoj školi, kao niti... u njegovom životu.

„Riley!“ –pred njim se pojavio njegov cimer Ryo Nagano, na što je Riley zakolutao očima.

Nekada su bili najbolji prijatelji, nekada mu je prijateljstvo imalo smisla, kao i život, ali otkad je izgubio dragog prijatelja, otkad je zamalo i on izgubio život u onoj katastrofi, više ništa nije imalo smisla.

Ryo je veselo sjeo ispred njega, kao i inače, te je razvukao osmijeh od uha do uha, gledajući u svog prijatelja svojim tamnim, kosim očima dok mu je smeđa kosa bila čupava kao i inače.

„Što me nisi čekao?!“ –upitao ga je nadureno. „Išao bih s tobom na nastavu.“

Riley je zakolutao očima i u tišini nastavio gledati kroz prozor. Ryo je na to tiho uzdahnuo, ali nije mislio odustati od njega. Nedostajao mu je njegov stari cimer, onaj koji se stalno smijao, koji je neprestano pričao gluposti zbog kojih bi se i cijelo društvo smijalo, ali znao je da će to biti jako teško. Kad je Alan umro u nesreći u kojoj se i Ryle nalazio, vjerojatno je i umro djelić njega, onaj dio koji je želio živjeti.

„Slušaj, Ri...“ –promrmljao je Ryo. „Znam da ti je teško, ali prošlo je...“

Vrata su se naglo otvorila, a onda se Ryo okrenuo prema njima sa zanimanjem, kao i većina iz razreda. Riley se nagnuo na stolicu i počeo ljuljati dok je ruke držao iza glave, gledajući zamišljeno ispred sebe.

„Dobro jutro!“ –u razred je zakoračila njihova razrednica, gđica Willow Teller, profesorica Engleskog jezika.
„Dobro jutro!“ –nasmiješeno su je pozdravili učenici.
„Dobro došli natrag, djeco. Drago mi je što vas ponovno vidim, a sada vas moram upoznati sa...“

Yoshiro je ubrzano ušla u razred, te otišla sjeti za stol nedaleko od brata. Učiteljica je tiho uzdahnula, a zatim ponovno pogledala u učenike koji su je gledali sa zanimanjem. Okrenula je pogled prema vratima, podignula ruku i gestom pokazala Ingrid da zakorači.

„Moram vas upoznati s novom učenicom!“ –nastavila je. „Ingrid... White!“

U trenutku kad je Riley čuo prezime, izgubio je ravnotežu i pao na pod, ali nitko se nije okrenuo za njime. Svi su u šoku gledali učenicu, sestru svog preminulog prijatelja dok je ona stajala pored profesorice pomalo sramežljivo.

Riley se istog trena dignuo sa poda, podignuo svoju torbu sa stola i odjurio prema izlazu sudarivši se s Ingrid. Okrenuo se šokirano prema njoj, a ona je mogla vidjeti da je iznenada problijedio. Spustio je pogled i istrčao iz učionice u šoku.

„Riley!!!“ –profesorica Tellen je provirila iz učionice gledajući u svog učenika koji je već nestajao niz stepenice.