Molim, znaš da za to molim... ali čini mi se da se ništa ne događa! Govore neki; ako molitva ne mijenja, treba mijenjati molitvu! No, Gospodine ja ne znam drugačije moliti, stvarno ne znam...
Ta govoriš: "Doista, tko god ište – prima; i tko traži – nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se." No, nekako mi se čini da se te Tvoje riječi ovoga puta neće ispuniti... Uostalom, tko sam ja da bi mi Ti rebao uslišiti molitvu, pomoći kad to od Tebe ištem? Ne znam, možda se ništa ne događa jer je to za što molim previše vezano samo za mene, možda previše tražim, možda trebam sama neke stvari dokučiti i shvatiti?
Ali ipak, pretpostavljam u čemu je najveća kvaka, pretpostavljam da sada meni, kao što si onda Petru, govoriš: "Malovjerni, zašto si posumnjao?"
Posramim se tada Veliki, posramim jer znam da si toliko puta bio tu kada sam Te trebala, da sam Ti na tolikome beskrajno zahvalna, a sad čim malo zapne, čim se traži ponešto više ustrajnosti - sumnjam...
Istina, pomalo je smješno to što sumnjam, ta do trenutka za koji molim ima još vremena..
Eh, Gospodine, meni je, iako poručuješ "Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." tako teško ne razmišljati i ne strahovati za to "sutra", vjerovati, gledajući se sada, da će biti sve u redu. Da ću u tren kada to budem morala, znati što treba odlučiti. Da ću kada dođe trenutak za to pravilno izabrati. Da ću Ti ti kada sve to prođe moći radosna srca zahvaliti...
"...i putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi..."
| subota, 11.10.2008. u 22:55 | ][ 3 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
