Što reći…ukratko ostvarenje sna 
…
Dana 21. listopada vinule smo Matea i ja naše guzčice u zrak i zaputile se na Zeleni otok (hvala bogu i turističkoj zajednici na niskotarifnim letovima)
…
Uglavnom, trnkeljali smo se cca 2 ure u avionu boreći se s tlakom u ušima i turbulencijama, dok se slatki latino stjuard prosetavao tamo-vamo
…(volim internacionalne kompanije)
Uglavnom, na aerodromu su nas pokupili naši Ajriš frendovi i odveli nas u svoj topli dom u Greystonu, nedaleko od Dublina..
Nakon razglabanja o kvantnoj fizici i ajnštajnovoj teoriji relativnosti 
ušuškale smo se u krevet i snile slatke irske snove.
Ujutro rano krenule smo samostalno u razgledavanje Dublina. To je rezultiralo potpunim gubitkom orijentacije i nas samih
, a veću katastrofu spriječio je gospodin Jaran, naš brat s balkanskih područja koji se ponudio da nas otprati do O'Conelly Street-a odakle smo nastavile same napredovati…ravno do Burger Kinga
.
Ta je avantura rezultirala smanjenjem naših financijskih sredstava
, jer smo na povratku zapele u Carroll's u, pa u još jednom Carroll's u, pa u….fuckin Carroll'si na svakom koraku
…
Bar san se opskrbila irskim suvenirima do kraja života…i sebe, i familiju, i prijatelje i državnu riznicu 
….
Ne znam koliko je sati bilo kad smo pretrčale rijeku Liffey i ponovno krenule u krivom smjeru…mrak je polako smjenjivao dan, a mi očajno tražile Tara station da se ukrcamo na vlak za doma..
Nakon usputnih komplikacija vratile smo se žive i zdrave našim domaćinima, koji su Mateu dočekali sa svijećicom u muffinu i „Happy birthday to you“.
Sean i Niall (naši ajriš friends) upoznali su nas sa njihovim ajriš frendovima..Nicky, Niamh ( čitaj Niiiv), James i Jonny, nakon čega smo kolektivno pošli via a Eclectic Garden
, disko u Brayu, inače mjesto s izvrsnom glazbom i još boljom atmosferom.
Umorna i teža za 6, 7 Southern comforta sa spriteom, krenula sam doma…naravno, skupa s njima. Doma smo sidili još neko vrime i razmjenjivali dojmove a onda svak u svoj krevet…
Dan poslije započeo je tek oko 1 ipo, jer do tad nas vrag ne bi uspija dić iz kreveta
. Jim (glava obitelji) pripremio nam je Irish breakfast (čitaj: slanina, jaja, još slanine, tost i nešto slično pljeskavici promjera 5 cm) . Khm, khm…sunca ti, ni u Slavoniji ne idu to odma natešto
…
Nakon toga, dečki su nas odveli na izlet do Jonny Fox puba…navodno najviši pub u irskoj i jedan od najstarijih…Doduše tako je i izgledao… čini se da su njegovi tvorci radili po principu Salvadora Dalia – sve na strop, sve…Tako se na stropu našlo od raznoraznog oruđa i alata za poljoprivredu, do kuhinjskih lonaca… Svi stolovi bili su drveni, stari, gotovo termitima nagriženi i na svakom se nalazila stara voštana svića…
Atmosfera, glazba, miris, pravi staroirski ugođaj…valjda…
Uglavnom, pobigli smo kad se isprid puba iskrca autobus poljskih turista…
Dvadeset i četvrtoga Jim, inače nogometni trener u osnovnoj školi, odlučio nas je povesti na jedan razgledno-rekreacijski trip… I tako smo Matea, ja, Sean, njegov najmlađi brat (our little stripper) Cian, Kiko ( 13-godišnji učenik španjolac na razmjeni, realna inačica Harryja Pottera) i Jim ( Seanov tata) krenuli put Bray Heada
…Čitaj: vrh nekog ogromnog brda na kojem se nalazi veliki križ i par španjolskih turista).
Dok smo se penjali, vremenske su se prilike izmjenjivale, em kiša, em sunce…teren također, em blatnjavo, em kamenito, em ravno, em šumovito…
.
Popevši se nakon cca sad ipo vrimena na odredište, napravili smo malu stanku i fotosešn…Pogled nam je sezao s jedne strane, na Graystone, Bray, Wiclow, pa do Dublina, a s druge strane na otvoreno sivo more koje je odražavalo boju neba.
Silazak je bio malo blaži, ali i duži, a pred očima nam se vječito prostirao predivan krajolik a nebo je bilo prošarano dugama… Šetali smo tako utabanim stazicama i uživali, zastajući svako malo radi fotkanja.
Nekoliko metara dalje od nas, strme klisure rezale su jednoličnu morsku površinu. More je bilo mirno, nigdje vala, a tu i tamo spazili bi neku orku (= kit ubojica, za nepismene) koja bi neoprezno provirila perajom.
Gušt, gušt, gušt…još da nije bilo incidenta s konjem koji je odlučio žustro napasti moj fotoaparat i nakon toga odlučio ipak krenuti na Mateu
, koja je stajala na nekoj strmini i proučavala floru i faunu…sve bi bilo savršeno.
Nakon, ne znam više koliko sati hoda, upale mišića i boli u svakom zglobu, stigli smo u civilizaciju i onako blatnjave 
Jim nas je odveo u Beach house na Irish coffe da se zagrijemo. Malo prejaka za moj ukus, ali definitivno preporučam svakome tko se nađe u prilici.
Doma smo stigli taman na tortilje i chili, što nam je spržilo nepca do maksimuma, al mi se i toliko svidilo da sam pilala Mary još po ure za recept, a nakon večere produžili smo na drugi kraj dvorišta di se nalazi odvojeno mala kućica koji oni zovu Pool house. Tamo na tavanu drže alat, a dolje uspomene i veliki biljarski stol.
Inače netko od njih je strastveni sakupljač šešira i kapa s cilog svita, i petnaestak takvih je ondje našlo svoje misto. U pool houseu smo se zadržali neko vrime baratajući biljarskim štapovima, a onda smo se skockale i s dečkima krenule ponovo put Beach housea, a poslije svi skupa krenuli smo složno na tulum kod nekog Roba (opet neki frend, je li).
Rob nam je bio opisan kao relativno povučena i mirna osoba, na što smo naravno morali reagirati… Dok smo mi svi ostali bili skriveni u sigurnosti nekog vrtnog grma Matea je pozvonila Robu (odjevena za izlazak, čitaj: bujne kose, mini haljinica, štiklice i jaknica). Kad je ovaj otvorio, počela mu je baljezgat na kvazi engleskom, sa snažnim balkanskim naglaskom: Hallo Rob Bob, I am the stripper you have ordered!
Mali Rob Bob je skoro pao na dupe od straha al se brzo sabra i skonta da su Sean i NIall spikali kako im tih dana dolaze frendice iz Hrvatske… Svejedno, dobro smo se ismijali do tada…
Nakon ispijanja enormnih količina Guinnessa, Erdingera i Bloosom Hilla, pošli smo doma i zabužali se u Pool house zajedno s desetak limenki tuborga i bocom Bloosoma di smo još uru vrimena pokušavali igrati biljar, a onda do 7 ujutro razglabali o vanjskoj politici zemalja sjevernoatlantskog pakta pijani ko majke
…
Buđenje idućeg dana uspijelo nam je tek u 2 h popodne…Napravile smo đir s najmlađim članom obitelji Cianom (9 god) koji nas je odveo na plažu. Tamo smo opet promatrali kitove, trčale po pijesku, pisale I love irland, slikivale to i bižale od nekog retrivera koji je slučajno umaka nadzoru svojih vlasnika
… Cian i ja bacali smo žabice, da vidimo čija će dospit dalje, pa san usput pokupila i nešto zanimljivih kamenčića s irskog tla da ponesem sa sobom...jedna od mojih glupih navika…
Na povratku smo svratili do Seana na posa i dogovorili s njim detalje novog izlaska… Dok je on završavao smjenu mi smo se spičkavale i via s njim i Niallom do Niamhine kuće… Poslije toga opet smo pošli u Ec. Gardena i razbacali se ko đubar po njivi
…
Sljedeći dan, smo onako s low baterijama zajedno s Niallom pošle do Dublina… U vlaku smo razglabali o svinjskoj gripi i zaključili kako ja i Niall imamo sve simptome, slušali iritirajuće najave svake stanice i proučavali dvojezične natpise naziva na stanicama… Na Clocha Liatha…to je irski naziv za Graystone. Niall je zaključio kako su irski oci morali biti pijani dok su pisali pravopise i gramatike, jer ni njima samima, ircima, nije baš logičan taj stari, godovo izumrli jezik…Ono nešto što nam je on pokušao demonstrirati zvučalo je kao nahuatl jezik, al i sam je priznao da nije baš pratio na satovima
.
U Dublinu smo prvo potražili Temple bar, uživali u šarenim izlozima i pubovima iz kojih je treštala domaća muzika i riverdance s ekrana , a onda smo produžili do Guinness Factory, prošli detaljno svih 7 katova, obavili shoping 
(opet) i popili piće na vrhu tvornice. Naravno piće je bilo Guinness, a pijuckajući ga gledali smo panoramu Dublina koji je pred nama ležao kao na dlanu, svjetlucajući se u kasnim popodnevnim satima 
.
Kad smo se vratili doma Adam (brat teenager) je imao nekakav party s ekipom u Pool houseu, pa smo ih sprdai i plašili izvana dok su gledali neki hororac. A onda smo odlučili ponašat se ipak u skladu s našim godinama i pustili ih na miru
…prebacili smo se u kuhinju i nastavili lokati…
Još na početku smo obećale Jimu i Mary da ćemo spremit nešto naše mediteransko prije nego krenemo doma, tako da smo sljedeći dan pošli s Mary u supermarket i naoružale se rižom, škampima, kozicama , dagnjama i začinima ( tribalo nam je pola sata dok nađemo nešto slično vegeti), a onda smo se vratile doma i uvatile se posla… Mary nas je u početku gledala malo skeptično, ali na kraju smo uspile spremit savršen obrok za 10 osoba (Jim, Sean i Kiko su pojili po 2 pijata) i tražilo se još…
Inače pohvalno za nas s obzirom da smo kuvale familiji koja nije neki obožavatelj ribe. Nakon ručka ostale smo za stolom šarmirati Grany koja nas je obožavala od prvog dana kad smo spomenule da smo katolkinje i razvezala se sa pričom o Međugorju davne osamdeset i neke…a inače baka rijetko koga zavoli tako brzo…Sean je s Nicky već dvi ipo godine,a ona je tek pred par miseci počela s njom komunicirati…nas dvi, pak, je večer prije zagrlila i poljubila prije nego što je pošla spavati i to joj se zadržalo u navici i ostalih večeri… zbog toga su nam Sean i Niall zapritili da će joj reć da smo lezbijke.
Zadnji dan našeg boravka bio je i jedan od onih tužnijih dana u životu… Sean i Cian su nas otpratili do stanice i čekali s nama da dođe bus…ostatak familije je bio što na poslu, što u školi…
Proveli smo tamo nekih desetak minuta, razglabali o ponovnom susretu, a onda je došlo vrime da se ukrcamo…Mahala sam kroz prozor mom malom Cianu, a on je počeo plakat…nakon toga i ja san izgledala ko da tri dana rižem kapulu…uscmizdrila san se ko kišna godina i pogledima pozdravljala zelena polja, ovčice, djeteline i vilenjake...
…
Eto…još malo suvenira u duty free shopu, bailyes za ekipu doma i tako završava, naša 24/7 drunk avantura…Živjela nam Irska i svi njeni alkoholi… Ovo lito ekipa dolazi toćat noge u toplom plavom jadranu
, a onda ćemo mi opet nazad , al ovaj put na neko duže vrime…yep.
