|
|
Ja sam onaj koji je preživio. I ovdje pišem. A pišem zato da opustim um. Često pišem u prvom licu kako bi se bolje uživjeli u problem glavnih likova. Nemam se volje ni vremena zamarati gramatikom i nadam se da mi ne zamjeraš Dragi Čitatelju(ako nekoga ipak smeta vrlo rado ću mu poslati post ranije da ga prepravi
) .
Okusi moj život, krvavo crveni oleander...
Što je piscu trenutno na umu: povezujem Jibrail i Arb, Ari dječak s moćima, Zaboravljena sjećanja i priče o Damyenu u jednu veliku priču. Ne mogu reći da sam ovo planirao. It just happened. I malo sam loše volje zbog matura koje dolaze. Tak da ne stižem puno pisat.
Arijan
Music Playlist at MixPod.com
Vatra(Damyen)
1. Zaviriti u tajne oleandera
2. Sitna slova zapisana na laticama otrovnoga cvijeta
3. Prva latica prvoga cvijeta
4. Krv na drugoj latici prvoga cvijeta
5. Latice davno uvenulih cvjetova
6. Cvijeće je lijepo čak i kad je uvenulo: prva latica uvenulog cvijeta
7. Druga latica uvenulog cvijeta
8. Treća latica uvenulog cvijeta: sam u gomili
9. Četvrta latica uvenulog cvijeta: krv na kruni
10. Cvijet koji počinje venuti
11. Prva latica cvijeta koji počinje venuti
12. Druga latica cvijeta koji počinje venuti
13. Treća latica cvijeta koji počinje venuti
14. Prva latica tek otvorenog cvijeta
15. Druga latica tek otvorenog cvijeta
16. Treća latica tek otvorenog cvijeta
17. Četvrta latica tek otvorenog cvijeta
18. Peta latica tek otvorenog cvijeta
19. Šesta latica tek otvorenog cvijeta
20. Sedma latica tek otvorenog cvijeta
21. Osma latica tek otvorenog cvijeta
22. Deveta latica tek otvorenog cvijeta
23. Crni Labude bijeli
Nastavak Damyena(Rat) možete pratiti na blogu koji pišem se sekom: Brat i sestra
Poglavlja:
1. Gorući grm oleanderova cvijeta
2. Slova koja se tek ispisuju na latici cvijeta
3. Prvo ispisano slovo na cvijetu
4. Drugo ispisano slovo na latici cvijeta
5. Treće slovo na latici cvijeta
6. Četvrto slovo na latici cvijeta
7. Peto slovo na latici cvijeta
8. Šesto slovo na latici cvijeta
9. Prva riječ na latici cvijeta
10. Prvo slovo druge riječi na cvijetu
Osobno
1. Pauza
Gabrijel
1. Upaliti svijeću- uvod
2. Tamni krakovi
3. Buđenje demona
4. Bik
5. Vuk koji leti, bode otrovom i kreće se nečujno i brzo poput sjene
6. Ljubav na brežuljku
7. Demon i Vatra
8. Lovac je rođen
9. Barijera
10. Otrovna strijela
11. Kraj Gabrijela i pričica o muhi
The story of Nathaniel
1. Nova priča again
2. Gđa Pulip
3. Obitelj
4. Rastanak
5. O kakav si covjek ti da zakriljen u noci o tajnu mi se spotices
6. The ultimate drama
7. Suzica za kraj
Mrzio sam je(Jibrail i Arb part II.)
1. Laži mi ljubavi
2. Stanje stvari
3. Previše drame pretvorilo me u led
4. The hardest ones to love are the onese that need it most
5. U malim stvarima je velika moć
6. Nesan
Zaboravljena sjećanja
1. Ch1.
2. Ch2.
3. Ch3.
4. Ch4.
5. Ch5.
6. Ch6.
7. Ch7.
Fan art
Fan art
Kratke pričice
1. Priča o zvijezdi i princu
2. Kraj Gabrijela i pričica o muhi
3. Jibrail i Arb part I.
za one koji me ne poznaju... dajem si jako puno slobode kad je povezano s umjetnosti i također vjerujem da mi duša nema spol pa se nemojte iznendait ako vam se jednom predstavim u ženskom rodu a sljedeći puta počnem govoriti u muškom. ja sam umjetnik. kog smeta nek mi se makne s bloga. joj, da! ako me želite kontaktirati možete me žicat mail u boxu ili mi pošaljite link od svog fejsa pa vas dodam 
Vraćao sam se kući. Padao sam u neko čudno stanje. Bio sam tužan, bezvoljan. U pekarni su za valentinovo ispekli krafne u obliku srca. Sjećam se dok sam bio mali svi u mom razredu dobili su jednu, samo ja ne... Kad bi poželio nešto takvo odrasli bi mi rekli:''a šta će ti to'' I tako, navikao sam ne tražit ništa već samo čeznutljivo gledat druge. Što će mi život? Što će meni to da se vi zadovaljavate mojim postojanjem? Svi moji snovi bili su srušeni, a ostale sam si sam porušio. S druge strane pomagao sam drugima da ostvare svoje želje... I onda bi postao ljubomoran i želio ih uništiti.. Mrzio sam ih. Mrzio sam ih sve. Ili lažem? Jesam li samo bio jako tužan i usamljen? Zašto sam ja uvijek bio tu za druge,a nitko tu za mene? Ali sad sam odrastao. Trudim se biti tu za druge što manje, ali me na kraju moja priroda savlada pa sam opet njihov sluga. Prolazio sam tako parkom. Oko ovog pješčanika i ljuljački... Tu su se igrala djeca, a tamo.. Tamo malo dalje u onom blatu skrivenom zastorom tužnih vrba(tužnih poput mene) tamo sam obitavao ja. Rijetko sam izlazio iz svog mračnog carstva. Oduvijek smo bili: ja, moje biljke i štap koji mi je predstavljao mač. Dugo već nisam posjećivao ove vrbe, trčao između njih, pričao s njima. Sjećaju li me se? Jesu li ljute? Ali nisam ih zaboravio, mislim na njih svaki dan... Nedostaju mi... Isto kao što mi nedostaje grmlje koje je skrivalo rešetke kaveza u kojega bi me povremeno zatvarali. Grmlje u kojem su bili tajni tuneli koje sam samo ja nalazio. Danas više tog grmlja nema. Posjekli su ga. Danas Tamo stoji još viša ograda kaveza. Više me ne stvaljaju tamo, ima i drugih načina kako me obuzdati, mnogo gorih... Mrzim.. Mrzim sebe! Mrzim svijet....
-Jesi li usamljen Jibraile?-
Javio se onaj davno zaboravljen glas iz moje glave. Taj glas bio je jedna od rijetkih tajni koje sam držao za sebe... Došavši doma klonuo sam na pod u suzama. A baš sam tetkica...
***
Mrtav umoran sjeo sam za kompjutor. Trebalo mi je odmora. Gledao sam slike, slike na koje se obični ljudi smiju, ali ja.. Ja nemam smisla za humor, ja sam ozbiljan... Ne sjećam se kad sam se zadnji puta uspio smijati baš zato jer je bilo smiješno... Baš onako od srca...
I tako i dalje sav bezvoljan dohvatim mobitel da bi shvatio da nisam čuo dvije poruke. Otvorim ih. Bile su od Arb i bile su toliko bolne da mi se zavrtilo u glavi. U trenu sve što sam pokušavao izgraditi i učiniti dobro(a ja ne mogu niš učinit dobro jer sam prokleta tetkica koju trea strijeljat) se srušilo. Odustao sam.... Izabrao sam krivi put.. Ipak trebam biti zao i činiti zlo.. Onda će me poštovati. I s tom promjenom umro sam ja i izrodilo se nešto drugo, nešto što će dugo nositi masku mojega mrtvog 'ja'.
Prijmjetio sam negativne komentere na svoj novi post. Čisto radi vaše informiranosti priča o Jibrail i Arb naručena je priča koja je čak i meni pomalo zamorna za pisanje. Ona se sastoji od dvije priče jedne stvarne(preobražene metaforama) i druge koja govori o problematici ljudskog društva(s tim djelom ću uskoro početi kad dovršim ove ljubavne drame). Svi likovi napravljeni su prema stvarnim ljudima(ponavljam da jako volim čudne metafore) koje sam prije pisanja pitao smijem li ih upotrijebiti kao primjer i objekt analize psihe. U prijevodu: smijem li ih opisati u ovoj priči. Svi su pristali, ali čitajući su shvatili kako se ponašaju, razlljutili su se na mene i ispalo je kao da sam ja kriv što su oni takvi kakvi jesu. Ne mogu privatiti istinu i to je tužno. Meni bi bilo drago da mene netko tako analizira pa da bar znam u čem radim greške, umjeto da se izderem na tu osobu pitao bi da mi objasni još malo. Osoba koja se najviše buni(sa svojim frendicama) bila je osoba koja je dala ideju i izrazila želju da ovo pišem(sa svim detaljima). Obećao sam da ću napisati i ja obećanje prekršit neću, a niti jedna prijetnja niti ružni komentar me neće zaustaviti u tome. I have my code of honor. Ispunim sva obećanja koja dam. Kad ejdnom naručite da napišem priču i kad je počnem pisat ja ću je i dovršiti.
Molio bi da više ne prijetite i ne pišete ružne komentare(jer mi se neda brisat ta sranja) te da ako vam se priča već toliko ne sviđa čitajte drugu ili ne čitajte uopće.
PS. za sve o kojima se ovdje radi: sjetite se da sam vas pitao smijem li pisati ovo i da ste pristali.
Hvala.
Arb.... Javila mi se... Izmanipulirao sam je u smislu da me odjebe... Znao sam da mi manipulacija nije jača strana i opet se vratila, pa me izvrijeđala, pa opet otišla, pa se opet vratila... Nisam više pratio to. Nisam više mogao. Bio sam prebezvoljan. Samo bi se vucarao po kući ne radeći ništa. Sve sam češće povraćao krv i rušio se od bolova. Ovim tempom bit ću mrtav prije nego ona uspije uopče početi ozdravljati. Zato sam iskopao knjigu spelova i potražio nešto što bi pomoglo. Našao sam jedan spell. Bio je poprilično kompliciran s obzirom da sam morao nagovoriti Arb na suradnju... I taj kamen sa slike, gdje da to nađem? Što je najzgodnije pisalo je u knjizi gdje ih ima. Nisam bio u stanju penjat se na Sljeme po to, ali... Ipak sam otišao. Otišao sam sam. Slučajno sam naletio na neku tetu koja je od njih izrađivala nakit pa sam kupio jedan obrađen kamenčić od nje. Bio je bijel, ali nakon spela će promijeniti boju. Hodajući prema nazad čuo sam čudno krckanje u kuku. U sekundi sam završio na podu. Pokušavao sam ustati, ali kuk bi samo krcnuo i pao bi nazad na pod.
-Ovo ide prebrzo.-
Progunđao sam oslanjajući se o drvo. Cijela lijeva strana(od kuka pa cijela noga) počeli su užasno boljeti. Jako sam dobro znao da i ona ima problema s lijevom nogom(Zar je moguće da se bolest već prenosi? Ali to nije bilo moguće, neide to tako brzo!).. Nakon nekog vremena skupio sam snage i digao se na noge. Jedva jedvice sam se vratio kući. Od tog dana noga me ne prestaje boljeti, a kuk krcka pri naglim pokretima i svaki taj krc užasno je neudoban.
***
-Zašto si to morao učiniti za tu nezahvlanu kuju?-
Rosa je prigovarala kao i uvijek. Šutio sam i pustio da njene riječi daju ton ovoj tišini. Napokon je dovršila s prodikama pa sam mogao nešto reći.
-To mi je u prirodi. Isto bi učionio za bilokoga.-
Ona me pljusne svom snagom.
-Mene si na prevaru dobio da se povežem s tobom i sad gutaš svu moju bol, a nju... Ona je prokleta sebična kuja! Ona neće paziti! Njena bolest je preteška za izliječiti! Ubit će te!-
Duboko sam udahnuo i zagrlio je.
-Imaj vjere u moje sposobnosti Rosa.-
Pogledala me svojim tužinm okicama. Bojala se za mene. Jedan od prvih spelova koje sam naučio bilo je zacjeljivanje. No, tada su to još bili početci mojeg učenja, a ja sam odma kretao na velike stvari. Ne zato jer sam htio već zato što je bilo potrebe. Tako nisam dopuštao da djed umre, ali brzo sam ostao bez energije i čim sam se iscrpio ostao sam bez djeda. To je bio veliki šok za mene. Odlučio sam dalje istraživati i s nekim ljudima koje sam smatrao bitnima(moja seka, Anaksagora) napravio sam konekciju tako da bi djelio njihovu bol i povećao im mogućnost preživljavanja u slučaju da nešto bude. S vremenom sam naučio i kompliciranije stvari pa sam tako održavao na životu oca svoje frednice preko osam mjeseci. Na kraju se on počeo oporavljati, ali ja više nisam mogao održavati spell pa sam nastavio bjesomučno moliti(inače ne molim) da mu njegova vlastita snaga bude dovoljna da dovrši oporavak sam. Umro je... I nedugo nakon toga pojavila se Arb. Nije bila na umoru što mi je olakšalo posao, ali bio sam iscrpljen od svega i posegao sam za crnom magijom i.. I sad bljujem krv, polako mi se tijelo raspada, nemam uopće snage jer sve ide drito njoj...
Trebao mi je izlaz.. Način da joj pomažem bez ovih sranja.. Pogledao sam u kamen.. U malim stvarima je velika moć, ali hoću li ja imati snage za izvršiti spell?
Već me više ljudi molilo da pokrenem fan art. Meni to djeluje malo umišljeno(mislim to da ga pokrenem), ali eto uslišit ću tu želju iz jednog razloga: želim da si ljudi razvijaju maštu i umjetničke sposobnosti. Ugl za one koje zanima: možete mi na fejs(imate u boxu sa strane) poslati tekstove, glazbu, video, slike koje smatrate fan artom. Pod fan art mislim na: ukoliko ste nekako drugačije od mene željeli da neka od mojih priča završi ili želite neš promjenit ili nastavit pisat tu priču(nači možete recimo napisat yaoi između Tea i Nathaniela ili napravit da se Jibrail i Arb nikad nisu pokefali)Također možete napisat neku svoju priču koju želite da ispričam u metaforama s gomilama demona, vampira, vila, gremlina i svega živoga XD. Svejedno. Primam sve. Objavit ću(ukoliko to želite) kad završim sa svojom pričom. A što se tiče crteža, slika, videa, glazbe i fotografija... Primam također sve. Ako vas voćna salata podsjeća na nekog iz mojih priča slikajte voćnu salatu, ako želite nacrtati ili naslikati nekog od likova super. Video može bit glazbeni ili gluma ili neš vaše(bit je da je vezano uz neš kaj pišem ili nešto što možda želite da napišem npr neki problem koji želite da obradim)... No svi zanju kaj je fan art... E da, ne želim čut stvari tipa: 'ovo nije dovoljno dobro'. Sve je super jer ste vi uložili trud u to. Fan art možete slat na moj fejs ili me u komentarima tražite mail. Također oni koji me poznaju uživo mi mogu to donjet doma ili poslat poštom.
Znam da djelujem prilično nezainteresirano za ovo ali nisam. Mene jako razveseli kad netko naslika neku scenu iz mojih pričica, ali jako se bojim ispast umišljeno s ovim tako da... Ma kužite. Ne mislim ja da sam neki najbolji pisac na svijetu pa da zaslužujem ljude koji bi mi radili fan art...
Anyway želja lika koji me najviše nagovarao na ovo je da oživimo duh maškara. Malo natjecanje radimo. Morate se umaskirat u nekog od likova s moja tri bloga i poslat mi sliku. Ps. djelimo nagrade. Možete mi slike maski slati na fejs ili na mail do 1.3.2012.
Jučer sam objavio nastavak priče pa ako nekog zanima može se baciti na čitanje. Pozzz
Nakon nekoliko neprospavanih noći opet sam se neispavan dizao iz kreveta. Sve mi je postalo tako crno otkad je Arb otišla, a tada sam osjetio neku hladnoću.. Neku hladnoću koja peče kožu. Bacio sam pogled prema prozoru. Scena koju sam vidio, koju sam priželjkivao... Bila je tu! Snijeg je padao u spiralicama toliko gusto da sam jedva vidio zgradu preko. Na tren kao da je svijet nestao. Moja mračna crna pojava bila je obavijena tim nježnim čistim pahuljicama. I malo po malo na licu mi se pojavio osmjeh... Tuga koja me držala, ti odvratni lanci bili su uništeni. Bio sam slobodan, ali to nije značilo da sada smijem odletjeti uživati u slobodi. Morao sam prvo drugima pomoći da sami shvate ljepotu svijeta, da se oslobode vlastite ograničenosti. Jer granice ne postoje osim ako si ih sami stvorimo. Sjeo sam za kompjutor sa šalicom vruće čokolade pored sebe i počeo pisati post.
Zvučao je otprilike ovako:''Promatrajući svijet shvatio sam da na njemu postoji mnogo nesreće. No, ja ne mogu obrisati nesreću ili tugu iz tuđih srca ako se oni ne potrude. Ja mogu samo pomoći i biti podrška. I to je puno jer ja nisam imao podrške pa sam se uspio srediti. Čudno je kako su zapravo oni s podrškom najnesretniji. Kad bi im se uklonila ta podrška od prijatelja tek bi tad shvatili koliko su zapravo sretni što je imaju... Ljudi su nezahvalni i sebični, nikad im nije dovoljno... Žele da dođe ljeto, a kad dođe ljeto opet su nezadovoljni... No, to nije ono o čemu želim govoriti danas. Danas želim govoriti o ženama koje traže ljubav na što me inspiriralo mnogo žena i djevojaka iz moje okoline. Naime sve one traže nekog posebnog... Nekog savršenog muškarca. Muškarca koji će slušati njihove probleme, a neće imati vlastitih. Muškarca koji će uvijek biti sretan, a njih će razveseliti kad su tužne. Muškarca koji će se posvetiti samo njima. Muškarca koji će znati i slikati i pjevati i svirati i pisati pjesme i smišljati romantične izlaske i biti snažan i jako pametan... Muškarca koji će im pružiti zadovoljstvo, koji će ih paziti, koji će im čitati misli i osjećaje, koji će znati što treba učiniti u svakom trenutku, koji će moći predosjetiti ako imaju loš dan itd. Pročitajte još jednom ovaj opis. Čini li mi se ili je to što traže malo previše? Ni superman ne može sve to, a normalan čovjek mora moći? Žene seru da su diskriminirane, da moraju kuhati, spremati bla bla(vratit ću se još na ovo)... A sve ovo što se očekuje od muškaraca? Da ne smiju biti tužni? Da se ne smiju družiti s prijateljima nego se samo moraju posvetiti svojim ženama? I sve to što se zahtjeva od njih žene misle da će ih platiti time što im daju malo sexa?! Koliko ja znam i one uživaju u sexu tako da... Ovo je apsolutna diskirminacija. U braku bi partneri trebali imati jednaka zaduženja znači čišćenje i kuhanje ako rasporedimo pola ženi pola muškarcu... Ali svo ostalo vrijeme se od muškaraca očekuje da budu robovi svojih žena, da ih zadovoljavaju, da vječito izmišljaju nešto novo kako im nebi dosadili, a pohlepne žene više se ne zadovoljavaju ružicom jednom mjesečno... Ne, one žele dijamante i zlato i to svaki dan... I ovaj pritisak koji se vrši na muškarce razlog je zašto ih je sve više gej ili aseksualno ili onih koji iskorištavaju pijane djevojke... Žene same sebe čine diskiminiranima(žele biti zaštićene, žele se pokoriti, vole se osjećati kao žrtve). Rijetko će to netko njima učiniti. Muškarci su preglupi za to(ozbiljno vam kažem). Predobrčudni. Muškarcima su njihove žene lijepe i bez šminke i neke posebne odjeće(najljepše bez odjeće. hh.). To što žene forsiraju na tome jer su nezadovolje same sobom ne znači da ih itko sili na to(dečko će voljet svoju curu čak i ako umjesto minice obuće trenirku. Muškarci za razliku od žena ne promatraju odjeću i šminku. Čak i ako cura izgleda ko playboyeva zečica neće biti s njom ako im njena osobnost ne odgovara, a žene će biti sa superzgodnim nogometašem pa čak i ako ih tuče. Žene gledaju previše površinski kad-kad). To što su opsjednute ostavljanjem dojma pa izglancaju parkete toliko da si njihovi muževi polome kičme kad stanu na to je bolest. Žene njihova sklonost ka pretjerivanju diskirminira. One su same izmislile što se očekuje od njih, ali pobogu zašto?! Opet skrećem s teme... Uglavnom, kada one shvate da nema tog njihovog savršenog muškarca padaju u depresiju, one s manama ne žele ni pogledati. A ako se nađe muškarac koji je spreman sve učiniti za svoju ljubav pa i ostati bez prijatelja i potpuno joj se posvetiti... Takav muškarac s vremenom postane frustriran time(jer to je mučenje, da moraš tajiti tugu ili loš dan, da moraš biti uvijek sretan) i kad frustracija postane prejaka eto ti nasilja u obitelji. Ne kažem da su samo žene krive, ali smatram da umjesto da samo seru po muškarcima(koji su uvijek krivi) trebaju malo poraditi i na sebi... No ovo je samo dio onoga što ja vidim. Point priče: obje strane se trebaju potruditi jer obje strane su krive.(iz muške solidarnosti naravno neću previše o muškim greškama)''
Post je zapravo bio namjenjen Arb koja je stvarno prelazila granice s tim savršenim muškarcem... Ma ona je htjela i savršene prijatelje koji imaju sposobnost čitat misli... Smješno je zapravo bilo koliko me isfrustrirala. Toliko me pokorila da sam zbog nje zaboravio na svoja vjerovanja da su svi ljudi jednaki, da je gej skroz okej i da treba činit dobro bez želje da to kasnije bude nagrađeno(dobro radi dobra). Prisjetio sam se kako je diskriminirala moju jednu prijateljicu jer je gej, kako je srala po njoj, kako sam ja to dopustio... Ali ja nisam smio po njenim frendicama srat koliko god ih nisam podnosio. Morao sam lijepo s njima pričati kao da sam im svima stariji brat. Bio sam idiot i tek sam sada shvatio da je ljubav loša ako voliš krivu osobu, ako slijepo vjeruješ, ako si spreman na sve za tu osobu, ako si rob... Nikad više.. To je bila moja odluka. Moći ću ja i dalje voljeti, ali nikad više neću biti toliko zasljepljen pa da tako slijepo nekoga slijedim. Nisam je mrzio, volio sam je i dalje, ali nekim čudom sam odrastao i mogao djelovati kao da mi nije stalo. Odlučio sam joj pomoći samo ako će me tražiti pomoć. Oprostio sam joj sve(čak i ono što je ružno govorila o mojoj sestrici), ali na njoj je bilo sada da učini korak te da si pomogne ili da bar prizna da treba pomoć. Ja više nikoga nisam kanio siliti da bude sretan... Ikad....
***
Promatrala sam snijeg u parku. Napokon se pojavio.
-Kasniš Ajwen.-
On klekne ispred mene i promotri me svojim tužnim psećim pogledom.
-Oprosti.-
-No hajde, zvao si me van... Kamo idemo?-
Upoznali smo se slučajno. On je naletio kad sam ja imala boys night(o kojem ću pričati nekom drugom prilikom) s frendovima. Slučajno smo ga sreli, a kako su on i jedan od mojih frendova išli zajedno u glazbenu pridružio nam se. I nakon toga me stalno opsjedao porukama na fejsu.
-Želiš li u kino?-
-Ovisi što gledamo.-
Odgovorila sam mu onim svojim ''mrzim filmove'' tonom.
-Pa igra film Ljubav nema cijene ili možda želiš neki drugi?-
-Ja sam čula da je nedavno izašao film Sotona:otkrivenje.-
On me u nekom čudnom šoku pogleda.
-To želiš gledati?!-
-Ja bi. Ali ako ti ne želiš možemo umjesto kina na kavu...-
-Ma naravno. Idemo na film.-
Malo sam kockala u glavi. Ovo neće dugo trajati, ali mi treba. Kao ni večina ljudi neće ni on znati istinu o meni... Iako... Tko zna...
