come closer... gnam!

Upaliti svijeću- uvod

Hrvatsko zagorje(neću pisati na dijalektu don't worry) 1780.

-Ja ne razumjem oca... Taj čovjek nema što raditi u našoj kući! Treba ga spaliti skupa s ostalim vješticama!-

Plavokosa djevojka spusti nježno ruku na mladićevo rame.

-Marko, braco moj, nemoj tako... Otac zna što čini...-

Marko se naglo okrene i počne vikati na plavokosu djevojku.

-Helena! On je bio s vješticama! On ne pripada ovdje! Sad kad smo slobodni i kad je zemlja naša si moramo dovesti gospodara opet?! Što nije uredu s vama?!-

- Ali brate... Nije on kriv, one s bacile čini na njega. Trebamo mu pomoći jer to kršćani rade. To nas naš dragi Bog uči.-

Na spomen boga i vjere Marko zanijemi. Ošto uperi pogled prema prozoru kuće iza kojega se nalazila prostorija gdje su smjestili mladoga kneza.

***

-Izbriši taj izraz s lica Stela.-

Oštro reče vještica od nekih 30ak godina mladoj djevojci, svojoj učenici Steli.

-Kako da ga izbrišem kada mi je ljubav zabranjena, kada on umire?-

Hladnim glasom odgovori Stela gledajuči praznim pogledom u baklju na zidu špilje u koju su se sakrile da ih ne spale.

-Ako umre bit će sretan, a ako preživi svijet će se susresti s najgorim čudovištem ikad viđenim..-

Usred rečenice prekine je Stela.

-A zašto si to učinila?! Ne mogu dogučiti razlog?-

-Saznat ćeš ga kad za to dođe vrijeme. A sada opusti um, on više ne može biti s tobom, ako preživi postat će satan.-

-I sve to da me odvojiš od njega? Ali zašto? I zašto ga nisi ubila ako si nas htjela razdvojiti?-

Djevojka zaplače na podu špilje. Morana, vještica, joj se približi.

-Da sam ga ubila ti bi ga vratila u život. U njemu teče krv izdajnika, onoga koji je ubio tvoju majku i moju sestru.-

-Ali on nije takav!-

-Ako preživi transformaciju nakon primljene krvi vukodlaka, vampira, demona i vilenjaka potražit će te, a tad mu naredi da me ubije ako želiš. Imala sam svoje razloge i oni su bili pravedni, a kada stekneš zrelost podijelit ću ih s tobom.-

Stela zamišljeno pogleda neravni pod špilje. Ne samo da je Gabrijel zbog uroka propao financiski nego ga je polako trovala krv drevnih bića. A što ako preživi? Što će ga moći ubiti? Vatra? Ali zašto je razmišljala o načinima kako da ga ubije kad ga je voljela? Zarije lice u njegovu košulju, onu koju joj je dao kad ju je oslobodio od inkvizicije, i počne plakati. Sve to promatrala je Morana. ''Da znaš da ti je to kopile brat nikada nebi spavala s njim, nikada nebi plakala za njim... Da ti mogu reći istinu nebi plakala već bi ga kao i ja pokušavala svim silama gurnuti u bespovratni plamen pakla.

***

-Stela...-

Zastnjao je crnokosi mladić iz kreveta. Helana koja ga je pazila preko noći dođe do njega. Bio je obliven hladnim znojem i već treći dan buncao u jakoj groznici. S divljenjem pogleda propalog kneza u kojega je kao djevojčica bila zaljubljena. ''Marko je tad bio premlad da bi se sjećao što si sve učinio za nas, ali ja se sjećam.'' Govorila je u sebi. Sporim pokretom, na slaboj svjetlosti svijeće u prostoriji ona iz grudi izvuće bijelu krunicu i stavi mu je na vrat.

-Molit ću za tebe i Bog će te spasiti kao što si ti spasio mog brata i mnoge druge.-

****

oni koji ne kuže što se događa pogledajte prošli post

Komentari [3]

Crni Labude bijeli

ovih dana slika kod mene je vrlo slična. besciljno zurim u Slatki Greh(čokoladni preljev) i razmišljam. sat kuca iza mene. tu i tamo srknem malo kakaa ili bijele vruće čokolade iz šalice... priča koja je započeta na ovom blogu morat će malo čekati. naime, moje povjerenje u informacije prema kojima pišem bilo je malo poljuljano (i svaki dan je sve više) tako da što dalje pišem to mi je teže. nadam se da mi ne zamjerate ako na par mjeseci prekinem priču... ispričat ću vam duge priče dok čekate da saznam istinu. ... da to bi bilo to...

u ovaj post ću kopirati sve likove iz boxa(da ne moram tražit opet linkove od slika kad nastavim pisat) ak nemate ništa protiv.

ostavljam vam pjesmu(s kojom sam prošle godine išao na natjecanje) kao uvod u moju sljedeću priču. pozdrav mah

Crni labude

Noć
Kamen u vodu pada
Djevojka na obali
Kako je mogla voljeti tog gada?
Pogled u daljinu
Nejasan zvuk
Crno pero što krasi taštinu
Evo ga tamo što prema njoj pliva
Ta djeva bijela poput anđela, je li živa?
Promatra je on iz vode što noćno nebo na sebe preslikava,
i sve zvijezde nebeske
Promatra je i misli:
''Vidiš li mene što živim stopljen s tamom?''
Ona kao da se iz sna prene
Vidje crna labuda
Toliko bje veličanstven da pogled skrene
Začu kako krila širi
Crno perje, od tame skovano
Kapi vode na njemu u dijamante svjetlost mjeseca pretvori
Smogne snage pogledati veličanstven prizor
On raširi krila i s tamom nestade.

Sunčeve zrake otkrivaju što on joj ostavi
Crno pero u kome tama spava
I kristal vodeni
Od kojeg joj dušu ispunjava strava
Uze ona to, crno pero u kosu pričvrsti
Dijamant sjajni oko vrata objesi
Uze ona to i čekaše sljedeću noć
Da noćno sunce- Mjesec zasja
Da je labud crn odvede
Jer ubiše njenog dragog, za drugoga je vjeriti žele
Za licemjerna gada
A ona otrči na jezero jer ne zna što da čini sada.

Pade tako ponovno mrak
Samo mjesec, bez zvijezda na nebu sjaji
Ču lepet krila
On dolazi
Crni labud pored nje
Boja njegova pera poput kose mrtvog dragog
Zelene mu oči gotovo ljudske
Reče ona: '' Vodi me.''
On zapliva, a ona krenu po njegovoj stazi
Sitnim korakom pazivši da po jezerskom cvijeću ne gazi
Potone u duboku vodu
U mulj crn
Ne znade plivati
On je čeka, promatra
Kada napokon zraka joj nestade
Bijela krila raširi
Izroni iz tamnog mulja.

Tamo je i dalje čekaše labud crn- njena ljubav.
Ništa ne shvati
Te joj on govoraše:
'' Gledaj, gledaj ljubljena
Noć bez zvijezda i svu tamu njenu
To život je bez tebe
To smrt je bez tebe
Raširi sada svoja krila
Sada kad ponovno pored mene si
Raširi svoja krila, vrati svjetlost zvijezdama.''
I posluša ona
Krila bijela raširi
Zamahom jednim po nebu zvijezde se prosuše.

Damyen Le Fay

Fabijan

Morgaine

Luna

Manwathiel

Tridiel

Flo(Vatra)

Sedma Sjena

Azriel

Trydil(Zemlja)

Tyra

Victoria

Mehla

Darii

Mary

Nightmare

Snow

Žana

Helena

Lucya

Dinah

Mihael

Blue

Tray

Sergei

Lost

Juda

Zo-hhaar

Tija

Sisto

Marko(the nerd)

Elyria

Black

Zi-one(Z1)

Zoa(ili Srce- tako ju Damyen zove)

Calmantes

Lik s otoka

Komentari [5]

Deveta latica tek otvorenog cvijeta

-Mrtav je, a pitanje je koliko će Manwathiel sada izdržati kad joj je slomljena konekcija s tijelom.-

Azriel je vješto prekrivajući bol gledao ravno u Fabijanove oči.

-Ali...-

U tom trenutku ga prekine stenjanje.

-Ako je mrtav zašto se miče?!-

Vikne Fabijan. Azriel začuđeno pogleda prema malenom ljudskom tijelu.

-Nije moguće, vrat je slomljen...-

Kleknuvši pored tijela položi ruku na vrat. Prvi puta Azriel je probljedio od šoka.

-Ovo nije moguće..-

***

Ležala sam na nečem mekanom, hladnom... Polako sam otvorila oči, bjelina me zabolila pa sam ih brzo zatvorila. Tko sam ja? I gdje sam? Znala sam odgovore na ta pitanja, ali nisam se sjećala... S mnogo muke uspravila sam se na koljena. Polako sam otvarala oči da se priviknu na bjelinu... Kako se to zvalo? To bijelo na čem sam ležala? Snijeg, zar ne? I onda mi se sve vratilo... Padala sam i... Bol, strah... Smrt.. Vruće suze počele su mi kliziti niz lice. U galvi mi se vrtio film mene kako padam i taj zvuk... Taj zvuk!

Sabravši se provjerila sam mogu li micati svaki dio tijela i vrlo mirno, ignorirajući bol, stala sam na noge(na bord) i spustila se do kraja brda.

Vrativši se u apartman i skinuvši tonu odjeće sa sebe promotrila sam se u ogledalu. Cijela desna strana mi je natekla(ruka je bila ko balon)... Sve je bilo ljubičasto plave boje s te strane... Osim vrata. Vrat je imao duku crnu crtu povučenu sa strane.

***

Sjećanja su mi bila polovična, ali snalazila sam se. U glavi mi je cijelo vrijeme bila misao. ''da me Victoria vidi...'' Uz tu misao vezala se neka slika koju nisam znala opisati... Nije me ni zanimalo, samo sam htjela doći u Zagreb, naći gdje držim dnevnik i shvatit tko sam i što se događa(i slikat ruku za svaki slučaj). A zvuk, mi nikad više nije izašao iz glave.. Uvijek je bio tu, kao i pad, kao smrt... Taj zvuk...

***

-Nije moguće da je toliko moćan...-

Azriel odgovori Fabijanu koji je tražio sve moguće razloge zašto i kako.

-Ali zašto...-

Počne opet govoriti Fabijan.

-Zato što on nije onaj koji mislite da je.-

Crna spodoba iza njih odgovori. Fabijan i Azriel naglo se okrenu. Stajali su tamo, lebdeći u zraku...

''... jer nije bilo moguće...''

Komentari [11]

Osma latica tek otvorenog cvijeta

Veliki bijeli sokol, toliko bijel da se stapao s bojim snijega, raširio je svoja krila i vinuo se u vis. Letjeti među veličanstvenim vrhovima Alpi... Podsjećalo ga je na Grad Vatre... Bijele planine, prekrivene snijegom i ledom... Već dugo nije ulazio u tijelo životinje kako bi promatrao, zaboravio je čari stapanja s mirnim, toplim umom životinje. Fabijan, princ Bijelog Grada, tražio je svoga očuha. Jako je dugo prošlo otkako je razgovarao s njim. Narod ga nije zaboravio, legenda je bila vječna, ali... Morali su proglasiti novog kralja. Vrijeme rata se vratilo i tron nije mogao ostati prazan. Tridiel se odlučio na samotnjački život i nestao iz grada. Fabijana je to podsjetilo na Trydila. Zar mu je Damyen dao to ime jer je zao kako će u budućnosti bježati kao ta kukavica?! Azriel nije htio težinu krune, a ni Sedma sjena i tako je Fabijan proglašen princem dvaju gradova. To je naravno uključivalo i svu okolnu zemlju. Teret je bio težak, ali svi su mu pomagali pa se uspjevao nositi s time. Jednog dana ipak je odlučio pokušati osvjestiti Damyena, ali ono što ga je dočekalo natjeralo ga je da zaboravi na svoj prvotni plan. Na tijelu djevojke, u kojem je Damyen živio, vidjeli su se jasni znaci trovanja. Ali ne samo tijela... Duh kao da je nestao i ostao je samo životinjski instinkt.

Fabijan je došao baš u trenutku kad je Damyen pokušavao ubiti Žanu. Da nije u ljudskom tijelu, vjerojatno bi uspio učiniti to što je želio- piti. Ali ovako ju je mogao samo ubiti. Fabijanova brza reakcija spasila je djevojku od njegova oca. Usmjerio je misli prema hrpi knjiga i srušio ih na pod. To je omelo Damyena i vratilo mu razum na neko vrijeme. Par sati kasnije Fabijanu se pridružio Azriel.

-Zvao si me brate.-

-Pogledaj ga.-

Odvratio je Fabijan u šoku. Azriel je zanijemio kad je vidio to biće. Na sreću bio je puno smireniji od Fabijana i brzo su otkrili uzrok.

''Ali tko ju je poslao da ga truje? I zašto?'' Bilo je pitanje koje Fabiju nije davalo mira. ''Jesmo li dobro učinili kad smo je ubili?'' Prisjećao se tih par mjeseci nakon što su ubili Dinah koja je svojom krvlju trovala njihovog oca. Nije mogao iz glave izbrisati sliku Damyena kad ju je vidio mrtvu. Niti je mogao zaboraviti koliko je bilo pokušaja samoubojstva. Damyen se sam uvijek zaustavio, vjerojatno zato jer nije htio ugrožavati Manwathiel čiji je duh još bio povezan s tijelom.

-Brate, pripremi se, možda ćemo se morati umješati...-

Rekao je Azriel dok su obojica promatrali kako malena plavokosa djevojčica kleči na koljenima, lica oblivenog suzama i u ruci steže veliki kuhinjski nož. Neko vrijeme držala ga je ispred svog srca, a onda nastavila prema glavi. Taj dan nije bilo prolivene krvi, ali.. Damyen si je nožem odsjekao kosu. Taj događaj ujedno je bio kraj svih pokušaja samoubojstava. Fabijan se pitao što je značilo to što je njegov otac promrmljao: ''Samo ako ti umreš, umrijet ću i ja.''

Nakon tih događaja neprestano su ga motrili, jer ovako nešto se nije smjelo ponoviti. I morali su naći osobu kojoj je uputio one riječi. Damyen im je trebao živ. Trebao im je kralj... Iako nisu znali kako, morali su ga probuditi što prije.

''Ah tu si, mlada damo.'' Fabi se nasmješi vlastitim mislima koje je uputio ocu. Bilo je smješno promatrati kako se D. snalazi kao ljudska djevojka. Bezbrižno promatrajući djevojku u crnom kako juri na snowboardu niz padinu Fabjen zjevne. ''Još jedan običan dan. Možda je sad sve ok, možda ga nebi treali toliko promatrati.'' I u trenutku mu se sruši ta ideja. Nešto crno, kao crna magla u obliku lava pojavi se na brdu i prije nego je mogao reagirati promatrao je Damyena kako pada na glavu, čuo kako mu se lomi vrat i... Nastavio promatrati kako se kotrlja niz strminu. Krhko tijelo djevojke napokon se zaustavi u dubokom snijegu. Nepomično... Hladno... Crna magla je nestala onog trenutka kad je dotakla njeno tijelo.

Visoko u zarku Fabijanu su se oči punile suzama i strahom. Mislima je dozivao Azriela iako je znao da je kasno. Njihov kralj, njihova jedina nada... Mrtva! Morat će čekati da se ponovno veže na nečju dušu i rodi s njima... Ako se to dogodi... Ali što ako ne..

Komentari [3]

Sedma latica tek otvorenog cvijeta

Svaki dan meditirao sam i svaki dan to mi je prouzročilo užasne glavobolje. Puno rada, plus puno volje jednako je nula rezultata plus glavobolja.

-Možda sam jednostavo nesposoban tako nešto napraviti kako spada... Nebi bila jedina stvar...-

-Joooj, bebi. Pa nemoj se živcirat, sigurno postoji razlog zašto ti ne ide.-

Žana me čvrsto zagrlila dok smo sjedali u njenom dnevnom boravku(koji je bio povezan s kuhinjom). Pogledao sam je pomalo tužno.

-Nikad je neću naći. Nesposoban sam za to.-

-Naravno da si nesposoban kad si opet pio.-

Spustio sam pogled... Što sam više shvaćao da ne mogu otvoriti treće oko, da ne mogu učiniti stvari koje su drugi svladali za čas, da je ovaj svijet kao kavez u kojem sam zatočen i još k tome da neću naći onu osobu iz snova(za koju nisam znao postoji li uopće), sve sam više pio. Zapravo ispočetka sam samo prestao jesti, bilo mi je zlo od hrane. Onda kako više nisam htio piti tablete za glavobolju počeo sam mješati kavu s vodom u neku smjesu od koje sam skoro uvijek povratio. Ali glavobolja bi prestala. Kad nebi meditirao nebi bilo glavobolja, ali kad bi odustao od toga to bi bilo kao da odustajem od uzaludnih pokušaja da je nađem. Zbog nje nisam odustajao koliko god je bolilo se dok... Nisam počeo piti. Nisam puno pio. Malo, ali redovito. Alkohol me nebi učinio ni agresivnim ni sretnim kao većinu ljudske populacije. Jednostavno bi me uspavao(i ode glavobolja bye-bye), a ako nebi mogao spavati postao bi izrazito depresivan i valjao gluposti. Mogao sam racionalno razmišljati u smislu da sam bez problema u takvom stanju riješio problemske zadatke iz matematike.. Samo što... Ma oni koji su me upoznali znaju...

Vratimo se Žani i meni. Nakon nekog vremena odlučila je da sam premršav i da trebam jesti. Možda bi bilo vrijeme da ubijem svoju osobnost i krenem pisat u ženskom rodu... (dok ovo pišem pod utjecajem sam alkohola, žao mi je... bol me svladala i nisam mogao ne popiti, ne krivite me izgubio sam prijatelja nedavno i još se nisam pomirio s tim).. što sam ono govorio? ah da, ubijanje svoje osobnosti... ženski rod... da...

Žana je otišla u kuhinju speći omlet du formaggio(omlet od jaja sa sirom). Ja sam sjedala i zurila u zid. Oh, kako me je to zabavljalo(ne bi vjerovali da to mogu raditi preko sedam sati u komadu)... Um mi se opuštao sve više i u jednom trenutku sam ustala uopće ne osjećajući svoje tijelo. Sjela sam za klavir(ne znam svrati niti jedan instrument) i počela svirati. Odjednom kao da sam Mozart svirala sam s obje ruke, brzo ih pomičući(inače sam usporena i lijena). Melodija je bila prekrasna, hipnotizirajuća. Dok sam tako gledala kako mi se vlastite ruke pomiču same, utori između crno-bijelih tipki počeli su se puniti krvlju... Kako bi koju stisnula krv bi se izlila na nju. Bila sam u šoku, ali nisam mogla prestati svirati... Sve je bilo više krvi za koju nisam znala od kuda je dolazila. Odjednom ispred mene više nisu bile tipke. Nalazila sam se na bojnom polju. Ljudi oko mene ležali su mrtvi, nekome su upravo odsjekli glavu koja se dokotrljala do mojih nogu. Slika se odjednom ispuni vatrom, i trenutak prije nego me plamen dotakao po licu, bio sam u vrtu. Ispunio me osjećaj velike boli dok sam se smješkao predivnoj djevojci koja se polako okretala i držeći za ruku nekog lika odlazila. Imala je narukvicu s kristalnom bočicom na ruci s kojom mi je mahnula. Djelovala je tako sretno dok smo ja i taj lik imali neki grč boli na licu. Slika se promijenila. Bila sam u špilji(tako je bar izgledalo). Bilo je mračno. Nekakvo veliko biće stajalo je ispred mene i lika iz prošle slike. ''On je neće voljeti... On će nas izdati... Kako ću bez nje?'' Vrtilo mi se po glavi.

-Vrijeme je.-

Zagrmilo je veliko biće. Začula se grmljavina. Nešto što je ličilo na munju spuštalo se prema meni i prema tom liku. Bacio sam se na koljena.

-Zaustavite ovo! Neka me ubiju, ne mogu bez nje! Volim te ...-

I taman kad sam trebao reći njeno ime pogodila me ta neka munja. Moje tijelo ispunilo se boli. Ispustio sam krik zbog kojeg se čak i veliko biće odmaknulo. Suze su mi pekle lice. Odjednom sam se našao u prostoriji koja je gorjela i ja sam izgarao u njoj... Mržnja i bol ispunili su svaki djelić mog bića. Nečje oči gledale su me kroz vrata. Vidio sam svoj odraz... Crna neman, krvavo crvenih očiju... Tako goreći potrčao sam prema vratima da bi se ona zatvorila. Bio sam zatvoren u tami koja je gorjela... Digao sam pogled i vidio nju... Tako lijepu.. U vrtu punom plavih ruža...

-Bebi!-

Osjetila sam kako me dvije ruke snažno bacaju na pod. Bio sam u sobi... Nisam shvaćao... Što se dogodilo... Sve je izgledalo normalno. Nije bilo krvi na klaviru, ja sam bio dobro(u smislu da ne izgaram).. Žana me zabrinuto gledala. Tad sam napokon shvatio da se trebam javiti onoj luđakinji iz parka koja me zove Ezel, rekla je da će se to dogoditi, ostavila mi svoj broj, a ja sam otišao... Sad sam shvatio... Odlučio sam prestati meditirati(i konzumirati alkohol). Morao je postojati drugi način da je nađem.... Tu djevojku iz vrta s ružama...

****

kao što sam obećao napisao sam novi post. tko želi može pročitat stari iako nije pretjerano bitan za cjelokupnu radnju. puno pozdrava. D.

Komentari [8]

Šesta latica tek otvorenog cvijeta

Život je tekao poprilično normalno... Jest da sam bio primoran shvatiti težinu problema djevojčice(prije su mi djelovali lagano, heheh, svakom je njegov problem najteži, šteta što su sad i njemi problemi postali moji) Upoznao sam polako sve ljude s kojima se družila, i oba dva njena dečka. Jedan je bio sotonist i meni osobno ekstremno antipatičan, a drugi je bio dijete iz obitelji u raspadu i narkoman(stvarno ima ukusa ta djevojčica). Planirao sam ih zadržati još neko vrijeme, čisto dok se ne naučim još malo na ovakav život. Od svih njenih prijatelja najviše me fascinirao Lost. Bio je to klinac, trebao je sljedeće godine u prvi razred. Znam da zvučim kao pedofil ali... bilo je nešto s tim djetetom... Ispočetka sam ga često posjećivao i zapravo sam uz njega upoznao šumu i prirodu. Živio je ispod Sljemena i jednom prilikom dok smo se utrkivali uzbrdo shvatili smo da nemamo blagog pojma gdje smo. Jako mirno smo sjeli na šumsko tlo i gledali se. To je bio naš način komunikacije- sjesti i zureći jedan u drugoga razmišljati. Nakon nekog vremena postalo nam je hladno i potpuno nesvjesno naši umovi su nas odveli na jedino toplo mjesto koje su znali- njegovu kuću. Tada me počela zanimati ljudska podsvjest koja je sve pamtila, ali nam nije dopuštala da mi to vidimo. Nevjerojatno je bilo kako smo se vratili bez ikakvog sjećanja gdjesmo zapravo zalutali..

-Do sljedećeg puta, Lost.-

Rekao bi mu svaki puta kad bi otišao. Na žalost imao sam sve manje vremena odlaziti k njemu, ali nikad mi nije prestao biti prijatelj. Mislim da je on, čak bolje od Žane shvaćao tko sam... Iako nikad nismo razmjenili više od tri rečenice...

***

ovaj post nikad nisam kanio napisati... Lost, moj prijatelj umro je prije desetak dana i nitko mi se neije sjeto javiti(jučer sam saznao).. Nitko mi nije rekao da je bio u bolnici na operaciji... Nisam znao što se događa i od svega me najviše boli što nisam mogao biti tamo s njim. Zato ovaj kratki post posvećujem njemu. Nadam se da je na boljem mjestu i... znam da je kratak post, napisat ću sutra novi, ne ljutite se na mene, morao sam ovo učiniti.

rip

Komentari [5]

Peta latica tek otvorenog cvijeta

Otvorio sam vrata kaveza i promatrao kućicu u sredini. Polako, malena crna loptica je provirila van. Nježno sam je gladio po glavi dok je otvarala svoje još tamnije oči. U vrijeme kada nisam znao da su oblaci vodena para zamišljao sam da je dotaknuti ih isti osjećaj kao dotaknuti krzno činčile. Toliko mekano da ni ne osjećaš da ga dotičeš. Drugom rukom pružio sam mu krišku jabuke. Iz loptice su izvirile dvije malene sivo-bijele šapice i primile ju. Počeo ju je grickati i oblizivati se. Volio sam ga ovako hraniti. Čak ni ja nisam bio imun na slatkoču ovog prizora. Odjednom, iz čista mira on baci jabuku i šmugne u kućicu.

-Hej, pa gdje si otišao? Što nije uredu?-

Grobna tišina zavladala je sobom. Polako, crna njuškica s dugim brkovima izviri iz kućice provjeravajući je li zrak čist. Izađe polako, podignutih ušiju, kao da ge netko doziva s druge strane kaveza i počne njušiti zrak. Kao da je tamo netko kog upoznaje. Nikada prije nisam vidio da se tako ponaša. Odlučio sam ignorirati ako se ne ponovi.

***

Ležao sam na krevetu i razmišljao. Znao sam: tu ću jako dugo ostati. Gdje je ona? Što ako je ona u onom svijetu iz kojeg sam došao? Da se ubijem i pokušam otići k njoj? Ne... To bi ubilo i Manwathiel... Kako da prihvatim da sam zarobljen ovdje? Frustrirala me moja podsvjest koja me vrlo polako vodila i otkrivala mi istinu. Možda bi bilo opasno da sve saznam odmah, ali.. Htio sam što prije naći tu osobu ako uopće postoji. Bio sam jako usamljen bez nje, a imao sam osjećaj da se to protezalo kroz mnogo mojih prošlih života...

U mislima me omete zvono na vratima. Lijeno se dignem misleći da je poštar i otvorim.

-Man!-

''O ne...'' je bila prva pomisao na još jednu djevojčicinu prijateljicu. Nisam bio raspoložen za to, htio sam razmišljati. Djevojka tamnije puti mi se baci oko vrata. Njena duga valovita smeđa kosa nije mi dozvoljavala da dišem. Napokon se skinula s mene i počela izuvat cipele. Bio sam jako zbunjen. Zašto je uopće tu? Zar sam ju pozvao?

-Joj Man moram ti nešto pokazati.-

Počela je duga priča o njenim žnirancima. Slušao sam samo na pola uha pošto sam većinu vremena bio usredotičen na miris njene krvi koji je ispunio cijelu prostoriju. Mahala mi je starkama pred nosom i nešto objašnjavala. Zasta, kako li su joj odvratno bili zavzani ti žniranci(inače nisam pretjerano uredan, ali ovo je bila katastrofa).

-Imam ideju, Pokazat ću ti novu foru. Stavi nogu unutra.-

Rekao sam joj nakon što sam izvukao roze žnirance iz straki. Uputila mi je sumnjičav pogled(možda zato što su djevojčicine stake izgledale još gore, ali kako sam već par mjeseci bio tu njenu garderobu gurnuo sam u stražnji dio ormara i kupio stvari po vlastitom ukusu, starkama sam izvadio žnirance i zamjenio ih novima te ih zavezao na malo neobičnije načine) ugl... Vratimo se Žaninim starkama. Vrlo brzo i spretno sam ih zavezao(s mašnicom u sredini). Sad su bile kao na slici.

-Sad kad smo završili s ovim želiš li što pojesti?-

Dogodilo se nešto neočekvano. Cura me svom snagom zveknula o pod i čvrsto me držala da se ne mogu micati. Prva pomisao: ''Wtf?!'' Uperila je u mene svoje zelenkasto-narančaste oči. Nisam želio konflikt pa sam skretao pogled od njenog.

-Tko si ti?-

Prosiktala je kao kakva ljuta zmija. Još nisam bio svjestan što se događa.

-Tko si ti?!-

-Manwathiel...-

Lagao sam i mislim da nije pomoglo. Ali, kako je mogla znati?

-Manwathiel ne zna žnirati niti govori ovako kao ti. Manwathiel ima čiste plave oči, a ti nemaš!-

-Kako to misliš?-

Zar je moj duh dovoljno jak da promjeni boju očiju tijela? Ništa mi nije bilo jasno, jako sam se trudio glumiti. Očito se od najboljih prijateljica ipak ništa ne može skrivati.

-Oči su ti sive, tamnije, pomalo zelenkaste na rubovima. I taj neki svijetlo bijeli prsten je u njima, teško za ne primjetiti. A sada govori! Tko si? Gdje je Manwathiel?!-

Zar je moguće da ovo nisam primjetio ranije? Kvragu! Nisam bio raspoložen za skrivanje i laganje, odlučio sam reći sve što znam(a tog stvarno nije bilo mnogo, npr. ja sam neki lik iz drugog svijeta koji je izbubio pamćenje i ne zna tko je) pa kud puklo da puklo. I tako sam joj sve rekao, apsolutno sve(sva svoja iskustva ovdje, i ono sa činčilom). Nisam očekivao razumijevanje, a još manje sažljenje koje sam dobio.

-Ja ću ti pomoći da otkriješ tko si. Ne brini se.-

Od grube djevojke postala je jako umiljata i dobra. Zagrila me kao da sam dijete i galdila po kosi(ja sam poput mačke volim kad me se mazi. hh). Bio sam zbunjen, jako zbunjen...

***

Odlučio sam poslušati njen savjet i pokušati otvoriti treće oko. Podsvjest mi se bunila, ali ipak odlučio sam to učiniti.

Naravno, ovo nije moglo dobro završiti...

Komentari [7]

Četvrta latica tek otvorenog cvijeta

Bilo je pet ujutro, nisam mogao spavati. Lagano sam odgurnuo Snow i pokrio je dekom. Pogledao sam prema van, sunce je tek počinjalo izlaziti. Bez nekog posebnog razloga zurio sam u zgradu prekoputa i razmišljao. Još dok sam djelio tijelo s djevojčicom, dok bi ona sanjala svoje snove ja bi umom pokušavao doći do svoje srodne duše(to mi je nekako blaga riječ ali opet najbliža onome što jest). Oduvijek moje srce je patilo za tom nekom osobom, vječno plačući zbog neke nepravde koje se nisam sjećao(nisam tada znao ni tko sam). Mislima sam je dozivao i dozivao sve dok jednog dana nisam dobio odgovor. Bio sam tamo, pored te osobe, ležali smo jedno pored drugoga. U tom trenutku nestala je bol. No, vrlo brzo to što nas je povezivalo se prekinulo. U mraku joj nisam vidio nilice, ništa... Ali tješila me činjenica da je tamo, živa i zdrava. Svake noći pokušavao sam to ponoviti, ponekd bez uspjeha, a ponekad uspješno. Pored nje osjećao sam se kao da sam u njaljepšem snu. Ali s vremenom sam je htio i u stvarnom svijetu. Pokušavao sam joj reći kako da dođe do mene, čak sam broj djevojčicinog telefona dao i e-mail, ali kao da nije čula sve to. Zadnji put kada sam je vidio kimnula je kao da je čula i nada se u meni probudila. Čekao sam danima glas od nje(čak sam i djevojčicu izludio s time), ali ništa se nije događalo. Svake večeri pokušavao sam opet do nje, ali bezuspješno. Danju sam sanjario o tome kako smo vodili ljubav(djevojčica je nakon dugog vremena imala potpunu tišinu u glavi, bar je netko bio sretan), a noću bi je pokušavao dozvati. Sve dok se jedne noći, omamljen od misli na nju nisam probudio i počeo plakati. Kao da je nestala veza između nas. Nije valjda umrla? Bojao sam se. Osjećao sam kao da mi je netko zabio hladnu oštricu u srce i odjsjekao onaj dio koji je pripadao njoj. Ipak nisam se prestajao nadati da ću je ipak naći, da će mi se možda javiti... No, nikada se to nije dogodilo... Zašto mi se nisi javila? Zašto si me zaboravila? Jesi li uopće živa?

-Manwathiel, zašto plačeš?-

Glas me trgne iz misli. Snow me zabrinuto promatrala. Shvatio sam da mi je lice mokro od suza skupa sa stolom na kojeg su padale. Duboko sam udahnuo potiskujući bol. Obrisao sam suze i nabacio lažni osmjeh.

-Ja mislim da bi trebala doma, znaš danas je škola.-

Snow je kimnula. Njena mama je došla po nju. Na ulici sam stajao i gledao kako se njihov auto udaljava.

''Isto kao što si i ti otišla od mene...''

***

Za sve one koji se pitaju kako sam ja: pa ok sam. dovoljno odmoran za pisanje. Hvala na lijepim riječima smijeh

Komentari [6]

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>