come closer... gnam!

Pauza

nemojte mi zamjeriti ali danas neću pričati priču. nije da nemam inspiracije ili događaja, radi se o tome da me toliko stvari muči, a ja još ne mogu ni spavati po noći kako bi skupio snagu za riješiti to. inače ne volim ovako na blogu pričati o svojim problemima(isto kao ni s ljudima) jer smatram da tako nisam ni korak bliže rješenju problema. kako ne mogu zaspati(pokušavao sam) odlučio sam vrijeme iskoristiti i reći vam sve. tko zna, možda ću se bolje osjećati znajući da imam vašu podršku ili.. ili zbog činjenice da sam barem pokušao to izbaciti iz sebe na ovaj tupav način.

preko ljeta skinuo sam se sa svih ovisnosti i bio sam jako jako ponosan na sebe(nisam narkoman, ali kava i alkohol znali su biti problem). prošli tjedan sve sam manje uspjevao spavati, ne znam zašto. ne osjećam previše stresa, niti me nešto posebno šokiralo(oke bio je jedan događaj ali nije dugo trajalo, uostalom bio je posljedica tog što nisam mogao spavati). Spavam na stolu u školi ili na stolu doma i to nije nešto puno, 30min dnevno max. znači ni ne mogu pravo zaspat. oke nemojte me sada ubiti... našao sam jako glupi izlaz... zapravo dogodilo se slučajno. frendica mi je ponudila vodke s nekim sokićem. ne da sam eksao nego sam to popio toliko naglo i luđački da me ona koja inače niš ne kuži pitala jel sve ok. rekao sam joj to za spavanje preskočivši još neke stvari o jednoj osobi. prije nisam pio puno, ali kontinuirano, a sada sam počeo taj alkohol gutat ko vodu(htio sam reći krv al ok...). da neko slučajno ostavi bocu ispred mene to bi nestalo u par sekundi. najgore od svega što sam počeo vjerovat da mi je bolje od toga i da mi se više ne spava. prekjučer sam uspio nekako odspavati sat i pol pa mi je sve došlo do mozga što radim. tako da sam odlučio ne piti više. bojim se da mi netko ne dođe i ne ponudi mi, jer opet ovu noć nisam spavao. što ako prihvatim?(vidi se da nisam ok čim sam počeo s ovim''što ako... što ako..'') od kud da crpim snagu za odbijanje? zbog toga odlučio sam otiči iz hrvatske na par dana. pobjeći malo do mora u italiji(besplatan mi je put al neda mi se objašnjavat sad), možda me zrak tamo smiri i uspijem spavati. dao bog. eh pa poželite mi sreću...

što me to toliko muči? mnogo toga. tek sam sad shvatio koliko stvari iz prošlosti zapravo nisam riješio a mislio sam da jesam. uz njih postoji ta jedna bol u meni koja je konstantna, bila je tu oduvijek i valjda se povećava kad je sve više ljudi može vidjeti u mojim očima. imam toliko problema koje ne mogu riječima izgovoriti a za koje nisam dovoljno mudar da ih sam riješim. u mom životu postoji ta jedna osoba, ali ona je daleko. kad bi mogao naći način da odem do nje, možda bi njoj uspio reći to bez previše riječi... možda bi mi pomogla.... ali daleko je, a ja nemam novaca niti vozačke da odem do nje(žalosno je zapravo da mogu besplatno u italiju a ne mogu u hrv). ponekad joj se bojim pričati o svojim problemima jer imam osjećaj da će oni za nju biti glupi i jednostavni pa će i o meni imati lošju sliku. evo ova misao je jedna od th gluposti. no, o tom ću pričati s njom(možda...).
muči me još nešto... znam da ne postoji čovjek bez mane ali... kad gledam svoje prijatelje, od mene se uvijek traži da poradim na svojim manama, a kad ja njih zamolim-ništa. ja se popravljam oni postaju sve gori. trebao bi im to reći ali prevše ih volim(ili imam samo naviku) i jednostano nebi mogao podnjeti(naročito ne u ovoj depresivnoj fazi koja je nastala zbog nedostatka sna) da odu...

da ne bi mislili, dragi moji čitatelji, da ne mogu spavati zbog ovih problemčića. ti problemi uvijek su samnom(tu i tamo kojeg riješim i nađem novog). ne znam zašto ne mogu spavati, ali znam da mi treba sna. ne želim ići doktoru koji će mi dati tablete. nadam se da će se sve riješiti u italiji. ali... ma shvaćate...

i sad čitam ovo što sam napisao, mogao bi ne objaviti i obrisati post. rekao sam da ću pokušati i ovu zadnju metodu koju toliko ne volim(pričanje o problemu) pa eto. da vidimo hoće li mi pomoći. ako ništa drugo vjerujem da ću dobiti mnogo preporuka što uzati prije spavanja da uspijem zaspati.

I WANT TO SEE HER SO MUCH!

Komentari [7]

Treća latica tek otvorenog cvijeta

Sjećao sam se tog lica... Ah da, bila je to djevojka koja je djevojčici(nadam se da vas ne smeta što Manwathiel tako zovem) nanjela mnogo boli. Prolazio sam ulicom i vidio tu djevojku kako plače. Snow... Da, tako se zvala. Bila je dvolična, a možda... Možda i nije, ipak, bila je dijete... Oke! Priznajem! Meni su svi djeca(a ja najveće)! Nije to bila bog zna kako lijepa djevojka, a opet nije bila ni ružna(ja sam možda kriva osoba za procjenu ljepote pošto sam 99% koncentriran na unutarnji izgled, a tek malu pinkicu na vanjski). Imala je prirodno crnu kosu koju je farbala u bijelo. Nije ostavila neki dojam, zapravo pokrenula je negativan efekt... Drogirala se i voljela droge, bez posebnog razloga(DJECO NEMOJTE UZIMAT DROGE TO VAM NIJE DOBRO, SEX VAM NI DOBAR ZBOG TOG, I MOŽETE UMRIJET). Voljela je ološ i djevojčicu je odbacila iako je ona bila i više nego dobra prema njoj.

Bio sam jako dobro raspoložen, zapravo... Nešto se probudilo u meni jako čudno. Stisnuo sam zube pokušavajući se već u umu prešaltati na govor u ženskom rodu(nemojte me krivo shvatit, volio sam ovo tjelo jer je pripadalo osobi koju sam jako volio, ali... pa nisam ja ovdje pripadao!). Nego taj ženski rod. heh... Sjela sam na klupu do nje. Tek tada sam shvatila da na sebi ima ljetnu haljenicu koja je otkriala gola leđa koja su poplavila od hladnoće(vrijeme: kasna jesen, početak zime, taman za jaknu). Djelovala je tako usamljeno i odbačeno(možda mi srce ipak nije bilo tako ledeno?), kako da je ostavim sada? Uprla je svoje smeđe oči u mene. Bile su one krvave boje kao u samoubojice kad se oprašta sa svijetom(ne planiram vam ispričati sva svoja iskustva preko priče na ovom blogu jer ne želim skretati s radnje, ali ako nekoga zanima imam fejs i volim pričat). Otvorila je usta kao da će nešto reći, ali umjesto toga niz oči počeo je curiti val suza koje su joj razmazivale šminku. Polako sam je primila u zagrljaj, pokušavajući mislima utjecati na nju. Polako su se njeni jecaji smirili. Ništa nisam pitala, niti je ona išta rekla. Skinula sam jaknu(nekim čudom se nisam smrzla, uostalom nije bilo bitno) i prebacila je preko njenih leđa. Lagano je pridržavajući odvela sam je k sebi doma. Skuhala sam vruću čokoladu za obje.

-Jesi li gladna?-

Upitala sam zabrinutim tonom. Na što je ona kimnula.

-Želiš probati nešto novo? Ajmo se kladiti da još nikad nisi probala raclette!-

Rekla sam veselo pokušavajući izmamiti osmjeh. I napokon dobih riječ od nje.

-Nisam.-

-Voliš hrenovke, sir?-

-Da.-

-Vidi što ćemo sad... Prvo ću izvaditi ovo...-

Govorila sam dok sam vadila roštilj za raclette(guglajte da znate o čem pričam, stvarno nemam vremena opisivati i objašnjavati) i svo povrće koje sam imala(masline, feferone, luk, krastavce, gljive...), sir i naravno hrenovke i kruh. Stala sam iza nje i primila je za ruke koje su se još tresle. Sad kad sam smirila njeno plakanje trebala sam nekako unjeti pozitive u nju.

-I sad uzmeš ovu posudicu. Staviš masline i feferone, ili želiš nešto drugo?-

-Ne, dobro je...-

-To će te fino zgrijati. Ugl, staviš sira na to, i staviš ovaj začin gore...-

Sve sam to govorila i radila pomičići njene hladne ruke i radeći s njima. (Dobro da nisam bio u svom muškom tijelu jer bi ovo tko zna kako izgledalo, joj da, nisam napomenuo prije; znao sam za postojanje svog vlastitog tijela, ali u to vrijeme ništa više od toga) Vidjelo se da polako zaboravlja na svoju tugu, to je sada bilo bitno.

-I sada staviš ovu zdjelicu ispod ploče, vidiš tu imaš rupu u koju ide... I onda uzmeš hrenovćicu i staviš na gornju ploču da se peče. A sad ću i ja sebi složiti ovo isto.-

Kad smo počeli jesti ona je tako sporo jela, ruke su joj se tresle.

-Trebaš pomoć s tim?-

To nije bilo pitanje, to je bilo 'me inviteing myself to help'. Vrlo brzim i spretnim pokretima složila sam joj sendvč preliven topljenim sirom(s maslinama i feferonima).

-Sad reci A.-

Poslušala je. I tako sam je nahranila, sebe sam hranila u vremenu dok je ona žvakala. Polako, sve se više smijala na moje tetošenje(kao da je mala beba), ali nije me prekinula.

-Želiš još nešto jesti, piti?-

-Ne.. Ne, hvala.-

Nesigurno je odgovorila.

-Želiš nazvati mamu da dođe po tebe? Ili da te ja otpratim doma?-

-Ja bi... Ja bi još malo ostala.-

-Želiš prespavati? Ne brini nećeš nikome smetati, starci su mi često na putu pa imam slobodan krevet.-

Kimnula je. Oke, priznajem! Vama koji znate tko sam zapravo ovo zvuči kao neki jako perverted friki poziv za sex, ali nije to. Jednostavno sam ona neka zločesto dobra osoba, ovisno kako mi puhne u glavu, a danas sam bio dobar... I da, to je bilo još ono vrijeme kad nisam bio perve.

-Dobro, ajde nazovi mamu da zna gdje si.-

Pružila sam joj svoj mobitel na kojem sam naravno imala broj njene mame(imam dosta brojeva roditelja ljudi s kojima se družim). Morala sam biti sigurna da zove mamu(imala sam razloga za nepovjerenje) pa sam prislonila uho s druge strane mobitela. Nije joj smetalo, stvarno je nazvala mamu i rekla da ostaje kod prijateljice. Nakon toga uslijedila je zabava, od filmova do šminkanja i ostalih pizdarija. Na kraju sam je škakljala(obožavam škakljati ljude hehe) tako da smo zajedno završili na podu moje sobe.

Pao je mrak i zvijezde na mom stropu(rekao sam vam da sam dijete) počele su svjetliti. Osjetila sam kako me zagrlila, stavljajući glavu na moje rame. E krasno sad smo stvarno izgledali poput nekog savršenog gej para, samo mi još fali da se ovo pročuje(just kidding, nije bilo bitno)... Čekala sam da zapi da je prenesem u krevet i da odem u vlastiti krevet. Kao da je osjetila moju namjeru, čvrsto me stegne.

-Nemoj ići. Želim tu spavati, pokraj tebe.-

Okej... Akward! Kolko ja znam imala je dečka(a opet možda je zbog njega plakala)... Zašto se ja zamaram ovakvim mislima? E pa od kad sam ostao sam u ženskom tijelu osim dečki i cure se ljepe za mene kao muhe za govno(krasna usporedba). Sad imam onaj zadovoljan osmjeh na licu. A što se tiče moje seksualne orijentacije... Nje nije bilo... Bio sam fokusiran na duh a ne na tijelo kao što je već rečeno, ali postojao je mali problemčić o kojem ću možda govoriti sljedeći puta. Ja sam jednostavno svima bio brat i sestra i sve što su trebali, ali nisam varao tu jednu osobu za koju nisam bio siguran da uopće postoji. I evo mene govorim vam što nebi trebao. E pa ostatak drugi puta! Hehe. Vratimo se na Snow koja je lagano tonula u san.

-Hvala ti što si sve ovo učinila za mene.-

Bilo je poslijednje što je rekla te noći. Zatvorivši oči pokušavala sam i sama zaspati, ali nešto mi nije dalo. I tada me puklo...

Sve do sada nisam shvatio da me miris njene krvi izluđuje u vrlo negativnom smislu što se ticalo njenog života

Komentari [10]

Druga latica tek otvorenog cvijeta

Od tog čudnog dana, kad se to nešto čudno, meni nedokučivo pojavilo u meni počela sam imati veoma čudne snove. Neki su bili proročki, a neki su bili poput čarobne priče iz zbirke bajki. S vremenom pojavio se glas u mojoj glavi koji me počeo voditi kroz odrastanje. Ne, to nije bio tipičan glas savjesti, bio je to nečji glas... Ne volim govoriti o svom djetinjstvu. Oduvijek sam imala neke čudne ideje koje se me odvajale od mojih vršnjaka, a sad se njihov broj povećao. odjednom sam imala nea znanja koja su mi se činila poznata, a opet davno zaboravljena. Vrijeme sam provodila u samoći pokušavajući razgovarati s tim novim glasom. Još se sjećam prvog puta kad mi se obratio. Gledala sam kako voda iz pipe curi u kadu, izgledala je tako statično, tako dosadno, a opet se kretala. Glas mi je rekaoda se koncentriram na mlaz vode i da ga natjeram da vijuga. I učinila sam to, počeo je vijugati od mog pogleda. Postao je živ! Bila sam sretnija. S vremenom glas bi mi dok smo se igrali igračkama pričao priče o ratovima, prevarama, ljubavi... Jednog dana poželjela sam se uklopiti u društvo. Glas nije ništa rekao na to, samo me pustio da činim kako želim. I dugo sam se trudila, pokušavala biti ljudima draga... Jako dugo. I uvijek bi me otjerali na lijepši ili ružniji način. Lijepši je bio onaj kad su me ignorirali. Ružniji je zvučao ovako:'' Zašto bi se mi družili s krmetom kao ti?'' Naravno krme je onda još više jelo jer je bilo tužno. Glas nije ništa mogao poduzeti u vezi toga. Počela sam ga ignorirati. Željela sam uništiti ljude sve do zadnjega. Željela sam da se planet zemlja odmori od njih. Mrzila sam... Nisam imala nikoga osim prijatelja s interneta koje nikad nisam vidjela. Jednog dana upoznala sam Victoriju na što se glas počeo jaso buniti da ga trebam barem saslušati. Svaki put bi mu rekla da začepi i počela ga prekrivati vlastitim mislima. Željela sam povrijeđivati sve oko sebe, pa tako i tu curu. Mrzila sam je jer je djelovalo kao da je glasu bitna. I uspjela sam je otjerati zauvijek. I dalje nisam bila sretna. Usnula sam čudan san. Ležala sam na krevetu pored najbolje prijateljice, gole smo bile. Odjednom se pojavio neki čovjek, znala sam da je to glas. Nikad u snu nisam vidjela tako lijepog dečka. Vodio je ljubav s nama, na kraju mi je rekao da postoje oni koji me vole, samo trebam prestati biti slijepa na njihovo prisustvo. Promjenila sam se. I dugo je ta promjena trajala. Sve do dana kad sam izgubila svog kućnog ljubimca(umro od toplotnog udara) koji mi je osim glasa bio jedini prijatelj. Nakon toga tražila sam nešto više i nisam to nalazila. Dok jedne noći nisam zaspala. Bježali smo od ljudi u bijelom(ja i netko kog nisam vidjela). Na kraju smo odustali od bijega. Hrabro sam izašla pred njih. Ispred mene je stajao lik vrlo svijetle plave kose, obučen u bijelo. ''Fabijan?'' bilo je sve što je glas rekao. Taj lik pozvao me da se vratim kući s Damyenom. Rekla sam da trebam razmisliti. Imala sam par sati za to, i morala sam u određeno vrijeme doći ispod zlatnog zvona. ''Idi bit ćeš sretnija.'' govorio mi je glas. I ne znam kojom silom uspio me natjerati da odem, ali on je ostao.

-Reci mu da ga pozdravljam i da se vidimo uskoro.-

Vikala mi je djevojka koja je izgledala poput mene dok sam polako nestajala u svemiru.

* * *

I tako sam ostao sam(u tijelu četrnaestogodišnjakinje). Nešto što se nebi dogodilo da duša na koju sam naleti nije bila sama kraljica vode. Imao sam problem, veliki problem: nisam se mogao sjetiti ničega iz svojih prošlih života(ni tko je taj Fabijan, ni Victorija) osim u snovima. U snovima sam sve znao. A zašto sam ostao? Ne znam ni sam. Nisam ništa znao i tog prvog dana mislio sam da je to bila najveća glupost koju sam učinio. Nedostajala mi je djevojčica, bilo je pretiho. Čuo sam otkucaje srca svakog bića koje je bilo u blizini, i također osjećao miris krvi. To me izluđivalo. To i činjenica da sam u debelom ženskom tijelu te da me zbog tog gledaju kao niže biće. Ja nisam bio ona što je značilo prestanak konzumiranja hrane osim ako me jaka glad prisili na to. No, vratimo se na moj prvi dan... Vozio sam se u tramvaju(mogao bi pisati u ž.r pošto sam u takvom tijelu, oh well). Odjednom me neki stari čovjek prtisnuo uz staklo tramvaja i počeo me dodirivati. Bojao sam se. Od nekud se stvorila snaga i gurno sa ga toliko jakoda je pao. Pobjegao sam. Tresući se vraćao sam se kući. Iako sam bio u ženskom tijelu sada pomisao da netko nešto gura u mene bila je odurna, a pogotovo da me tamo neki pedofil siluje. Bojao sam se ovoga svijeta, bojao sam se jer nisam znao zašto sam ostao, i zašto ad sam bio s njom nisam osjećao miris krvi(koji me izluđivao). Hodao sam tako mračnim parkom kad me nešto uhvati za ruku. Naglo sam ju povukao nazad sebi i uperio oči u biće na klupici.

-Ezele pa što ti je?!-

Jako sam dobro vido u mraku pa vam mogu dati jasnu sliku djevojčice od kojih devet godina, crne kose i smeđih očiju. Nije mi bilo jasno što želi i što je to dovraga ezel(tek kasnijesam shvatio da je to onaj ružni starac iz turske sapunice). Kad je shvatila da se moj prestravljeni pogled polako puni mržnjom ustala je(bila je visoka kao i ja iako mnogo mlađa) i lagano me pomilovala po licu.

-Ja sam Dinah i ti me nećeš zaboraviti Ezele.-

****
nemojte se ljutiti ako ne stignem odmah javiti za post i zato jer nisam stigao prepraviti greške u tekstu. imam užasno puno obveza i nadam se da ću stići sve obaviti ovj vikend kako bi se mogao posvetiti pisanju. pozdrav

Komentari [9]

Prva latica tek otvorenog cvijeta

-Helena!-

Viknuo sam naglo se probudivši. Ali nisam znao zašto sam to vikno... Tko sam uopće ja? Slijedila je duboka analiza situacije. Imao sam neki gadan osjećaj. Sjedao sam u maloj sobici s računalom(u isto vrijeme znao sam što je ta kutija, a opet neki dio mene je bijedo zurio u to kao daje ugledao samog Boga). Sve je bilo nekako veliko. Ispred mene se nalazila bilježnica s vlakićem(što je uopće vlak? i da...sjedao sam na krevetu). Primio sam je u ruke i otvrio.

Manwathiel D.
3.b
Hrvatski

Nije mi baš bilo jasno što se to upravo događa, a s druge strane imao sam sva znanja koje je tijelo steklo. Misli su mi tekle nekim čudnim jezikom... Ljudskim jezikom...

Odjednom u njih je nahrupila gomila tuđih misli i tako ugrozila moje postojanje. Zašto je moj duh završio u ljudskom tijelu s dušom? To je bila zadnja pomisao prije nego su je zamjenile misli o imenicama(wtf?!). U istom trenutku postali smo jedno, a opet bili dvoje.

* * *

-Zar ne shvaćaš da nema smisla pratiti njegov duh, uvijek se stopi s vlasnikom tijela i nikada se ne budi?-

Tmurno je rekao Azriel Fabijanu koji se spremao locirati gdje je Damyenov duh završio nakon smrti poslijednjeg tijela. Nisu znali zašto se to događa, zašto opsjeda ljudse duše, a ne vraća se u vlastito tijelo. I svakim danom činilo se kao da su sve dalje od odgovora i rješenja problema.

-Ja ne gubim nadu niti vjeru u njega, Azrele.-

Odbrusio mu je Fabijan trenutak prije nego je prošao kroz portal.

* * *

Nema me smisla tražiti, ja nisam onaj koji mislite da jesam... Suđen sam na smrt, a život je ono što ću vratiti.

Komentari [8]

Treća latica cvijeta koji počinje venuti

Rat se širio pa sam se skupa s Dariijem pridružio vojsci. U samo tri godine bio sam najpoznatiji vojni general u zemlji. Žene i muškarci bili su ludi zamnom.. A ja? Ja sam bio nekako prazan... Tužan... Iskorištavao sam njihovu ljubav i poštovanje. Zašto? Želio sam da i njih boli...

Odavno sam shvatio da su moji čudni snovi u kojima se sjećam tko sam, stvarni. Ljubav prema onoj ženi iz sna pretvarao sam u mržnju. Želio sam biti zao, želio sam da vidi što je njena izdaja učinila od mene. Želio sam je povrijediti... Ali da postoji samo jedna strana to nebi bio ja, zar ne? Koliko god je mrzio uvijek sam je više volio. Koliko god želio postati zao na kraju bi ipak učinio dobro. Koliko god sam je želio povrijediti donio sam odluku da ću je štititi do kraja svog patetičnog života. Da, bilo je vijeme rata, vrijeme kada sam vodio ljude u smrt... Smio sam se tu i tamo samosažalijevati... To govorim o onom dijelu mene koji je bio budan po danu, a što se tiče onog koji je oživljavao noću, u snovima... On je bio tako miran, savršeno miran i htio se probuditi. Hoću li ja umrijeti kada se probudi?

* * *

Helena je gledala kroz prozor kakose Mihael i Fabijan igraju. Trydil je na kraju zavolio maloga kao da mu je vlastito dijete. No, svemu dobrome dođe kraj. Vijesti su se pročule o novom generalu čija je vojska nepobjediva. Oboje su znali o kome je riječ, ali Trydil je svejedno otišao provjeriti. ''Damyen... Ali kako je mogao oživjeti? I to u istom tijelu koje nije ostarjelo ni dan?'' (authors note: sve sjene izgledaju mlađe od 25 pa im se dob čitala pomoću krugova u očima)

Mrak je polagano padao.

-Deči ajde u kuću!-

Viknula im je s vrata. Mihael potrči prema njoj, ali odjednom se zaustavi kao da ga je presjekao grč, sruši se otkrivši ljude u bijelom iza sebe. Nije mogla razmišljati o sinu kojeg su ubili i o drugome koji je još bio vani, morala je zaštititi sebe i ostalu djecu. Pogledala je narukvicu. ''Ako me ozlijede dok ovo nosim Damyen će umrijeti i sva nada da pobijedimo ove luđake će nestati..'' Otrčala je u kuhinju i izvadila lonac s vodom. ''Blesavi Damyene! Bolje da ovo uspije jer smo inače oboje mrtvi.'' Iz dnevnog boravka dopirali su krici njene djece. To sada nije bilo bitno. Zarezala je ruku. Par kapi krvi vodu je obojalo u crveno. Skinuvši narukvicu s bočicom baci je u vodu ponavljajući čaroliju. Voda se odjednom zapali. I to točno u trenu kada joj kroz grudi prođe zlatna oštrica...

****

e ovako... moj život krenuo je neočekivanim smjerom i počeo se jako mijenjati. sve ću objasniti u svojoj priči. ako nemate ništa protiv malo ću ubrzati radnju. pozz.

Komentari [5]

Druga latica cvijeta koji počinje venuti

Dobro sam se slagao s Dariijem. Nitko u kući me nije gnjavio s prošlošću koje si iovak ionak nisam sjećao. Jedino što sam imao, a bilo je vezano za prošlost bio je prsren s krstalom unutra. Kristal je izgledao kao da je u njemu krv.

-Dok sam još bio u nesvjesti tvoji roditelji govorili su o nekoj Prokletoj šumi-

Darii se osmjehe.

-A znači čuo si nas. Znao sam! Uglavnom, postoji legedna da je u toj šumi nekada bio veliki grad, ali da je njihov kralj postao zao te da je sklopio pakt s neprijateljima i pobio sva bića koja su tamo obitavala. Navodno ga je njegova žena prklela na vječnost te se on spalio skupa s ostacima grada. Nitko nikad više nije zašao u tu šumu, osim tebe naravno...-

Uputio mi je onaj izazivalački pogled koji je bio besmislen, kao da sam mu išta mogao reći. Ja sam u sebi plakao zbog neke nepravde koju nisam mogao shvatiti.

-Koliko sam uopće bio u krevetu?-

-Oko osam i pol mjeseci.-

Ovo je bilo pri puta da sam ispitivao nešto vezano uz to vrijeme ležanja u krevetu.

-Damyene.. Htio sam te pitati, zašto toliko ličiš na Azriela?-

-Ne znam, nikada ga nisam vidio.-

Jesam li sanjao one riječi? Sada kad sam odlučio otkriti svoju prošlost odjednom su postale bitne.

* * *

Trydil je bio na putu kad su rođeni blizanci. Dječak plave kose nazvan je Fabijan, a djevojčica crne Mary. Nitko osim Helene i rodilje nije znao da je rođena i djevojčica.

-Odnesi je daleko i odgoji kako sam ti dala insrtukcije-

Rodilja je kimnula i s djevojčicom nestala.

Par dana kasnije kad se Trydil vratio njegovi topli osjećaji prema novorođenom djetetu su nestali. Gledao je malo dječaka, malo svoju ženu. Iako je već dugo vremena znao sad je odlučio to istaknuti. Uperviši bjesno pogled u narukvicu s kristalnom bočicom grubo je rekao.

-Nisi mi prije mogla reći za to?-

Helena se jedva suzdržala da mu ne odbrusi. U tom trenu pitala se voli li je on zaista ili ne. Jer da je voli imala bi i njegovu dušu, zar ne? Ali nije mogla tako gledati na stvari, kako li je samo bila nepravedna. Postala je poput njega. Uperivši pogled u njegove zelenkaste oči na kraju mu šaptom reče.

-Duguješ mu to, Trydile...-

*********************************
Oke! Vrijeme da se ja malo obratim svojim čitateljima(nikad nisam osim u boxu). Razlog tome je što ne volim prekidati priču. Ali počela je školska godina pa vas obavještavam: pisat ću rijeđe(2 puta tjedno vjerojatno) to znači da ću i vama rijeđe komentirati. Nadam se da mi nećete zamjeriti(stvarno imam strku s maturama, s pripremama, s autoškolom, s treninzima, itd).

I čisto da znate mrzim školu i prvi dan škole mi je bio grozan. Osjećao sam se ko nevidljiva Iva. Ne, ozb. Pozdravim ljude iz razreda oni se prave da me nema. I tako sam stajao između njih, nevidljiv, tmurna izraza lica razmišljajući o danas. Što je danas? E pa danas idem na maturalac(idem samo zbog otoka majmuna). Nemojte mi govoriti da će sve biti u redu i da ću se sprijateljiti s njima kad su nade za to nestale(hvala bogu nakon sljedećeg ljeta sam na faksu). Samo mi poželite sreću da preživim i snagu da izdržim. Ili mi ne morate ništa reći vezano za ovo. Ugl neće me biti 7 dana(znači negdje u sljedeću srijedu se vraćam), ako ću nekome od vas faliti neću se ljutiti ako svratite i pročitate zaostatke pošto će priča polovicom desetog dobiti neku čudnu vibru i bit će dobro poznavanje ovog uvodnog dijela(lool! da, još smo na uvodu). No, dosta sam mljeo, moram se ići pakirati(što da uopće nosim?).

Pozdravlja vas Damyen(i njegove barbi vile) s otoka mašte mah

Komentari [12]

Prva latica cvijeta koji počinje venuti

Trydil se vratio s verćom novaca.

-Nadam se da nisi nikoga ubio za ovo.-

Helena mu uputi izazovan pogled. On joj odvrati svojim 'sexy smješkom'. Nešto se pomijenilo u njenim očima, kao da su bile svjesnije svega, a opet tako daleke. Uhvatio ju je u zagrlaj.

-Što skrivaš?-

Ona se zasmiljulji poput zaigrane djevojčice i odgurne ga.

-Trudna sam.-

Iako to više nije bilo iznenađenje pošto su imali šestero djece Trydil svejedno punke od sreće i počne je vrtiti u zraku. Ona se s druge strane pitala hoće li biti jednako sretan kad se dijete rodi...

* * *

Nešto toplo dodirivalo mi je lice. S mukom sam otvorio oči. Bila je to zraka sunca. Ležao sam na obali nekog jezera s otičićem u sredini. Okuživala ga je gusta borova šuma, a u daljini vidjeli su se snježni vrhovi planina. ''Kako sam došao ovamo? Tko sam ja?'' Bilo mi je mučno. Jedino čega sam se sjećao bio je neki čudan san u kojem sam lutao u mraku dok se nije pojavila ta neka žena... Pokušavajući se sjetiti biločega nisam primjetio jelena koji je pio vodu pored mene sve do trenutka kad sam osjetio užasnu žeđ. Instiktivno sam skočio na njega i počeo piti nejgovu krv. Cijelo vrijeme dok sam to radio gledao sam svoj odraz u tamnoj vodi. Imao sam oko petnaest godina(good to know), duga crna kosa padala mi je do ispod struka, plave oči postajale su žuće(prvo su postale otrovno zelene) sa svakim gutljajem krvi dok na kraju nisu poprimile žutu boju zlata... Teško dišući dovukao sam nešto drva i spekao meso mrtve životije. Osjećao sam se kao da nisam jeo godinama. Kad sam to obavio odteturao sam kroz šumu u potrazi za nekim naseljem. Zbog nekog razloga jako sam se dobro snalazio i ubrzo sam došao do prvih kućica. Jako mi se vrtilo i jedva sam stajao na nogama i vjerojatno bi se srušio da me neki lik nije uhvatio. Pošto mi se stalno mračilo pred očima ne znam kako sam završio u krevetu u nečjoj kući. Sjećam se da su me više puta pitali kako se zovem i od kuda sam. Jedino što sam uspio izgovoriti bilo je:''Damyen.''

Slušao sam njihove glasove iz prostorije do.

-Ima groznicu, što ćemo s njim kad ni ne znamo gdje mu je obitelj?-

Rekao je ženski glas na što joj je muški odmah odgovorio.

-Poslao sam Dariija po Sedmu Sjenu i Azriela, navodno su još u gradu. Kad ga izliječe potražit ćemo njegovu obitelj.-

-Ali jesi li vidio kako je mršav i... izašao je iz Proklete Šume-

-Možda se izgubio...-

* * *

Odnjeli su me toj osobi zavnoj Sedma Sjena. Ne znam koliko je dugo trajao moj oporavak, ali sjećam se da su me kasnije odnjeli nazad tim ljudima koji su me našli. Koliko se sjećam njihovih razgovora Sedma Sjena(po glasu nisam raspoznao spol) je rekla da me pozna i da nemam obitelj jer su ih pobili 'Spasitelji' te ih je zamolila da se brinu za mene kao za vlastitog sina. Sjećam se nekog muškog glasa, pretpostavio sam da je to bio Azriel(pomoagač ili učenik Sedme Sjene?) koji je kad je ostao sam pored mene pitao.

-Kako možeš biti moj otac kad izgledaš mlađe od mene?-

U groznici te riječi mi nisu ništa značile, samo sam ih osluškivao da se uvjerim da je netko tamo, da još postojim.

* * *

Jednog dana samo sam se probudio kao da ništa nije bilo. Bio sam svjež i odmoran. Pogledao sam po praznoj sobi i ustao. Ruke su mi bile sama kost i koža što po apetitu koji sam osjećao nije moglo ostatidugo..

-Budan si.-

Čuo sam glas iza sebe. Dopirao je od poluvampira(mogao sam osjetiti miris bića i po njemu raspoznati što je, isto kao što sam mogao čuti otkucaje srca, ali nisam imao pojima od kud imam tu sposobnost) valovite tamnosmeđe kose. Prišao mi je i pružio ruku.

-Ja sam Darii. Čini se da ćeš biti moj novi brat.-

Komentari [4]

Cvijet koji počinje venuti

22 godine poslije...

Nisam znao koliko sam dugo ovdje, nisam znao zašto sam ovdje, nisam znao gdje je to ovdje... Nisam znao tko sam... Jesam li uopće više postojao? Osjećao sam svoje tijelo, ali nisam ga vidio. Nalazio sam se u potpunoj tami i kamo god pošao nisam nalazio izlaz. Odjednom sam osjetio žarenje na ruci, kao da gori. Uhvatio sam se za nju i shvatio da je moj prsten vruć kao lava. Nisam imao mnogo vremena za razmišljati o tome, onesvjestio sam se i pao u čudan san.. Ili je to bila vizija?

* * *

-Pazi na svoju braću i sestre dok sam vani Mihaele.-

Rekla je predivna djevojka duge smeđe kose dok je izlazila iz kuće. Pretpostavio sam ili da nema muža ili da je trgovac pa ga nema. Dvadesetogodišnji crnokosi dječak kimnuo je i zatvorio vrata za njom. Neko vrijeme je hodala po mirisnoj proljetnoj travi da bi stigla do grma plavih ruža. Ona i Trydil zasadili su ih kao podsjetnik na njihov rodni kraj, kao podsjetnik na prijatelja kojeg su ostavili... Plave ruže nisu rasle u ljudskom svijetu tada, donjeli su je iz svojeg. Prošlo je toliko dugo, a svaki puta kad bi pokušala zazvati Damyena u nadi da se ponovno rodio vidjela je samo tamu. Ni ovaj puta nije bilo drugačije. Narukvicu s kristalnom bočicom stisnula je uz srce plačući. Jecajući poljubila je bočicu usnama mokrima od suza. Kao da je to probudilo davno zaboravljenu moć, bočica postane vruća kao da gori, a Helena padne na travu izgubivši svijest.

* * *

Otvorio sam oči i okrenuo se na leđa. Zvijezda se pojavila na nebu. Nisam mogao vjerovati da vidim nešto osim tame u ovom svijetu. Svjetleća kugla približavala se dok nije pala do mene. Polako sam joj prišao, bila je to žena iz mog sna. Isijavala je svjetlošću kao zvijezda. Pomogao sam joj da ustane. Cijelo vrijeme gledala je u pod, a kad je napokon digla pogled i susrela se s mojim ostala je ukočena poput kakvog kipa anđela.Vječito je trajao taj trenutak, ali kao što svi mudraci znaju: ni vječnost nije beskrajna. Njena ruka milovala mi je obraz, drugom je prolazila kroz moju dugu kosu. Oči su joj bile pune suza. Svojim pogledom ponavljala mi je:''To si ti, to si zaista ti!''

Ne sjećam se kako, niti zašto te noći, u tami svijeta prokletih naša tijela i naše duše stopile su se da bi ih prva zraka sunca opet rastavila...

Komentari [3]

Četvrta latica uvenulog cvijeta: krv na kruni

Helena je s Trydilom promatrala kako gomila crnih točkica koje su ličile na mrave okružuje i ulazi u šumu. Trebali su otići, ali umjesto toga promatrali su propast svog doma plačući zbog skore smrti prijatelja... Trydil je osluškivao preklinjanje šume da je spali, da zaštiti ostala bića. Naravno da Damyen to nebi učinio, jer čak i da učini neprijatelja je bilo toliko da bi novi istog trena zamijenili mrtve. Pokušavajući ne plakati slušali su kako zidine grada popuštaju, kako padaju... Do njih je dopro vrisak nekog djeteta koje nije napustilo grad kad je Damyen to naredio. Rika naroda koji se bori za opstanak potresala je njihova srca koja su se polako raspadala u tišini tamnog organizma. Nije bilo spasa za grad, a niti za narode koji su bili sljedeći na popisu nepijatelja.

Trydil odjednom okrene konja i krene prema gradu. Helena ga sruši. Oboje su htjeli otići tamo,ali nisu smjeli, ne sada...

-Gavrane! Daj mi da vidim kroz tvoje oči.-

Viknuo je Trydil.

* * *

Damyen je izronio iz vode na otok. Duše svih poginulih pratile su ga i osvjetlile mu put u crnoj vodi. Nije mogao spasiti svoj narod, ali mogao je zaštiti ostale svjetove i one koji su pobjegli, barem na neko vrijeme. Postojao je način, ali prije se bojao žrtve koju je trebalo prinjeti. A sada... Sada kada je do njega ležalo tijelo mrtve plavokose djevojčice, kada je sa svojim narodom odlučio ići i u smrt osjetio je snagu. Njegov gavran ga je promatrao, kroz njegove oči osjećao je Trydila. Pretpostavio je da bi se Helenino srce pretvorilo u prah da vidi ovu scenu zato je bio zahvalan što ona ne može gledati što i Trydil. Posljednjim pogledom pozdravio se s njima. Dostojanstveno, s velikom pernatom krunom, sada crvenom od krvi na glavi krenuo je prema drvetu u sredini. Ljudi u bijelom okružili su jezero. ''Zašto su se nazivali spasiteljima i nosili boju mira kada su donosili samo smrt?''uvijek se to pitao.
Moć umrlih u bitci, njihove mrtve duše štitile su ga od svega čime su ga pokušavali pogoditi. Trydil je u čudu promatrao kako Damyen dotiče Sveto Drvo recitirajući stihove na nekom drevnom jeziku. Odjednom pusti drvo i okrene se prema neprijateljima, povisi ton. U trenu kad je ton bio najviši udari rukama o tlo. Sve do kuda je dopirala neprijateljska vojska ispuni se jakom bijelom svjetlošću. Kao da se sunce rađa na zemlji. Trenutak prije smrti... Svjetlost se pretvori u vatru. Krikovi nepijatelja odzvanjali su u planinama, krikovi šume razdirali su srce. One koji su uspjeli umaći obavila je nekakva crna vatra i pretvorila ih u pepeo u trenu...

Na koljenima, s rukama na zemlji, nepomičan kao kip umirao je i mladi, petnaestogodišnji kralj. Neopisiva bol pomalo ga je razdirala dok je sve oko njega nestajalo. Posljednja suza mu klizne niz obraz dok je sklapao oči.

* * *

Naglo otvorivši krvave oči kao da se budi iz noćne more Trydil pogleda prema gradu. Dim se širio na sve strane. Iz njega nisu dolazili znakovi života. ''Žrtvovao je sebe i sve što je volio da bi spasio sve nas ostale.'' odzvanjalo mu je u glavi. Od svega najviše ga je pogađalo što je sebično otišao s Helenom koja je izbezumljeno gledala prema dimu. Morali su otići, dim je bio otrovan čak i za njihovu vrstu. U tišini, jašući iza Trydila Helena povuče rukav prema gore otkrivši kristalnu bočicu na lancu koji joj je visio oko zgloba.

-Znala sam da ćeš učiniti čudo.-

Šapne bočici prije nego je poljubi.

Ona to nije znala, ali osjetio sam toplinu njenog poljubca...

Komentari [4]

Treća latica uvenulog cvijeta: sam u gomili

Zašto bi itko želio vladati? Stresno je, naporno i ostarite prije vremena. Čak i u vrijeme mira kojeg je tešto održati.

Izdao sam naredbu narodu; oni koji su se željeli ostati boriti ili koji su bili spremni na sve mogli su ostati, a oni koji su željeli pobjeći mogli su. Naša propast bila je neizbježna, a meni je ponestalo ideja. Prošlo je četiri mjeseca otkako je Sedma Sjena napustila grad. Uspjeli smo pobijediti u par sukoba i zadržati neprijateljsku vojsku dalje od šume u kojoj je bio skriven grad, ali... Oni su uvijek iznova dolazili u velikim brojevima, dok je nas bilo sve manje. Bilo ih je toliko da više nisam znao kako da im umanjimo broj, nikakvim taktikama nisam uspjevao. Vojska koja se sada kretala prema nama bila je toliko velika da joj se nije vidjelo kraja. Imao sam plan da ih sve žive spalimo. Posipali smo ulja po suhom lišću i čekali da neprijatelj krene tim putem. Kad su zakoračili na to zapalili smo ulje koje je vatru odvelo ravno na njih. Stotine ih je izgorjelo, ali vrlo brzo na njihova mejsta došli su novi vojnici. Na sreću to je prouzročilo strku da možemo neopaženo pobjeći na sljedeću poziciju. Ponovili smo isto četiri- pet puta, ali izgledalo je kao da nismo ništa postigli. Na kraju smo pobjegli. Naša sreća je bila ta što nisu znali gdje je grad smješten. Imali smo par dana prednosti za spremiti obranu. Došao sam na ideju da zapalimo cijelu šumu dok su oni u njoj, ali to nebi bilo pravedno od mene prema drveću. Ono je bilo ugroženo koliko i mi, ali nisam mu želio prijuštiti bol izgaranja u vatri.

Trydil me molio da ga oslobodim položaja, htio je sa svojom dragom pobjeći u ljudski svijet i tamo se stopiti sa stanovništvom i živjeti u prividnom miru. Čak i da sam ga pustio ostao bi nasljednik trona i neprijatelji bi krenuli za njim. Helena, njegova žena shvaćala je to, ali usprkos tome sada je stajala ispred mene tražeći dozvolu da pređu u ljudski svijet. Imala je nešto u sebi poput Sedme Sjene. Nešto što me smirivalo i ispunjavalo poštovanjem. Duga smeđa valovita kosa padala joj je do ispod struka. Njene plave oči, pune one snage kakvu imaju samo žene, su me promatrale.

-Ako vas pustim krenut će za vama, kako ne shvaćate i ti i on da je nekima od nas smrt neizbježna?-

Promotrila me svojim plavim očima na sekundu. Kao da skuplja hrabrosti i samopouzdanje.

-Možeš li nam zamjeriti to što želimo živjeti dan duže u privdinom miru?-

Imala je pravo, ali Trydil mi je bio najbolji prijatelj. Najveća čast bi mi bila umrijeti pored njega uz sebe. Spustio sam pogled. Morao sam na tren razmisliti. Moja sebičnost i tvrdoglavost htjele su ih oboje zadržati, ali nisam ih imao pravo prisiljavati na ovakav suicid. Njena nježna ruka dotakla je moj obraz. Polako sam digao pogled, ona je bila još jedna od rijetkih kojima nisam želio skrivati svoje osjećaje. Iz mojih očiju izvirao je užasan strah, ali nesebičan strah. Bojao sam se za druge, pitao sam se nisam li ja(koji donosim nesreću kamo god pođem) kriv za ovo... Imao sam puno pravo biti na rubu u ovakvoj situaciji, ali nisam imao pravo zadržavati one koji su htjeli pobjeći. Čitala je moju bol i ja sam čitao njenu, odjednom mi se primaknula i počela prenositi toplinu svojih toplih usnica na moje, smrznute poput leda. Tih par trenutaka zaboravio sam na rat i stišao svoju bol. Odmaknuo sam se od nje okrenuvši joj leđa. Oči uprtih u jezero donio sam odluku...

-Imate dozvolu otići, ali nemojte smetnuti moja upozorenja s uma. Oni će krenuti za vama.-

Njen pogled prešao je preko mene nekoliko puta da bi se na kraju okrenula i otišla prma vratima. Prije nego je izašla iz prostorije uputila mi je poslijednje riječi.

-Ja vjerujem u tebe, vjerujem da ćeš učiniti čudo.-

Nadao sam se da je bila u pravu...

Komentari [16]

Druga latica uvenulog cvijeta

Te večeri sjetno raspoloženje zavladalo je gradom. Te večeri saznao sam da ću dobiti dijete. Te večeri kraljica je umrla kao i većina naše vojske. Ipak dobili smo ovu bitku, velika je bila cijena. Ja sam morao proglasiti svoga nasljednika(očito sam ja bio sljedeći na redu za umiranje). Proglasio sam Trydila. Znao sam koliko je kraj blizu, trebalo nam je čudo. Neprijatelja je bilo mnogo. U jednom danu postao sam kralj i u tom istom danu rat je počeo. Zaista nisam imao sreće. Bilo je vrijeme da smislim nešto. Nisam primjetio da je ona ušetala u prostoriju sve dok me njene nježne ruke nisu dotakle.

-Advachiel...-

Pogledao sam je, bila je u svom ženskom obličju zbog djeteta. Pogledom mi je govorila da nastavim.

-To što mi imamo...-

Znala je na što mislim. Nismo bili uobičajeni ljubavnici. Bili smo nešto iznad. I ona je to znala. Umirujuće me pogledala.

-Prepusti se tome Damyen.-

Pogled mi se ukipio.

-Što?-

Vrlo oštro sam to izgovorio skoro ne prepoznajući vlastiti glas.

-Tako ćeš se zvati kad se ponovno sretnemo.-

Znao sam da će otići, ali nisam mislio da će to biti tako brzo. Da u ovom životu neću vidjeti svoje dijete. Promatrala me kao da mi čita misli.

-Ja neću otići, ti ćeš.-

Znao sam na što misli. Snovi su mi bili ispunjeni krvavim slikama rata. Ja nisam bo čudotvorac, nisam bio iskusan, nisam znao što sada. U mnogim pričama od budala kao što sam bio ja na kraju se razviju veliki heroji... U pričama... Ali ovo je bila stvarnost. Brutalna i morbidna stvarnost. Spustio sam pogled sjetivši se Bijelog Grada. Bijele kućice sravnjene sa zemljom, planinski snijeg crven od krvi... Borovi spaljeni. Znao sam da nas to i ovdje čeka. Bilo bi glupo negirati surovu stvarnost u kojoj je neprijatelj bio daleko andmoćniji i brojniji od nas. Krv mi se ledila od same pomisli da ti krvoločni ratnici sami sebe nazivaju spasiteljima i da nose bijele uniforme kao simbol mira. A mir je po njihovom očito bio postojanje samo jedne glavne rase i robova i hrane. Digao sam pogled s bijelog mramornog poda.

-Želim da bježiš u propali Grad Vatre. Sakrij se tamo i pokušaj naći način kako da ih zaustavimo, kada uspiješ prizovi me.-

Kimnula je bez pogovora.

-Pelud Svetga drveta biti će ti putokaz, nemoj zaboraviti.-

Nisam uopče znao da to drvo ima pelud pošto ga nikada nisam vidio kao na ostalom cvijeću. Nije bilo bitno. Poslijednji puta sam je zagrlio. Posljednji puta... da bi nestala s rađanjem prvoga sunca.

Komentari [8]

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>