ogledalo duše

Moji studentski dani ostat će mirisati po mrljama od kave na papiru i tinti iz printera ili kemijskih olovaka. Hvala ti, Zagrebe, na sunčanom travnju. Već sam se bila preplašila da ću pod kišobranom pozdravljati proljeće.

Kad sam ovdje, postanem gušter. Gdjegod vidim osunčani dio, trčim da izložim lice zrakama. To umjetno grijanje nadomjesti ljude i beton moga Grada, pa Mostar zamiriše kroz nekakve učinjene, pričinjene sličice.

Svira saksofon. Kaže "Da zatvoriš oči imala bi osjećaj da si u nekom velikom gradu."
Pa i jesam u velikom gradu, šta će mi veći od ovoga?
Čak i arhitektura podsjeća na nekakav Beč ili Pariz, saksofon se čuje s moje desne strane, u ruci držim vrećicu poznatog brenda, u drugoj sladoled još poznatijeg. Nikakav dokaz ne postoji da ja nisam u velikom gradu.

Ali džaba.
Misli lete na Neretvu, lete na Staro, lete ispod Huma. Miriše mi dnevni boravak bez saksofona i pura s lučenicom u bakinim šlapama. Srce sanja vječno isti san.

I uvijek to dođe s početkom Mostarskog proljeća. Uvijek se sjetim kako sam, kad sam bila "mala", i sama sudjelovala na toj manifestaciji. Čitala sam svoju poeziju pred svojim sugrađanima, postavljala predstave na mramorne pozornice i drhtala od uzbuđenja u publici. Nostalgija nikad ne jenjava i pitam se gdje sam to sve strpala. Koja ladica ćući zaključana i u kojem stanu od svih koje sam posjećivala godinama?

Lijepo je buditi se svako jutro uz zrake sunca koje kroz žuta prozorska okna škakljaju kapke. Lijepo je sjediti u tišini i uživati učeći ono što je glavi drago. Lijepo je igrati se odraslih ljudi dok plaćam račune u haljini kupljenoj studenski zarađenim novcem. Lijepo je imati mir i tišinu u svakom trenutku dana. I lijepo je, na koncu tog istog dana, poželjeti sve suprotno.

On me dolje čeka. Čeka da u jedan petak obranim svoj diplomski rad, da me poljubi i čestita mi i kaže mi da je ponosan na mene. Čeka me u našem Gradu da se skupa budimo pod zrakama tog jedinstvenog sunca i da sjedimo zajedno u bakinim šlapama. Sreća je, kaže mi to uvijek moja mama, u malo kvadrata.

Kad se svega toga sjetim, opet vidim čari i opet znam zašto sam tu. Promijenila sam patronu u peru, još uvijek malo hrđe izađe kroz njega, ali vidim da se da.

Možda dogodine budem morala sjesti na bus u nekoj haljini kupljenoj studentski zarađenim novcem da prisustvujem Mostarskom proljeću, tko zna...