ogledalo duše

Savršeno čista ordinacija s mirisom od kojeg poželim svaki put okrenuti glavu prema vratima i pobjeći iz vlastitog života uvijek odaje beskrajni sklad, red i mir. Haj'mo reći mir. Čekaonica je savršena, ima tri reda stolica, po jedan naprijed, lijevo i desno, sa po tri stolice. Postoji mala ploča na kojoj dječica šaraju i igraju se dok čekaju svoj red, u sredini je stol sa žutom štampom, a u gornjem desnom kutu televizija na kojoj je uvijek redovono turska sapunica. Kao što rekoh, sve savršeno. Sad, u mojim ili nekim tuđim kriterijima- nije posve ni bitno, bitno je da se ljudi trude zadovoljiti većinu. Meni je često dosadno u toj čekaonici pa posmatram oko sebe. Uvijek sjedim lijevo od ulaza, da mogu gledati kroz prozor. Nije baš neki pogled, ali dosta često naiđu neka poznata lica pa to bar za djelić sekunde umiri moju dosadu. Ovaj put je lijevo sjedila neka teta sa svojom djecom, pa sam bila primorana sjesti prekoputa. Ispod prozora. Zurila sam prvo malo u stol ispred sebe na kojem su već tjednima iste novine od kojih mi ni jedno slovo nije izgledalo interesantno. Sve i da sam htjela gledati tursku sapunicu ne bih mogla jer bi mi se vrat vjerovatno iskrivio dok pokušavam uhvatiti titlove. U torbi sam imala knjigu, ali mi je bilo čudno izvaditi je nasred čekaonice, pogotovo jer mi je sestra naglasila da bih trebala brzo doći na red. Shvatila sam da sjedim na srednjoj stolici od moguće tri. To sigurno ima neku psihološku pozadinu,pa sam počela razmišljati o tome. Jesam li sjela u sredinu iz straha od samoće tako da tko god uđe mora sjesti do mene? Ili sam sjela u sredinu iz mizantropije tako da svatko tko uđe odabere neko drugo mjesto? Znala sam da to nema vele smisla,pa sam odustala od kreiranja (još jedne) dijagnoze.Tada sam pomaknula glavu malo ulijevo i vidjela prozorsku dasku. Savršenu, bijelu prozorsku dasku ispod očišćenog,savršenog prozora sa savršenim, bijelim zavjesama i na njoj- četiri mrtve muhe.

Možete ući.
?

Počnete se tada pitati različita pitanja.