ogledalo duše

stojim pred ogledalom i stavljam crveni karmin na usne.
nisam nikad voljela karmine.

napokon imam frizuru koju oduvijek želim, kosa mi je lijepa ali ima puno preparata na sebi.
nikad nisam voljela lak za kosu.

oblačim crne hlače i njenu majicu koja mi se sviđa, te njenu majicu koja mi se sviđa.
od njih mi nije neugodno posuđivati robu.

stavljam malu crnu narukvicu na ruku, onu koju mi je ona poklonila, i sat, onaj koji mi je ona poklonila.
uvijek sam se voljela džidžati.

stavljam maskaru, olovku, sjenilo...
oči izgledaju zanosno.
*oči su sve tajne odale*

dolazim tamo. milijun rođaka koje jedva prepoznajem..
sve rodice su se popele na štikle..
sve su već...
žene?

svi rođaci su u odjelima..
neki nisu mogli doći..
svi su već..
odrasli?

ljudi me ne prepoznaju..
crveni karmin me skriva..
al ja ne razmišljam puno o tome..

blic me zasljepljuje.
opet slikaju.
mlada izlazi..
vjenčanja su mi uvijek bila pretužna.

otac i majka su joj već stari ljudi..
njemu su ruke velike, debele.
prsti su mu skroz smeđi jer se zemlja već polako utabala u njih..
njezino lice je jako izborano
ali od smijeha..
ima najzarazniji smijeh sa svojih 70-ak godina...

ti ljudi tamo su posebni.
i svaki pokušaj opisivanja je suvišan..

i ja sam stala na štikle.
i uvukla se u haljinu.
i nabacala šminke.
i lijepo izgledala.
ali
je li to to?

svaki put poslje vjenčanja se osjećam sjetno.
prokleta vjenčanja.
ako ne mogu izdrzati tuđa, kako ću izdrzati svoje?

došla sam kući oko 3 i pol.
spremnik mobitela je pun
al zadnju nisam dobila.
hvata me strah
ali ne razmišljam.

ne skidam šminku.
samo crveni karmin.
liježem u krevet
žuljevi na nogama od štikli
haljina mora na čišćenje.
frizura još uvijek stoji..

pokrivam se i molim regularne molitve.
zahvaljujem Mu se za sve lijepo što se dogodilo.
i iskreno se nadam da će sve ostati u redu.

ne palim mp3
pre umorna sam..
vičem sestri da zatvori vrata
i da me probudi prije 2...

spavam..
znam da sam sanjala.
prokleto znam.
ne mogu se sjetiti što.
al znam.
prokleto znam..

budim se. nekoliko puta. okrećem se na drugu stranu. vidim žuto zelene pruge i znam da sam kući.
opet spavam.
budim se i znam da trebam ustati.
gledam na mob da vidim ima li zadnje.
nema. umjesto toga vidim 12:51.

oči su se jedva odljepile.
shvatim da je maskara još na njima.
*ne veruj ženi koja ne skida šminku pre spavanja..*

skidam šminku.
crno sa očiju slijeva se prema dolje..
i svaki put kad mislim da je gotovo, nije.
ostane još malo..

skinem napokon sve.
koža mi je čudna..
tražim hidratantne kreme po majkinim neseserima.
prokleta vjenčanja.

nađem neki gel.
smrdi.
preko njega stavljam neki garnierov.
koža mi miriše na rakiju.
ponovno se umivam
zadnji tragovi maskare se slijevaju.
kao peto pranje poslije preljeva..

stanje se ne smiruje.
zamišljam kako uvijek potrčim prerano pa me nešto vrati na početak.
prokleti crveni karmin.

obuzima me neki dobar osjećaj.
krivo.

moji dobri osjećaji pretvore se u loše situacije.
neće valjda i ovaj.

stavljam slike na komp.
pa na facebook.
pa na msn.

zaboravih otvoriti prozor.
otvaram i prozor.
ne mogu jesti.
prokleta vjenčanja.

sad sam opet zbunjena.
ne pomažu mi ni pjesme
ni ništa.
zbog čega da se brinem?

suze mi naviru na oči poslije njenog posta.
shvatim da je nedjelja.
prokleta nedjelja.

k vragu i kompjuter.
trebala bih učiti zemljopis.
al nešto nisam.


nisam nešto.

svatko ima svoju stranu. bilo postelje, bilo ponosa, bilo gluposti. bilo razmišljanja.

rekoh, znam. svatko od nas ima svoje 3 poslje ponoći u sobi.
neki u cijeloj sobi
neki u krevetu
neki pod jorganom
neki na jastuku.
i prozori tad više ne pomažu.

onaj vjetar što zavija ispod mojih drvenih balkonskih vrata
one drvene grile što lupaju jer se nemaju čime zakačiti.
ono čudovište iza vrata što mi zove ime čim padne mrak.
prašina ispod kreveta?

pitam se, hoće li biti teško sad kad zbog novih prozora ne budem više čula zvuk točkova od auta kako klize po mokroj cesti ili pak suhom betonu?
hoće li biti teško kad zimi uđem u sobu a tamo me ne dočeka mraz od hladnoće?
hoću li morati učiti u sobi jer ce mi sad i tamo biti toplo?
hoću li biti sposobna spustiti roletne?

zašto me takve stvari uvijek čude?
zašto sam danas ostala popišana kad nisam skužila Nilesovu foru?
zašto prokleta Fine i Mr. Sheffield ne budu zajedno?
zašto gledam prokletu Dadilju?

Koja je svrha gašenja tonova na satu?
kad mi je zvuk poruke jedan beep.
i kad me nitko ne zove u tom periodu.
dobro, nije da sam obasuta porukama ali...
(ne želim se sažaljevati)

zašto me pms puca uvijek kad ne treba?
i kako to da ne mogu naci lijeka za pms?
ok, sad izmišljam vodu (nikad nisam znala jel se kaze toplu ili hladnu :/)
i samo ja mogu otici na depilaciju tijekom nervoze i pms-a.

stvar je u haljini koju moram nosit.
damn.

zašto olga mora biti takva?


nerviram samu sebe sa milijun različitih pitanja, ali kad mi nije jasno
zašto uvijek ostavim marker tamo gdje ga neću naći?
i kako to da se u sat vremena vrijeme sasvim izmjeni?
kako to da svaki put kad procitam post od ayzis ostanem paf?
i kako joj ispadnu onako dugi?




postoje li druge prilike?
postoje li prilike?
postoje li hepinesi na kavi?
ili su to samo dani kad nema suvišnih pitanja?
možemo li biti ono što želimo i kad želimo?
je li u redu nadati se da se nećemo razočarati?

neću reći da previše pričam. podsjetit ću na ljude na koje ne bih htjela podsjećati.
što me je potaknulo na ova silna pitanja?
ne znam.
nisam dugo napisala post.

al to nije razlog zašto ga pišem.
osjećam potrebu.




drago mi je što smo bliskI u zadnje vrijeme.


drago mi je što smo bliskE u zadnje vrijeme.


drago mi je što sam prvi razred.


sanjala sam da sam dobila 5 iz matematike.
hahahhhahaha. ha.

trema.
a svi su rekli da je pozitivna. o rastanku nisam ni razmišljala. i shvatila sam tek kad sam stigla da je to bio rastanak i uz to još i nedjelja. a obadvoje jako mrzim. ali nije mi bilo teško.
klasično mahanje kroz prozor me nije pogodilo. bila sam pre uzbuđena da vidim malo svijeta. nisam se ni nadala tolikim saznanjima! :)
putovanje je prošlo odlično. jednostavno nisam ni osjetila da sam otišla.
stigli smo ujutro.
onog trenutka kad sam kročila na ppločnik shvatila sam da to nije moje.
onog trenutka kad sam pogledala u nebo shvatila sam da je to tuđe.
strah.

pomalo iznenađenja nakon dolaska u taj brod iako sam ga dozivjela onako kako sam ga i zamišljala- senzacionalno. jesu li iznenađenja vrhunac? hm..
radionice pkazaše odmah tko je kakav. vjerujte mi, toliko istine u tako malo riječi. treba samo znati čitati pretpostavljam. kao neka vrsta malog princa. da tako sam se osjećala.
kofer mi je bio pretežak.
ruksak mi je bio pretežak.
torba mi je bila
ne tako teška.

vlak?
pa ja nikad nisam sjela u vlak. a kamo li stala, a kamo li se umalo srušila kad je krenuo.
pa ja sam malo djevojče iz provincije koje je došlo udahnut malo bijelog svijeta.
nebo još uvijek nije onako plavo.

razočarenje? neeeee..
ne dam tome blizu.
prvi dan nisam ništa čula.
okice su samo promatrale okolo. vjetrenjače, livade, nema brda?
nema brda?

vlakovi, tramvaji, stanice, pokretne stepenice..
pokretne stepenice?
ljudi ne vjeruju da mi pokretne stepenice imamo samo na jednom mjestu.
i da nemamo mc donalds.
neka nemamo
ionako bi bila ogromna od big mac-a.

soba narančasta.
mrzim narančastu.
ali u tom trenu mi se učinila u redu. *orange county girl?*
ne. samo nisam kući. ništa strašno zar ne.

upoznavanje? kod nas ljudi kazu imena kad se upoznaju, ali dobro. pomislim, ovdje sam da upiznam tuđu kulturu, valjda je to njihova kultura, a tko bi znao.
hladni su.

umor?
veliki. prvi dan- veliki. msn me malo vratio u zivot i majčina slovca preko monitora. za sve ono što tu večer nisam uspjela registrirati ispričala sam se. i bilo mi je lijepo. zaista mi je bilo lijepo.
a krevet je narančasto udoban.
san?

počela sam polako šprehati to čudo. imala sam jane dovoljno u zalihama i nisam bila zedna, sto je najvaznije. malo sam se zbunila kad sam shvatila da sam potrosila 100 kuna sa računa. pomislih, nisam normalna. ali eto, sreća imamo sredstva, ne?..

navika?
treći dan sam uspjela čuti glasove;
NÄCHSTE HALT, NEXT STOP; WIEN, SIEMENSSTRAßE.

rutina?
četvrti dan sam ponavljala sa gospođom iz automata u vlaku.
NÄCHSTE HALT, NEXT STOP; WIEN, FLORIDSDORF.

bilo jej nezaboravno. prelijepo i prekrasno. toliko iskustava, toliko lijepih riječi, toliko saznanja, toliko stvari koje možda nigdje nikad više necu vidjeti.
ali moja provincija je moja provincija.
gdje se najedem uštipaka bez obzira mogu li ili ne mogu
gdje prijatelji viču DAJ MENI, DAJ CIJELOJ KAFANI i časte i vesele se
gdje se ljudi srdačno rukuju i grle
gdje su svi prijatelji i gdje nema grupica
gdje je nebo
jedinstveno.




*evo mene moje nebo plavo, na srcu si mom
dolazio nisam ti odavno, tamo gdje je dom...*