|
Azro kaže da je to jedna velika crvena zvijezda
ali da ima većih od nje. puno puno.
odavde se, brate, čini žuto.
al ako on kaže da je crvena
crvena je.
Rekoh sebi neki dan da je super to što imam inspiraciju na satu, jer u prošlom polugodištu nije baš cvala. možda je i do fizike, šta ja znam, možda i nije, ma ne zanima me. napisala sam tu pjesmu o letećim kesama, i o suncu na hrvatskom. jesam, jesam. nije da su loše, naprotiv.. =P
Iva i ja smo ostavile za mačkare kišobrane u školi u ormariću. nismo ih uzele još uvijek. ne znam je li to lijenost, ili je zaboravnost, ili jednostavno neka očaranost suncem u ovo hladno doba drugog mjeseca. ne znam. dovoljno je to što mi kišobran ne treba. i dokle god je tako, neka stoji zaključan. što se mene tiče, neka ga.
dosta sam razmišljala o tom kavezu. u stvari, uhvatila sam sebe u razmišljanju o tome, i neka sam, nisam se prekinula, bilo mi je zanimljivo voditi razgovor sa svojojm glavom. bio je četvrtak vraćala sam se sama kući. možda čak i prošli tjedan, da prošli tjedan.
i bilo je zanimljivo razmišljati o kavezu. smijala sam se sama sebi. al neka sam. možda je vrijeme da malo živnem, malo da skočim. neka je sad malo pod rešetkama. bit će da će joj dosadit, al zabava je zabava zar ne?
zaintrigiralo me neki dan koliko je viši od mene.
a sjećam se kad smo bili okoprilike iste visine tamo u naselju i kad smo se rukovali ko djeca i kad smo jeli šok žvake kod lele. rekla bih prije, dobra vremena. ma ne, stara vremena, uspomene, bili smo samo djeca.
ali to što je viši od mene znam da je imalo posebno neko značenje.
propustila sam taj rast. jest da je razlika neke dvije godine, ali nebitno. možda i nije suđeno da budemo neki predobri prijatelji. al uvijek mi je ostalo u sjećanju iskon, stepenice, jarebica i slične stvari. naravno, kao prijateljici. i sve više mislim da je prijateljstvo čudna stvar. jaka, nježna, ubitačna i vječna. vječna?
smijala sam se sama sebi ali onda je ispred mene šušnulo nešto. trgunla sam se, rekoh, štakor. baš sam se jako prepala. al sam vidjela da je to bio samo list. uveli šuškavi list ispred moje noge. tada sam ga šutnula i ponovno se prepala. čuakinja.
i opet sam se smijala sama sebi.
bila sam i zaboravila taj okus. večeras sam se podsjetila i znala sam da je nekako uvijek to mjesto ostalo posebno. imala ja jednu, deset ili šesnaest godina. onaj kauč je onaj kauč, a ove suze su ove suze. i on je nekada na njemu ležao. sad ga više nema, a Bože moj, sigurno je u raju. sad kad vidim ono malo tvrdoglavo žgepče imam osjećaj ko da je Bog njegovu dušu u njega udisao, ne znam.
i tako mostar sjaji punim sjajem.
jest hladno, vatra gori u kući.
Azro kaže da mogu više-
mogu li?
uostalom, koga briga šta Azro kaže
uvijek sam voljela Gwen Stefani.
|
