ogledalo duše

postajem si dosadna.
sve što napišem i sve što pomislim uvijek se svodi na isto.
dosada, uglavnom.

danas sam pospremala sobu. detaljno.
nostalgija me hvata, ne znam od čega..
našla sam neku šnalu ljubičastu i slike kad sam bila mala i to me rastuzilo.
:(

ma dobro, hajde i nisam baš najnormalnija u zadnje vrijeme.
u vas nitko ne piše postove.
samo ninuška.

a viper mi se javio.
tako sam sretna zbog toga..
:)

sutra je predstava.
jedva čekam.
počinjem živjeti za takve predstave.
kad ona prođe onda ću živjeti za svirku u abraševiću.

hvata me nesanica svake noći po malo.
nikako ne mogu zaspat do 2.
i onda sam po danu mrtva.
sucks.

ružno vrijeme u mostaru
opet je zahladilo
mislim nije opet, jer je zadnjih dva mjeseca bio pakao.
ne znam..
već mi paklene vrućine nedostaju.

sinoć je sve iznad trimuše gorjelo. još je vjetar rastjerivao požar.
grozno.
al nije nitko stradao.
hvala Bogu.

lijepo je kad je soba pospremljena.
nice.

eto, malo neuobičajen post, ali eto da nije uvijek ista dosada.
nekad i promjena dosade dobro dođe.

=)
:**

-Ideš mi na živceeeee!!!! ne podnosim kad se dereš, ušuti već jednom, ušutiiii!!
-Ne govori mi što da radim, ako ti smeta moja svirka ili moje pjevanje izađi!
-Ovo je moja kuća i ne možeš me istjerati iz nje!

prosipao se glas dvoje mladih ljudi hodnikom neke stare zgrade.
dernjava
urlanje
razbijeno staklo
šutnja.

-Ma hajde, princezo, necemo se više svađati. dosta je.

pokušavao je smiriti situaciju.
progovorili su. nešto kao

-Sok ili voda?
-Voda.

ili

-Daj mi daljinski. počinje mi OC.
-uzmi. ja ionako idem svirati gitaru.

i tako dvije godine. živjeli su u šutnji i inatu. on s gitarom a ona s njim i nekako u ritmu laganog soneta te tuge počela je propadati.
njihov stan bio je malen i nisu imali djece.
bili su sami i uništilo ih je to što su šutjeli.
a voljeli su se.

u njegovim mislima..
"Kad bi samo rekla riječ došao bih i poljubio te i nikad više ne bi bilo loše. volim te ali ti ne znam na pravi način to pokazati... jer sam kukavica.. mogao bih napisati pjesmu. da. napisat ću ti pjesmu..."

u njenim mislima...
"Ne želim uvijek prva sve raditi. najradije bih te zagrlila i poljubila i nikad više ne bi bilo loše. volim te, ali ne želim ti to pokazati. jer sam preponosna. možda je najbolje da odem. da. otići ću...."

i tako dok se ona pakirala, on je pisao pjesmu.. i nije primjećivao da je sa vrata ormara nestala haljina koju nikad nije obukla. jer je pisao pjesmu.
a ona je mislila da kao i do sada, on samo voli svoju gitaru. i nikoga više. nije znala da je bio samo neko posebno muško. i da se trudio ispod svoje kože.. ali to nije bilo dovoljno...

dvije i po godine su prošle.. u šutnji.. ona je otišla, a pjesma je bila gotova.. tražio ju je da joj otpjeva. jer bilo je kasno. suviše kasno za pomirenja..

u očaju on je živio sam. i nije znao kako da joj pokaže... ostala mu je pjesma... i ništa više...

*princezo, javi se.. neke se pobede dobivaju na juriš.. ne tvrdoglavi se, priznajem javno da se genijalno duriš..
opasno postaje.. na durske akorde se paučina hvata, princezo dosta je..
dve i po godine smo taoci inata.. princezo, dosta je...*





korišteni balaševićevi stihovi iz pjesme "jaroslava", a priča je moja.

ti ne znaš lagati. i dosta je više tvojih oproštaja.
govoriš mi te parole i dosta je više.
i ja neću više vjerovat u svaku tvoju riječ.
ja idem dalje, a ti se pati. briga me.

ti si samo beton, ti si samo kamen
ostavljam te lako, zar ne vidiš?
ti nemaš osjećaje, ti si samo vidiš ispred svoga nosa.
i ne prodaji mi glupe priče, ne zanima me više.

previše je daleko otišlo.
previše si ljudi uvukao u našu ljubav
i nije više kako je nekad znalo biti
da se u tebi odmaram i radujem.

al opet te volim i ne mogu si pomoći.
kako to da svaki put kad odlazim u trbuhu mi isti osjećaj.
ti si samo beton, ti si samo kamen.
ostavljam te lako, al odlazim s tugom.

al ti ne znaš lagati. i dosta je više moje maske
volim te i da ima milijun ljudi među nama ja ću te opet voljeti.
i tebe, i ono što nalazim u tebi.
i onog momka što ga više nikad neću vidjeti
i onaj sladoled gdje nigdje više ne mogu pronaći
i ona plaža
i mišo.
jer ti si samo jedan obični grad
i ja te volim, i šta sad?
ti ne znaš lagati meni, ja ne znam lagati tebi
pa dobro volim te.. ti si moja Makarska...


da kažem milijun puta da je ne volim i da mi je krivo što je postala mali mostar, svejedno u srcu mi je, a ko jednom uđe teško nalazi put za van...
dobio je mostar pjesmu, dobila je i makarska.
volim vas sve puno.
drago mi je što sam se vratila.
gugo uhvatio si me sentimentalnu i natjerao suzu u oko.
volim vas sve.

vratila sam se. i sve je super, sve je kao prije. divno slobodno. bez okova.

-rekoh ti da odlazim u neki drugi svijet.
i da cu ostati tamo.
al evo vratih se ne znam ni ja zasto.
fali mi malo prljavog zraka
malo zargonskog govora
malo naglaska
i vidika na ove lude ljude..
falio mi je mostar..
evo me grade.

-rekla si da dolazis sama.
on se nije vratio?
u tebi nema više onog što je bilo.
lijepo.
slobodna si.
nedostajao mi je tvoj pesimizam
i tvoja gruba realnost.
i ironija.
i sve ono što te veže za mene.
zagrli me djevojko.
ja sam tvoj i ti si moja
djevojka u naručju grada.

-ne znam hocu li ikad moci otici. zauvijek.
nisam hrabra a i vezana sam jako.
ovdje je sve što ikad voljeh
ovdje je sloboda, i ovdje su okovi
ovdje je tuga i sreća se ponegdje nađe
i znaš, grade..
nije stih uvijek povezan sa osjećajima..
stih dođe a osjećaj spava..
i bude se ako ga bas netko drma..
ne mora sve što je lijepo biti i tužno
jer stih u mojoj glavi uvijek šeta, samo ponekad stane
osjećaje čuvam za ozbiljnost i za sebe samu
ali pišem sve što mi na pamet padne..

-ako odeš ruke su ti uvijek pružene za povratak.
ja stojim i ne mičem se. na tebi je.
ti odlučuješ hoćeš lli odbaciti okove
hoćeš li se boriti za sreću, da je nađeš..
znaš djevojko,
volim tvoje stihove
i nisam neki grad da mi pišeš poeziju.
al i meni je potrebno nekad osjetiti mrvu pažnje.
tek da znam da postoji netko kome značim.
u čijoj glavi šetam
kome potičem stihove..
nisam grad anđela, ni grad za suze radosnice..
al pružam dom.. barem tebi
i to mi je dovoljno...



*evo okice su back u mostaru, neka, lijepo se vratiti..*

***samo jedno mjesto na svijetu se zove dom..***