fotografska odiseja

One perfect morning I was all alone
Listening to the blaze of summer
Drifting
I was falling
I was floating in a golden haze
Breathing in the sky blue sounds
Of memories of other days

And in my dreams I was a child
Flowers in my mouth and in my eyes
And I was floating through the colours of a sky
Up to the stars and angels

Up up up to heaven
Up up up forever
Up up up to heaven
Up up up forever

Turning in my climb
I looked down on a lake
And traced upon the water there
I saw your face
And sang in recollection
Of the times we shared...
Then pushed on ever upward
To the sky

Suncan je dan, nedjelja... Odmah klik na 'x', zatvorite prozor ove odiseje i odite van stvarati vlastitu! Probajte naći neki nebetonirani kutak planeta i uživajte, s foticem ili bez njega... (I čuvajte se žarkih boja! ;-)

Ovaj će post vrijediti i u intervalima između 22.4. svake godine, jer se ipak svakog dana budimo na istom ovom planetu, makar to u kalendaru ne pisalo.

A sada, daždevnjaci! :)

Za upaliti veću fotku, kliknite na žice.

Zaista mi je drago da mogu ovo pisati u 100-tom postu na ovom blogu... dakle, iza nas ima 99 postova, i nešto više od isto toliko fotografija.. Nekih se danas sramim, a nekih fotki se drugi srame. Nijedna, dakle, nije prošla nezapaženo. (Osim onih, tj., koje su bile toliko značajne da ih nitko nije iskomentirao.) No ipak, nikada nisam nijednu izbrisao, niti sam brisao bilo koji komentar u kojem ste me hvalil, koliko god mi neugodno bilo..

Kako već neko vrijeme uspijevam dovoljno raskošno živjeti od fotografije, krenuo sam u nešto alternativnije vode; vode kojih se mnogi boje (s razlogom? vjerojatno ne...). To mi je dopustilo skoro pa potpunu slobodu u umjetničkom izražavanju. Složio sam tako ovu galeriju od fotografija koje su nastajale kroz duže razdoblje, a ovdje ih objedinjujem jednom mišlju vodiljom, potpuno slobodnom prenašanju osjećaja na fotografski papir, ili monitorske piksele (Rodjo, no pun intended). Kao što reče jednom gospodin Trbuljak, činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu, važnija je od onoga što će na toj izložbi biti pokazano. Tehnologija nam je, eto, u obliku izvanrednih blog servisa, dala mogućnost da svi imamo vlastite izložbe, i bivamo si vlastiti kustosi.

Pa krenimo redom, od prve fotografije... (jakne i torbe možete ostaviti u garderobi)


Slika "luster" ističe se motion blurom, koji je pomicanjem fotografskog aparata postignut na području samog lustera. Djelo je dio studije o bluru koja okuplja mnoge contemporary umjetnike.


"Lav" je, neočekivano za promatratelja, izoštren, iako se nalazi daleko od prednjeg plana, te biva gotovo sakriven elementima simboličke džungle prepune visoke tehnologije i konzumerističkih objekata. Lav, stoga, predstavlja izuzetno bitan simbol s kojim se svi možemo, i trebamo poistovjetiti.


Fotografije slijede po redu: "šlapa", "Hendrix", "parking".


"Hendrix", uz intervenciju graffiti umjetnika iz neodređenog razdoblja (vjerojatno postavangarde), apelira na pojedince koji su se svojim djelovanjima i postignućima postavili na mostove čovječanstva.
Kod "parkinga", možda konzumer djela isprva ne prepoznaje, no fotografija je angažirana u tematici odbacivanja u bilo kojem obliku, a u ovom je konkretnom slučaju to postignuto odbačenim crnogoričnim stablima koja se bespoštedno šalju na otpad, nakon što su okićeni zauzimali središnje mjesto u kućama obitelji kao simboli instant produhovljenosti.


"Prozori" prenose noirovski ugođaj filmova s početka pedesetih, tamne grane u blagim pokretima ostavljaju lagani blur, dok prozori svemu tome daju voajersku notu, i izgleda kao da se svjetlo u sobi upravo ugasilo.


"Koncertna" ponavlja motiv stražnjeg plana kojeg smo vidjeli kod djela "lav", a jezik kod obrijanog pjevača sugerira na spontanost koja je uvijek pečat dobre koncertne fotografije.


"Borat" je primjer filmske fotografije, i studija novoizrasle ikone, uz zrnatost koja simulira visokoosjetljivi film radi postizanja živosti i pokreta, kad se već radi o plakatu kao prilično statičnom mediju.


"Čovjek u vodi". Iako se radi o ženskoj osobi, zapravo spol i ne igra ulogu u ovoj postavi gdje je čovjek suptilno implementiran u prirodu uz drveće, grančice, kamenje, blato te, konačno, i vodu, što govori o iskonskom ljudskom biću kao dijelu i djelu prirode, no raskorak s današnjicom ipak otkriva karirani kaput kao produkt serijske proizvodnje.


"Ekipa" predstavlja pravi kvalitet tzv. low-key fotografije u kojoj se je iskušao svaki ozbiljniji fotograf. Dinamična kompozicija zavinuta u crno.


"List i ponovno Mef" jednostavno pokazuje dvojbenu ulogu prirode u današnjem svijetu. Imamo li dovoljno zelenih površina u gradovima? Može li se zaustaviti siječa amazonske prašume, i hoće li Amazonke ostati bez svojih domova? To su pitanja koja samo dobivaju na svojoj aktualnosti. Žuti list, koji nije zelen, daje dodatnu patinu pesimizma.


"Sob nikakvog nosa" fotografija je prepuna glamura, no lažnog, kako to obično i biva. Formira se i tema potrebnosti mode za sobove.


"Akt I" zacijelo je najznačajniji akt iz serije golotinje, iako se kronološki nije pojavio prvi. Tema su linije i zakrivljenja istih, uz uzbudljivu igru svjetlosti i sjene. Ima i jedan pas koji se, uz sugestiju fotografa, trudi ostati nevidljiv, pa si je pravovremenim pokretom njuške osigurao blagi motion blur koji ga ostavlja tek u nagovještaju.


"Tunel i noge" unosi prevrat u odavno usidrenu filozofsku postavku, te poručuje kako se svjetlost ponekad nalazi na ovoj strani tunela. Sve je, dakako, uvjetovano gledištem, a gledište postaje glavni element u filozofskom promišljanju. Uvlači se i znana Albertova: sve je relativno.