Vrijeme prolazi i mi se mijenjamo. Nestaju ljudi do čijih mi je mišljenja nekoć bilo stalo.

Grabim lakomo svaki tračak ljubavi na koji naiđem, jer, toliko je trebam. Nadam se i vjerujem. Možda čak i sanjarim previše.
I taman dok ju počnem vršcima prstiju doticati, ona isklizne. I da, znam, dok ju najmanje budem očekivala, doći će. No trebam ju sad.

I pisanje mi gubi smisao.

Dok se okrenem šest godina unatrag, kad sam počela pisati ovaj blog i pogledam sebe tada.. onu Lanu prepoznajem još jedino u davanju sebe za ljubav. Bilo kakvu.

A odrastamo. Normalno je da se mijenjamo. Prirodno. I zadovoljna sam kakvom sam osobom postala. Zadovoljna sam što sam do sada napravila u životu. Zadovoljna sam onime što sam mogla izdržati. I jesam, jaka sam. I zadovoljna sam onime u čemu se vidim dalje u životu. Zadovoljna sam time kako se borim za ono što želim. Upisala sam faks koji sam željela. Nastavila sam plesati. Zagrizla sam. Imam kraj sebe osobe za koje znam da su mi prijatelji. Koji su bili uz mene kad mi je bilo najteže , a nisu pobjegli glavom bez obzira. Imam najboljeg tatu na svijetu. Bez kojeg sve što danas jesam, sve što danas imam, ne bi imala... imala sam najbolju mamu na svijetu. Koja mi je također pružala sve što je mogla. Koja mi je u najtežim financijskim i emocionalnim trenucima davala cijelu sebe. Bilo je jako teških razdoblja u životu, a ona je bila najveći borac kojeg znam. Svijet je mogla nositi na leđima, samo za naše dobro. Samo da nama pruži ljubav i utočište. I još uvijek je volim toliko da riječima ne mogu opisati. I znam da bi sada bila ponosna na mene, a sigurno i ljuta na tatu jer mi previše popušta. I mjesto u mom srcu, uvijek će ostati djelomično nepopunjeno, jer, gubitkom nje, izgubila sam i dio sebe.

Nezamjenjiv.

Trebam nekoga tko će zagristi za mene i neće me puštati. Trebam ljubav. Jer ovako, radim što volim, studiram što želim, imam prijatelje koje volim, ali osjećam se prazno.

Mislim da sam ovim postom prekrižila još jedno razdoblje u životu. Blog.