Trebalo bi brisati prošlost svakim danom što se stvara. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi podnosila dan što traje, jer ga ne bi uspoređivala s onim čega više nema. Ovako se mješaju sjećanja i sadašnjost, bol i sreća, i više ne znam što je stvarnost. Na neke stvari se očito nikada neću naviknuti. I nešto, što je stvarno mi očito nikada neće postati stvarno.

Otvaram knjige nasumično, tražeći nešto što će mi reći u kojem smjeru je ispravno. Gutam slova, izreke i vodim se za tuđim riječima. Vjerujem , pa padam i opet se ustajem. Prepuštam se, pa padam i opet se ustajem. Stare ožiljke prekrivam novim ranama. I tako kao da ide u krug.

Slučajnost? Da, Slučajnost je ta koja naposlijetku odlučuje o mojoj sreći. Sve se to događa daleko od mene, najčešće sam dovedena pred gotov čin, i samo mi se priopći kako je. A tada sam nemoćna išta više napraviti. Upadam u kolotečinu. U bezličnu kolotečinu. I opet, jedna rana mijenja drugu.

Bačeni smo u igru, i kotrljamo se nizbrdo. Tu i tamo na kratko stanemo, pa opet nastavimo. Nekad sam mislila da sami biramo kako će nam biti. No, više nisam toliko sigurna u to. Jedna situacija povlači drugu i mi bivamo zatečeni. Ne biramo mi kako će nam biti, već slučajnost određuje. I sumnjam u to da nam je unaprijed određeno kako što mora biti. Hodamo, pa malo pužemo, i jedino što možemo izabrati dok nas se baci u pojedinu igru je, hoćemo li potrčati ili leći i ne dizati se.

Slušam pjesme i pronalazim se u stihovima. Pitam se, da li sam ostala negdje, par godina iza, izgubljena u vremenu. Ponekad se tako osjećam. Kao da sam zapela u prošlosti. Podjeljena sam kao da imam dva srca, jedno za prošlost, a jedno za sadašnjost. Podijelim ih, pa ih miješam pokušavajući stvoriti jedno. I onda, kao da mi kroz prste isklizne, izgubim neku ravnotežu.