Nekako, postoje oni dani kad ti vlada neko zatišje u glavi.. propuh..a kad ti zapravo toliko misli kola glavom, ali ne znaš koju bi prije uhvatila i onda samo stojiš.
Stojiš, gledaš i čekaš.
Čekanje se često pretvori u neki deprimirajući trenutak koji se na kraju oduži..
Trudiš se da ne gledaš unaprijed. Da ne planiraš i ne razmišljaš o svim mogućim i nemogućim situacijama. Što manje analize, to bolje ispadne. Ponavljaš si neprestano u glavi neke pametne životne koje ti je mama još pričala kroz cijelo tvoje djetinjstvo.
Prisjećaš se riječi, ali prečesto zaboravljaš Trenutke.
Sve više osjećaš, a s time je i sve više razmišljanja o tome što bi moglo biti..
Strah te da sve ne ode kako je i došlo, a jedino što će tu ostati su tvoji osjećaji.
Imam osjećaj kao da hodam po onom visokom i tankom užetu u cirkusu i u meni stalno postoji neki strah. Da ne padnem u trenutku kad me nitko neće moći podići. Neki prokleti strah od gubitka osoba do kojih mi je stalo. Skeptičnost prema svima.
Osjećam previše. Pitanja se samo gomilaju, a odgovore nemam snage tražiti.
Strah me osjećati još više od ovoga.

Kontroliram se, suzdržana sam.
I preteško mi je još od Tada izgraditi neki normalan, dublji odnos. Možda, možda u trenutku kad pobijedim svoj strah, možda bude bolje.
Toliko razmišljam o tome, a kod mame nisam bila već predugo. Nekako, kao da mi s vremenom i to postaje preteško. Osjećam, a ne mogu priznati da osjećam. Pričam, a izbjegavam bit.
Iz minute u minutu skupljam snagu za onu iduću minutu. Ohrabrujem se. Guram se prema naprijed, a kad se umorim, shvatim da već dvije godine stojim na istom mjestu.
Umaram se, a ništa ne radim osim što osjećam.