Play.

S vremena na vrijeme dogodi se neko zatišje. Odnosi se smire. Ili nestanu u potpunosti. A onda se opet pokušaju vratiti. Pjesmom. Riječima. Pozivom. Najboljim zagrljajem. I shvatiš da ti još uvijek nije svejedno. I neće ti biti. Jer, to je bilo TO. I svaki put iznova vrtiš te dvije riječi koje si čula. I svaki put iznova pokrećeš tu pjesmu. I tu je, tu je kao što je uvijek bio. Duboko u srcu i uvijek tu za tebe. Bez obzira na sve, uvijek tu. Sve loše stvari se poništavaju samo postojanjem u pravom trenutku. Zahvalna sam ti na tome kao nikome i biti ću. Naučila sam voljeti. Naučila sam to reći kad osjećam. Naučila sam izraziti se. I nikada nije bio problem biti ja pred tobom. Lomila sam se, dizao si me. Imala sam sjaj u očima, njegovao si ga. Godila mi je tvoja pažnja i još uvijek godi. Prošli smo brda i doline u to vrijeme. Hodali smo po tankom ledu, a bilo je tako lijepo. Možda baš zbog tog adrenalina. Voljela sam .. jesam, voljela sam te. Priznajem, i drago mi je dok te vidim.

Stop.

Back to reality.