Ležim na svježe presvučenom krevetu i konstatiram: miris omekšivača savršeno se stapa s ovih par mirisnih svijeća meni s desna. Svježina i toplina u savršenom skladu. Predivno.
Boriš se s raspoznavanjem slova zbog nedostatka svjetla. Ali nekako je veći gušt čitati uz svijetlo svijeća u polumraku. Lakše se uživjeti u drugi svijet. Lakše je pobjeći od stvarnosti.

Premalo je vremena u jednom danu za sve što želiš i moraš napraviti. Previše je sna potrebno da bi bila dovoljno odmorna i sposobna učiniti sve… Ponekad mi se čini da je život prekratak za pročitati sve knjige, za naučiti sve što želiš, za plesati koliko želiš, za Trenutke, za prijatelje, za samu sebe… dan ima premalo sati… a previše toga želiš napraviti samo da izbjegneš sjenovite misli.

Posežeš za čašom cedevite i piješ što glasnije možeš, ne bi li uspjela nadglasati ovo što ti buči u glavi. Nagli povratak u stvarnost. Kao da se iznenadni vjetar pojavio i otpuhao sve što ti je nekad značilo. Ti ostaješ sama, u praznoj sobi, pomalo uplašenog pogleda. Što i kako dalje? Pogled ti seže u daljinu, za izgubljenim… pokušavaš doseći prstima ono što je otišlo, ali trud je uzaludan. Predaleko .. Predaleko je .. osjetiš hladnu suzu kako ti klizne niz lice i povučeš prste.

Cedevita koju si prolila po staroj, razvučenoj crnoj majici, natjera te da se trgneš. Odložiš knjigu pored kreveta i maramicama radiš brze poteze gore-dolje po majici. Da se osuši.
Prozor se naglo otvori i zaškripi od iznenadnog jakog vjetra. Uplašiš se i požuriš ga zatvoriti. Val hladnoće te ''ošine'' po golim nogama. Zadrhtiš i vratiš se na već ugrijano mjesto u krevetu. Točno onako kako si bila. Uzmeš knjigu u ruke i pokušavajući se vratiti u drugi svijet, zaspiš s istom na prsima ..