Žalosno je što imam totalni nedostatak inspiracije već duže vrijeme i što me sve i sram toga, kako ne mogu nešto dobro napisati.

Hoćemo iskreno, pa da sama sebi, a i drugima priznam sve što nisam htjela, a što se zaista događa? Ili da još uvijek mažem oči sebi i drugima s lažnim osmjesima i ponašanjem kao da se ništa novo i loše ne događa?

Događa se. Bojim se da meni najvažnija stvar u životu, uskoro ne bi postala najveća muka, zbog ljudi koji nisu vrijedni toga, a itekako mogu, i utječu na to. Jer, tu ovisim i o drugom, ne o samoj sebi. Bojim se da sam uprskala veliku priliku koja mi se pružila, da je nisam dovoljno dobro iskoristila, da nisam dala sve od sebe. No, to ćemo tek vidjeti.

Priznajem, treba mi netko. Netko određen. Nedostaje mi onaj osjećaj voljenosti kojeg svi želimo imati.
Priznajem, osjećam se samo, i spremna sam voljeti.

Idem se nazad skrivati od očiju javnosti i mazati svima skupa oči.