Riječi kao da postaju suviše prazne. Bez značenja. Kao da je nestalo ono nešto čime si se znala izraziti. Pišeš i ništa kao da nema smisla. Nema jačine. Bez ikakvih posebnih osjećaja. Forsiraš, jer misliš, možda će se tako vratiti onaj stari osjećaj. A vrijeme prebrzo prolazi i previše se toga mijenja. Ne stižeš sve što želiš i bojiš se da ti jedan život neće biti dovoljan da napraviš sve što želiš. Ne bojiš se smrti, bojiš se nedostatka vremena. Bojiš se da nećeš uspjeti u onome što želiš i bojiš se da će taj strah prevladati tobom. Bojiš se sebe u nekim situacijama. Bojiš se svojih postupaka. Bojiš se da ideš ponovno u krivom smjeru, ali kada je bilo tako dobro! Bojiš se…

Onaj stari, čvrsti zagrljaj, koji je neusporediv s bilo kojim zagrljajem, ona vjera u tebe, oni pogledi, ona ugodna tišina, ona sigurnost koju imaš dok ste zajedno, one gluposti o kojima pričate i napravite od njih bitne stvari, ono posebno mjesto u srcu, ono 'volim te'… oh koliko ti je to samo nedostajalo. I strah je nestao.

Za neke situacije kao da ne pronalaziš riječi. Gubiš se u gomili i nestaješ. Ne pronalaziš se u stvarima u kojima inače jesi. Ne prepoznaješ se. Nemaš vremena za sebe. Nemaš rješenja za toliko toga. Sebična si. Uzimaš, a ne daješ. Ne puštaš jer ti godi, a ne želiš više jer ti jednostavno više nije potrebno. Uzimaš, a ne daješ koliko drugoj strani treba. Ne shvaćaš.