Svojim stasom, čupavom kosom, neuobičajenim pogledima, polusmješkom koji je mogao biti osvajački, ali i pomalo ciničan, stekao je njenu naklonost... njenu ovisnost.
Izgledao je kao buntovnik u sukobu sa sustavom, no možda je to samo u njenim očima tako, budući da je to njena karakteristika...lako moguće da je željela neko svoje obilježje prenijeti na njega. U tom mnoštvu ljudi koji su se kretali u nekom ritmu one gitare koja se čula u pozadini, izgledao je kao užasno neurotična osoba. Imao je ono poetično lice- divno, puno boli i tuge...

Glavom mi prolaze misli. Ja njega znam! Ali zašto tamo izgleda onako samotno, ranjivo i izgubljeno? O čemu razmišlja? Gledam li ja u njegov pad volje pred željom? Slutim li pad ljubavi pred zaljubljenošću i nagonom? Očito misli kako je čovjek jak i siguran u sebe.. ne prihvaća ljudsku spremnost da mu pomognu i kada to nije potrebno.. Možda one njegove plave oči pozivaju da ga se promotri ponovo.

Podigni glavu i gledaj me. Oni koji se skrivaju u sjenama, žive s onim što je mrtvo. Smiješ li se jer je tvoj život ušao u nečiji um i stalno o tebi razmišlja? Samoća doprinosi komfornosti otrovanoj populaciji, a tvoje reagiraje samo po instinktima se čini već umorno. Zaustavi se i prepusti.

Mrzim te zbog tvoje statičnosti koja me još više upućuje na akceleracju svojih uzburkanih osjećaja. Reći ću kako se osjećam.: kao za vrijeme goleme nesreće, napadnuta monstruoznim parazitom, u permanentnom stanju urgencije koja uništava sva mala zadovoljstva. Osjećam svoju ravnotežu koja je u sukobu s kaosom.

"Ljudski život počinje onkraj očajanja." J.P.Sartre

[Hvala Snješka]