I dok stvaraš nove uspomene, nikako se ne možeš osloboditi starih. Još uvijek živiš u njima i priželjkujaš te trenutke proživiti barem još koji put. Za koji dan će već 7mjeseci, a vrijeme od tada, kao da je stalo. Toliko toga se dogodilo od tada, a ti, kao da još uvijek živiš na tom, zadnjem danu, posljednjem susretu, pogledu i zagrljaju.



Previše toga stoji neizrečenog. Kao da je premalo vremena bilo za sve, za nas. Premalo uspomena kao da smo stvorile.
A kažu da vrijeme liječi rane.. očito neke nikada neće biti izlječene. Jer tvoje, nimalo nisu zarasle. Boli, boli svakim danom sve više. Teže je.
Malo malo, izgubiš se. U svim nedovršenim rečenicama, koje si uvijek tako mrzila. Zanijemila si. Gubiš se i čekaš da te netko pronađe.
Tako u krug.

Da te mogu pismom zvati
ja bi piva život cili,
da se barem opet vrati
vrime kad smo sritni bili..

NIšta više nije i neće biti isto.. sunce si uhvatila, no tvoja sreća nije potpuna.. očito nikada neće ni biti..

I just wanna be close to you..