I'm waiting for the sun...
Svakom njegovom rječju pokušava sakriti oduševljenje. Zbog straha od samoće. Dok sam mazohizam izlazi na vidjelo, dok se osjeća na svakom koraku. Stoji na raskrižju, okružena mrtvilom kojim svijet obiluje i ne zna kuda skrenuti. Boji se pogreške, boji se da bi mogla krenuti ka potpunom samouništenju. Da li ići za istinom i pokušati se maknuti iz situacije koju si je sama stvorila, zbog straha, razočarenja i bijega od surove stvarnosti, ili tražiti utjehu u lažnim osmjesima, riječima i pogledima? Postaje li kao i površna masa koja ju okružuje ako prihvati tu utjehu i pokuša se prilagoditi? A što dobiva istinom koju ovoga puta ne bi zadržala samo za sebe, koju bi podjelila upravo s nekim zbog koga se smatra mazohistom? Možda sažaljenje, ili gubitak i tih mrvica koje su joj još ostale? Tih mrvica kojima se hrani. Da li previše toga riskira istinom? Zna da istinom gubi utjehu, a možda i samu Istinu zbog koje se smatra mazohistom. Je li moguće izabrati pravi put za nju a da pritom nitko ne bude povrijeđen? Da pritom barem ona dobije sreću? Koliko god to bilo sebično..
Grize se zbog onoga što zna da odbacuje, polako i do nedavno potpuno nesvjesno. Grize se zbog toga jer zna da time neopisivo ubija osjećaje druge osobe koju toliko voli. A jednaki su i ne znaju kako i na koji način iskazati ljubav. Neki to rade tako da izbjegavaju svaku prisnost, a neki novcem. Nijedan način nije pravi. I mada znaju da se vole, žele to pokazati, no ne pronalaze pravi način..
Okružena je primitivizmom, površnošću, sirovim ljudima koji ju uništavaju, koji su sebe već odavno uništili. Koji bi je mogli potpuno uništiti čim ode i zadnja osoba za koju je mislila da joj može pomoći da se izvuče iz ovog jadnog svijeta. Za koju još uvijek misli da je može daleko dovesti. Boji se da će bez nje ostati sama i da će ju ta jebeno loša masa povući poput usisavača i da tada više neće biti izlaza. Hvata ju paranoja sve više kako se bliži odlazak.
I bez obzira na mrtvilo koje ju okružuje, nada se i očekuje svjetlo koje će moći unesti u ovaj svijet.
I'm waiting for the sun..
Grize se zbog onoga što zna da odbacuje, polako i do nedavno potpuno nesvjesno. Grize se zbog toga jer zna da time neopisivo ubija osjećaje druge osobe koju toliko voli. A jednaki su i ne znaju kako i na koji način iskazati ljubav. Neki to rade tako da izbjegavaju svaku prisnost, a neki novcem. Nijedan način nije pravi. I mada znaju da se vole, žele to pokazati, no ne pronalaze pravi način..
Okružena je primitivizmom, površnošću, sirovim ljudima koji ju uništavaju, koji su sebe već odavno uništili. Koji bi je mogli potpuno uništiti čim ode i zadnja osoba za koju je mislila da joj može pomoći da se izvuče iz ovog jadnog svijeta. Za koju još uvijek misli da je može daleko dovesti. Boji se da će bez nje ostati sama i da će ju ta jebeno loša masa povući poput usisavača i da tada više neće biti izlaza. Hvata ju paranoja sve više kako se bliži odlazak.
I bez obzira na mrtvilo koje ju okružuje, nada se i očekuje svjetlo koje će moći unesti u ovaj svijet.
I'm waiting for the sun..
Komentari (16) On/Off
Vrijeme.
Vrijeme leti. Dani prolaze, a ti, kao da stojiš na mjestu dok pored tebe prolazi gomila užurbanih ljudi. Stojiš i gledaš, a znaš da vrijeme ne čeka nikoga. No ti čekaš, jer možda će se ona stara ''vrijeme liječi sve rane'' napokon obistiniti. Sve si manje sigurna u to. Rane će zacijeliti tek tada kada ti budeš spremna za to, tek tada kada ti nešto poduzmeš po tom pitanju, a s vremenom shvatiš. Shvatiš da ti vrijeme prolazi i da svi imamo ''rok trajanja'', da će svima jednom pisati njihovo ime na nadgrobnom spomeniku. I tada, najednom, svi želimo više vremena. Više vremena za sebe, za sreću, za ljubav, za sve što želimo postići u životu. Više vremena kojeg nećemo dobiti.
Sve više imaš osjećaj kao da ništa ne stižeš. Kao da neprestano negdje kasniš, kao da imaš još hrpu stvari za obaviti, a nemaš vremena. A ti još uvijek stojiš i ne možeš se pomaknuti.
I dok gledaš po fotografijama i kopaš po uspomenama, prisjećaš se sa svakom fotografijom cijele situacije u kojoj je fotka nastala. Prisjećaš se sebe tada, prisjećaš se kako si uvijek što prije željela odrasti pod svaku cijenu, a sada, kad si u tako kratkom roku toliko ''odrasla'' želiš se vratiti u djetinjstvo, i to ne samo u sjećanjima.
Želiš više vremena s ljudima koji će ti zauvijek ostati u srcu. Jer čak ni ovaj jedan život je prekratak da im daš do znanja koliko ih voliš.
Nekoliko njih već je tako otišlo. Prerano. Otišli su u pola tvoje rečenice, dok si još smišljala kako da im kažeš te dvije male, a tako velike riječi. 'Volim te'. I dok si smislila kako da to kažeš, bilo je prekasno. Govorila si to puno puta ovako usputno, što tiše možeš, jer oduvijek ti je bilo teško tako nešto izgovoriti.
Zato, svaki trenutak je pravi trenutak da se voljenim osobama izgovore te dvije tako male, a tako velike riječi.
Komentari (14) On/Off