Vrijeme leti. Dani prolaze, a ti, kao da stojiš na mjestu dok pored tebe prolazi gomila užurbanih ljudi. Stojiš i gledaš, a znaš da vrijeme ne čeka nikoga. No ti čekaš, jer možda će se ona stara ''vrijeme liječi sve rane'' napokon obistiniti. Sve si manje sigurna u to. Rane će zacijeliti tek tada kada ti budeš spremna za to, tek tada kada ti nešto poduzmeš po tom pitanju, a s vremenom shvatiš. Shvatiš da ti vrijeme prolazi i da svi imamo ''rok trajanja'', da će svima jednom pisati njihovo ime na nadgrobnom spomeniku. I tada, najednom, svi želimo više vremena. Više vremena za sebe, za sreću, za ljubav, za sve što želimo postići u životu. Više vremena kojeg nećemo dobiti.
Sve više imaš osjećaj kao da ništa ne stižeš. Kao da neprestano negdje kasniš, kao da imaš još hrpu stvari za obaviti, a nemaš vremena. A ti još uvijek stojiš i ne možeš se pomaknuti.
I dok gledaš po fotografijama i kopaš po uspomenama, prisjećaš se sa svakom fotografijom cijele situacije u kojoj je fotka nastala. Prisjećaš se sebe tada, prisjećaš se kako si uvijek što prije željela odrasti pod svaku cijenu, a sada, kad si u tako kratkom roku toliko ''odrasla'' želiš se vratiti u djetinjstvo, i to ne samo u sjećanjima.
Želiš više vremena s ljudima koji će ti zauvijek ostati u srcu. Jer čak ni ovaj jedan život je prekratak da im daš do znanja koliko ih voliš.
Nekoliko njih već je tako otišlo. Prerano. Otišli su u pola tvoje rečenice, dok si još smišljala kako da im kažeš te dvije male, a tako velike riječi. 'Volim te'. I dok si smislila kako da to kažeš, bilo je prekasno. Govorila si to puno puta ovako usputno, što tiše možeš, jer oduvijek ti je bilo teško tako nešto izgovoriti.
Zato, svaki trenutak je pravi trenutak da se voljenim osobama izgovore te dvije tako male, a tako velike riječi.