(Sastavak pisan na temu za hrvatski)



Razmišljaš.. koje riječi bi opisale tebe kao osobu? Tko si zapravo ti?
Točan odgovor na to pitanje ne možeš dati , jer normalno je da se još tražiš. Odrastaš i gradiš se kao osoba. Mijenjaš se. Tek učiš kako se nositi sa svim što život nosi. Doživljavaš razočarenja, ljubav, bol…
Uvijek si bila otvorena i vedra osoba kojoj nije nikada bio problem pričati o svojim problemima, niti pomagati drugima. Otkada ti je mama ostala samo u sjećanjima i duboko u srcu, zatvaraš se. Mijenjaš se. Držiš osmjeh na licu ne bi li drugi pomislili koliko si jaka osoba. Prikrivaš suze. A od silnog uvjeravanja drugih u to, na trenutak i sama sebe uvjeriš u to; da stvarno jesi jaka i da se stvarno možeš nositi sa svim. I sve to se čini prelako da bi bilo istinito. Slabiš. Uplašena si i izgubljena. A to nitko ne primjećuje. Ili nitko ne želi primijetiti. I nitko zapravo ne može shvatiti kako se osjećaš dok isto to nije doživio. A ti si umorna od objašnjavanja. I bez ikakvih dramatizacija, bez ikakvog uljepšavanja, ovdje pokušavaš napisati kakva si osoba. I teško dolaziš do pravih riječi. Jer lik psihološki lik jedne osobe nemoguće je savršeno dočarati riječima.
Prestaješ gledati svijet kroz ružičaste naočale. Vidiš sve onako kako zapravo stoji. Ne možeš reći da imaš pravog prijatelja, a još manje da je jednog takvog lako naći. Za svoje godine doživjela si puno toga, no ipak, još uvijek stojiš na nogama. Emotivna si osoba koju je lako povrijediti. No uvijek ćeš nastojati da kao i do sada, digneš glavu visoko, nasmiješ se tuzi, suzama prkosno pogledaš gore, i što te u životu čeka, budeš svoja. Odlučna, odgovorna i ambiciozna osoba puna samopouzdanja. Kad osjećaš da se lomiš, pogledat ćeš visoko. I što god netko rekao ružno o tebi, znaš da ima i gorih stvari koje su ti se u životu dogodile da bi se opterećivala tuđim lošim pričama. A oni koji su uz tebe i koji te vole neće vjerovati drugima. Jer će uvijek znati kakva si. I ispada da ti je jedini oslonac, koji je u svakom trenutku uz tebe, tvoja obitelj. I nitko drugi. Neki to shvate prije, a neki kasnije. I to je samo jedan od razloga zašto neizmjerno voliš i cijeniš tatu, brata, sestru i mamu čiju prisutnost osjećaš u teškim trenucima. I žalosno je kada vidiš kako se ponaša većina tvojih vršnjaka prema svojim roditeljima. Koliko tu ima nepoštovanja i drskosti. A nitko od njih zapravo ne cijeni dovoljno ono što im roditelji pružaju. Ljubav, toplinu, dom, podršku, povjerenje i razumijevanje. Takve 'male' stvari za koje znaš da uvijek možeš pronaći kod svoje obitelji te čine sretnom.
Voliš samoću. Svoju sobu, list papira i olovku pri ruci. Slušalice iz kojih dopire lagana muzika na akustičnoj gitari. Prepustiti se i prenositi na papir svoja razmišljanja. Znaš, ima neke otrcane plemenitosti u tome da propadneš sama.
A možda ipak najviše govori Ljermontova rečenica u kojoj se pronalaziš : "Možda ću danas umrijeti...A na zemlji neće ostati nijednog stvorenja koje me je potpuno razumjelo. Jedni misle da sam gori, a drugi da sam bolji nego što uistinu jesam... Jedni će reći - bio je dobričina, a drugi - hulja. I jedno i drugi bit će laž."


Tek toliko da nešto stoji dok me nema i dok se ne sredim. :(