No regrets.
Ako još imate oba roditelja ne možete ni zamisliti koliko boli kad jedno od njih umre, ili koliko vas to prestravi. Možda je smrt jednostavno prevelika stvar da bi je itko u potpunosti shvatio, ali kad imaš 16 godina, a smrt se dogodi tvojoj mami koju voliš više od svega na svijetu, to je kao da stojiš usred tornada koji te kida na komadiće i nikada ne prestaje. Ali na kraju ipak stane. Vjetar zamre (pojavi se povremeno) i shvatiš da si još na nogama.
Sada si možda drugi misle, zar joj nije žao što joj je mama umrla? Zar ne bi htjela da joj se mama vrati? Naravno da bih, više od ičega, ali moje žaljenje tu ne igra nikakvu ulogu, zar ne? Nije ti žao vremena koje si provela u samom središtu tornada, jer zbog njega si postala i tek ćeš postati osoba koja može sve izdržati. I zato, kad ponekad kažeš da ti nije ničega žao što se dogodilo u prošlosti, zapravo govoriš da nema smisla stalno se vraćati u prošlost i priželjkivati drugačiji ishod. Nema svrhe. Ponekad o prošlosti razmišljaš s tugom, ali isto se tako prisjećaš sretnih trenutaka s mamom. A na budućnost bi trebala gledati s nadom. Jer, kad ti nije zbog ničega žao, to znači da si se oslobodila želje da preuređuješ prošlost i da se, umjesto toga, raduješ onomu što te još čeka. A čeka te puno toga.
Čovjek si, kao i svatko drugi, umaraš se i padaš u depresije. Ali stvar je u tome da ćeš se radije usredotočiti na dobre stvari nego neprestano cmizdriti zbog loših.
I kad se svega sjetiš, nasmiješiš se. Ponosna si na nju, jer je napravilo toliko puno divnih stvari, bila je tako divna osoba. I tada poželiš postati osobom kakva je ona bila.
Postavile ste temelje zajedno. Započele ste zajedno tvoj život. A sada je na tebi red da nastaviš izgradnju prekinutu iznenadnim tornadom.
I ponekad se budiš uznemirena i znojna, jer ti je navratila u snove. Razgovarale ste i čvrsto te držala za ruku. Toliko čvrsto da si je osjećala kao da je tu. I dok si sama doma čuješ ju kako nemirno spava, osjetiš ju. I odeš do njene sobe, pogledaš nije li možda tamo, no tada shvatiš da je stvarno nema.
I ima dosta teških trenutaka. Večeri su najteže. Tada bi uvijek pričale, praveći se da gledate neki film, samo da tata ne bi u boravku gledao boks. Dok si bila manja, zaletila bi se od vrata i skočila na nju dok je ležala na kauču. Ona bi te zagrlila i počele bi razgovarati.
Koliko ste samo kolača za svaki Božić ispekle. Za cijeli manji grad :D. A dok bi došlo do ukrašavanja bora, ona, ti i brat bi sjeli sa strane i gledali kako tata i seka ukrašavaju bor 'kako treba'.
I imaš veliku potrebu da joj povjeriš neke stvari. Želiš čuti njezin savjet, jer se bojiš da ćeš napraviti nešto krivo. Ali preostaje ti jedino razmisliti kako bi ona postupila u takvoj situaciji i napraviti tako.
Teško je bez tebe mama. A grozni su oni naleti trenutaka kada ne možeš prestati plakati…
Pozdravljam se od vas, dragi moji blogeri, na punih mjesec dana *suze*. Odem u Bašku odratiti tu praksu više. Ako uspijem, javit ću se, ako ne, u kontaktu sam s pojedincima. :) [
Kika ,
Miss T. ,
Molly ,
*siamese dream - s njom ćem se i vidjeti napokon. ju volem puno...] Nevjerojatno je koliko neke ljude možeš zavoljeti i samo preko bloga.
šajni.