Dani prolaze. Stvari se polako vraćaju na mjesto. Moglo bi se reći. Miriš se sa svime i pokušavaš sve prihvatiti što više možeš. Odmor je dobro došao. I fizički i psihički. Uskoro se opet vraćaš u svoju rutinu, kao što je bilo prije. Samo što će ovoga puta sve biti teže. Velika je odgovornost sada na tebi. Morati ćeš više poraditi na odnosu s tatom. Mama je tu i gleda te. Osjetiš ju uz sebe u teškim trenucima. Njezin dodir osjetiš kada ti je potreban. Zanima te što bi rekla za sve kako se sada razvija. Potrudit ćeš se učiniti je ponosnom na tebe. Biti ćeš onakva kakvom te ona učila da budeš. Nedostaje ti.

Ona je uz tebe i toliko je voliš da je to nemoguće opisati riječima. Hvala ti medeno moje za sve. Ona je biće koje dok se uvuče pod kožu ne izlazi iz nje. Nemoguće je ne voljeti je. *grligrligrli*

Uskoro dolazi i onih mjesec dana tijekom kojih ćeš opet biti odvojena od svih. Zatoče te na otok i ne možeš nikuda. Izrabljuju te i služiš im tamo umjesto radnika kojima bi morali platiti više da ih zaposle. Ovo im je, dakako, isplativije. Mda. Praksa. *uzdah* Nimalo ti se ne ide. Ne voliš rastanke. A opet ćeš se morati rastati na mjesec dana od nje , nje i svih koje voliš.

Proputovala si dosta u zadnjih mjesec dana. Vidjela si mjesta za koja se nisi ni nadala da ćeš vidjeti. Bilo je lijepo. U mjesec dana obišla si Čabar, Opariju, Rijeku, Iku, Sloveniju, Zagreb i Daruvar. Brda i doline, šume i vinogradi, more i obale. Ne može bolje. Tako nešto ti najbolje odvrati misli od svega.

Promjena frizure je opet pala.