Više ne želiš odgovarati na pitanja: ''Kako si?'', jer je u ovoj situaciji uopće suvišno davati odgovore na takva glupa pitanja. Kako bi mogla biti?! I ne želiš da sada ljudi koji nikad nisu bili uz tebe, trče oko tebe kao da ste si najbolji godinama. Naravno, isključivo iz sažaljenja. To ti SIGURNO ne treba. Ne pišeš sve ovo zato da bi te drugi žalili, već zato da ti olakšaš ono što ti je na duši. Jer šutiš i povlačiš se. A ovo je jedan od načina na koji se najbolje možeš olakšati. Najlakše. Ne želiš da te traže da ne plačeš, jer baš sada se trebaš isplakati. Ne držati sve suze u sebi. Što radiš. Jer želiš pokazati da si jaka.



Nikada u životu nisi osjećala ovoliki strah. Nikada ti se toliko osjećaja nije miješalo. Loših, dakako. Bojiš se, bježiš, što nikako nije rješenje. Bojiš se trenutka kada će tata doći do tebe i očima punim suza reći ti da je više nema. Da ste od sada samo ti i on. I sve te to previše podsjeća na situacije koje si već proživjela dok su u pitanju bili baka i ujak. Napetost i strah su ti se uvukli u kosti. Bojiš se kako ćeš sve to podnijeti. Kako ćeš reagirati kada se to dogodi? Hoćeš li biti dovoljno jaka za sve? I ne želiš da ti govore da ti jesi dovoljno jaka, jer možda baš i nisi, koliko god glumila da jesi. Kako će izgledati tvoj život? S kim ćeš dijeliti tajne? Tko će ti davati savjete? Tko će ti govoriti kako da napraviš koje jelo? S kim ćeš plakati na filmove? Kome ćeš uređivati nokte? Tko će stajati na terasi i gledati kako ti grabljaš jabuke? Tko će vikati ako kuhinja i kupaona ne budu blistale? Tko će ti reći ''sretno'' prije svakog ispita koji imaš u školi? S kim ćeš peći kolače za svoj rođendan koji uskoro dolazi? Kome ćeš ti kupiti knjižicu ''Najbolja mama''? Sve to te razdire.



I neopisivo te izluđuju ljudi koji sada, u ovoj situaciji govore da će sve biti u redu, a neće biti! Ne može se više ništa napraviti. Rak je metastazirao posvuda i nema pomoći. Pitanja poput: ''Jel spava?'' te izluđuju. Ne! Ne spava! Umire! Ne možete ništa drugo nego se pokušati pomiriti s činjenicama. Jer, dok dođe do toga trenutka kada ode, ne budeš se stigao ni snaći, ako se do tada barem malo psihički ne pripremiš. I tako stvari stoje. Zašto baš ona? To nitko ne zna. Svatko pati za svojim voljenim i pita isto pitanje. Tako mora biti očito.
Najvažnija je sada međusobna podrška u obitelji. Tata i ja morat ćemo se snaći. Brat i sestra žive u Zagrebu.