Jeste li ikada poželjeli da vaš život završi što prije da ne morate proživljavati sve što se oko vas događa?
Nevjerojatno je kako ljudi mogu biti dobri i pažljivi prema nekome tek dok je ta osoba na samrti. Tek tada se brinu. Tek je tada pitaju kako je. Tek je tada dolaze posjetiti. Tek tada. Jer znaju da će kasnije biti prekasno.
I ne možeš opisati svoje osjećaje trenutno, jer tako i tako nitko tko to nije doživio ne bi shvatio.
I sama pomisao na to da ćete ti i tata ostati sami doma plaši te. Užasno te plaši. Mama je jako loše. Pitanje je vremena kada će doći kraj. A to si tek jučer shvatila. Tek jučer si zapravo pogledala kako stvari stoje. Tek jučer si shvatila kakva je zapravo situacija. I ne želiš to prihvatiti. I grozno je vidjeti ju kako se muči. Užasno je teško. Iz dana u dan, sve je gore. I svi su živčani, dok su svima istovremeno suze u očima. Držala si do sada to sve u sebi. A od sinoć ne prestaješ plakati. I tako rado bi dala što god treba samo da ostane uz tebe. Da bude tu kako je uvijek bila. Da zajedno rješavate tvoje probleme kako ste uvijek rješavale. Da pričate o svemu kako ste uvijek pričale. Da ju imaš kraj sebe. Svoju mamu i najbolju prijateljicu. Tek trebaš započeti život, a već bi je mogla izgubiti. Nju s kojom si planirala svoju budućnost. Nju za koju si mislila da će te voditi kroz život i dijeliti ti savjete kao što je uvijek radila.
A ti se skrivaš. Skrivaš se od svih i sjediš u kutu zamračene sobe. Suze ne prestaju teći. Glava te razara. Jecaš. Ne možeš ovo. Ne znaš kako se više nositi sa svim. Čim čuješ da netko dolazi, obrišeš suze i stavljaš osmjeh na lice. Osmjeh na kojem se toliko vidi da je umjetan.



I ne želiš da ti govore da će sve biti u redu jer nije u redu! Nije dobro. Nije dobro dok čuješ kako ti tata i sestra šapatom razgovaraju da ih ne čuješ. Nije dobro dok ih baš čuješ u trenutku kada ona pita tatu dali je bio na groblju. Nije dobro. Nije dobro dok se tata vrati iz kupovine i prva stvar koju napravi je da legne pored mame na krevet i gleda ju kako spava. Primi je za ruku i gleda je kako spava. Preteško je. Oči nakupljene suzama više ne mogu izdržati. Bježiš u sobu jer ne želiš da te vide kako plačeš. Moraš biti jaka.
I onda se ti rasplačeš zbog dečka?! Ne možeš ni sama vjerovati. Ljudi ne razmišljaju. Ne cijene ono što imaju. Ne cijene dovoljno ljude koji su uz njih otkad postoje. Ljude koji su ih učinili takvima kakvi jesu. Ljude za koje možemo jedino biti sigurni da će nam uvijek biti oslonac i potpora u životu.
Mama, tata, volim vas.