Gledaš u prazan list papira. Tako čist, nov, neiskvaren... kao tek započeti život. Čeka svoje prve stihove. Čeka trenutak kada će početi stvarati povijest.
Tvoji listovi papira već su napola ispisani. Stvorila si dio svoje prošlosti. I stvaraš je još uvijek.
Prošlost. Prisjećaš je se sa sjetnim osmjehom na licu dok ti se pojavljuje sjaj u očima. Poželiš zgrabiti taj trenutak rukama i proživljavati ga svaki put isponova. Jedan pogled. Jedan dodir. Par riječi. Dovoljno je da ga osjetiš.
Počela si zaboravljati. Slova na papiru su izblijedila. Smjestila si papir na dno ladice i još od tada nisi posegnula za njim. No on je došao. Došao je i promijenio sve. Prisjetio te. Njegov osmjeh značio ti je mnogo. Njegove riječi upijala si poput spužve. Uživala si u njegovim očima. A njegov dodir značio ti je previše. Sjećanja su počela dobivati boju. Otvaraš ladicu. Želiš uskladiti prošlost i sadašnjost ne bi li ponovno proživjela trenutke koje ste proveli zajedno.
Sa strahom privlačiš ispisani papir sve bliže. Strahom od ponovne boli.



Ovoj knjizi moraš stvoriti sretan kraj. Voljela bi reći da imaš ili nemaš dobar osjećaj ovaj put. Ali ne znaš. Ne znaš što osjećaš. Znaš što želiš. Ali kako to ostvariti ako on ne bude želio?
Boriš se sama sa sobom. Baš kao nekada kada su ruže uvenule prije nego što su trebale.
On mora otići. A ti mrziš rastanke. Taj susret bi značio posljednji pogled. Posljednji poljubac. I samo tako će doći kraj. Htjela ti to ili ne.
A toliko malo je nedostajalo da sve tek započne kako treba.
I neki ne razumiju. Zato skrivaš te osjećaje pred njima. Pričaju. Vidiš kako pričaju, ali muk. Nijedna riječ ne dopire do tebe.

A ti samo želiš doživjeti ono što ti je on obećao.


Volim hanič .