Uhvatiš se kako drijemaš nakon dvadesetak minuta ležanja i čitanja u krevetu, s knjigom na prsima. Nisi dugo čitala nikakvo štivo. A i ono koje obično čitaš, završi nepročitano. Vratiš ga u knjižnicu dva mjeseca kasnije, s utisnutom 86stranicom, koju si zadnju pročitala. Više puta. Svaki put se nadajući da ćeš dovršiti čitanje do kraja. A bila je stvarno dobra knjiga. Širom otvoriš oči svake minute, ne bi li bacila oko na zamjenski mobitel. Jer, očekuješ poruku cijeli dan. I još uvijek je nisi dobila. I ne budeš najvjerojatnije. I cijela priča ti je napravljena u glavi da vjerojatno ništa od toga svega, zašto si se uopće i nadala? I čim vidiš zatamnjeni ekran te ciglaste, zamjenske [naglašavam zamjenske] Motorole, pritišćeš tipke, ne bi li se uvjerila da poruka još uvijek nije stigla. Bolesno. I gledaš taj ružni crno sivi mobitel i duboko u sebi nadaš se da će ti stričeki iz vipa javiti već idući tjedan da ti je mobitel popravljen i da dođeš po njega.
Nije nimalo zabavno gledati desetak malih muha kako ti zuje ispod ugašenog svjetla [ali svaki put se tamo skupljaju], dok očekuješ neku veću, zujeću bubu, od koje ćeš pobjeći i probuditi tatu da ju dođe ubiti, jer ti jedno takvo malo stvorenje može utjerati strah u kosti. I bojiš je se udariti, da ne bi preživjela i napala te. Jer, sanjala si jednu noć, kako te napada divovska osa, na ulazu u kuću, i cijeli roj malih, ide za njom. Što, također nije nimalo zabavno.
Ono što je žalosno, a zabavlja te, je grickanje slamke od soka koji si netom prije toga popila. Što , po riječima tvoga tate, nikako ne doliči djevojci poput tebe. [A ne znam kakva sam ja to djevojka. ] I naravno da ti ju svaki put čupa iz usta, te si ti pritom zagrizeš jezik ili usnicu. To je postalo sasvim normalno. Ukoliko se sjetiš toga, prije nego uđeš u kuću, spremiš slamku u džep i nastaviš ju grickati dok dođeš u sobu.

[Ne. Poruka još uvijek nije došla. Pih. Da. Mogla sam i misliti. Ni neće. A bome neću ni ja.]



Imaš grlobolju. Imaš glavobolju, te nos pun svakojakih izlučevina, što je najvjerojatnije posljedica trosatnog iznimno dosadnog gubljena vremena na toliko svake godine napuhanoj Terezijani. Na naravno, toliko napuhanom retro koncertu s 'velikim pjevačkim legendama' koji se održava otprilike, svake Terezijane, s pokojim novim izvođačem, koji, iznenađenja li, otpjeva dvije retro pjesme, kada na red dolazi sljedeći. I svima njima je iznimna čast što su u Bjelovaru, na ovoj velikoj manifestaciji, jer ih sve srce jako veže za taj mali grad. Dakako, to govore svake godine, sve malobrojnijoj publici, koja je dovoljno luda da stoji sat i pol na kiši i hladnoći slušajući reprizu prošle godine. Nimalo zabavno. Da netko ne bi pomislio da si se izgubila u računici, prvih sat i pol, pokušavaš se ugrijati nekim alkoholnim pićima koja ponekad konzumiraš, jer naravno, čaj ti nitko lud ne bude kuhao. Budući da ti tih par, iznimno skupih pića, nije ništa pomoglo, a ostatak novaca si moraš ostaviti za druge gluposti koje si namjeravala kupiti, odeš do štanda s vrućim fornettima. Kupiš neke s namazom od sira koje nikad nisi probala, ali odmah tražiš 10dkg, ne misleći na to hoće li ti se svidjeti, te 20dkg od pizze. Naravno, ovi sa sirom ne valjaju te ih uvališ prvoj poznatoj osobi [sestri] s kojom si bila. Neizostavna glupost koju obavezno kupuješ svake godine su oni gumeni bomboni puni kemije. Kiseli, dakako. I svake godine sve više i više trošiš na te gluposti, jer, svake godine je Terezijana sve kraća i jadnija. Žalosno.

[A možda da ja ipak pošaljem poruku?]

Dok na tv-u simpatični proćelavi čovjek, kovrčave kose priča o tome kako voli nogomet, ti ludiš od glavobolje i iziritiranog nosa, brisanog nekvalitetnim maramicama, koje je tata kupio dok je išao u kupovinu. Teški je pritisak u zraku, u sobi, vani, štogod. Užasno je vruće. Jeli to zbog sobne temperature ili te stvarno hvata prehlada? Divno. Još nisi dočekala ljeto da se nisi razboljela.
Razmišljaš danas kako možda stvarno imaju pravo. Kako možda kraj knjige dođe onda kada to pisac poželi. Ali kada se onda knjiga nastavlja, ako ne sada? Zar toliko moraš čekati na nastavak? A zapravo, knjiga može i ostati nedovršena. Što u tom slučaju? Ponašati se kao da je završena ne bi li možda sebi olakšala? Ipak se nadaš da će se ova nastaviti. Bez obzira na to što sve manje vjeruješ u to, budući da one očekivane poruke još nema.
Kupit ćeš si boju za printer i početi printati svoje postove te ih sve stavljati u jedan fascikl.

[Neću poslati poruku. Auch. Piknula sam se u oko.]

[I da. Na fotki sam ja. Neki dan. U trudničkoj majici koje je prefora nositi. Divota. Ali stvarno je.]