Pa ne. Očito da nisam dobro.
Sjediš na hladnim pločicama u hodniku škole. Ne mariš za to što ti je dupe smrznuto. Pogneš glavu u koljena i samo sjediš. Sjediš i razmišljaš. Osjećaš se jadno. Cijeli dan. Na rubu si suza. Glava te boli. Ne osjećaš se dobro. Ali šutiš. Šutiš i sjediš. Vidiš da svi ljudi oko tebe imaju svoju priču. Svatko je u svom filmu. A ti sjediš sama. Sjediš i samo ih promatraš dok ti se u očima nakupljaju suze. Dok se sve više osjećaš nestabilnom. Kao da ćeš pasti svaki čas. Oglasi se školsko zvono. Tako glasno da te glava još više zaboli. Sjediš još narednu minutu dok se svi guraju da uđu u razred. Polako se ustaneš i kreneš prema razredu. Osjetiš slabost. Mučninu. Gubiš zrak. Zavrti ti se u glavi. Padneš na pod. Svi oko tebe samo stoje i pitaju :''Jesi dobro?''. [Khm. Očito da nisam.] Dođe V. Primi te pod ruku i odvede u wc. Polijeva te hladnom vodom. Nakon koju minutu, donekle ti se vrati boja. Okej. Malo je lakše. Hvala V.
Zapravo već duže vrijeme razmišljaš o tome kako zapravo ne voliš upoznavati nove ljude. Ne da ih ne voliš upoznavati, nego, nemaš volje više graditi neke čvrste odnose. Nakon što te toliko ljudi s kojima si pokušavala ostvariti neki čvršći odnos, razočaralo i iznevjerilo. Nemaš više volje davati se cijela za nešto što netko neće cijeniti. Zašto da ti jedina daješ sve od sebe da bi održala neki dobar odnos koji si s nekim gradila možda godinama, a druga osoba ne radi ništa? Zašto?! Uzalud. Sve padne u vodu. A tebi se ponekad jednostavno ne da prolaziti sve to ispočetka. Od toga da dobiješ povjerenje neke osobe [i ta osoba moje], do onog čvrstog odnosa za koji misliš da će trajati zauvijek, pa se na kraju raspadne. Nakon svega, izgubila si volju za tim. Preteško je svaki , ali baš svaki put , prolaziti preko sveg onog trnja i kamenja, da bi stvorio nešto što će se raspasti. Preteško je davati sve i voljeti svim srcem, dok ne dobivaš ništa zauzvrat. Dok ne dobiješ ono malo podrške od strane te druge osobe.
Upravo zbog toga nemaš volje graditi ponovno nešto tako veliko. Upravo zbog toga nemaš volje tražiti dečka. S kojim bi pokušala izgraditi odličan odnos, koji bi kasnije pao u vodu. Upravo zbog toga nemaš volje tražiti više pravih prijatelja koje je zapravo jako teško, gotovo nemoguće, naći u tvojoj dobi, s nekim tvojim stavovima i razmišljanjima kojih se držiš.
Previše je toga što bi sada mogla reći na sve to, a zapravo bi se sve svelo na isto. Sve bi se svelo na to da nemaš snage više za takve stvari. Jer pucaš. Lomiš se. Plačeš. Ali to ne pokazuješ. I nitko ne primijećuje. Svaki put dok se sve više razočaraš u nekoga. Svaki put dok shvatiš da su te osobe s kojima si imala takav odnos samo iskorištavale. I ništa drugo. Svaki put dok shvatiš da ti samo daješ, a drugi samo uzimaju i ti ne dobivaš ništa zauzvrat. Čak i tebi, to je preteško. Preumorna si od svega. Previše ti se toga nakupilo [mama. škola. prijatelji. ples. povremeni nedostatak ljubavi. razočarenja. tuga. bol.] . Suze. [Hvala P. puno. Volem.; N. i tebe ;)]
Oprala si kosu. Istuširala se. Bolje ti je. Samo je mučnina još prisutna. Ideš čitati ''Sjajna svjetla, velegrad'' – Jay McInerney. Napokon si bila u knjižnici. Nisi platila zakasninu [kao što sam i rekla :)].
Volem [P. , N.].
*Miss Shiny*
Komentari (16) On/Off