Pitaš se postoji li netko tko će ti darovati malo svog sjaja koji bi ti osvijetlio mračnu stazu koja se nenadano pojavila na tvom putu?
Ima dana kada ne znaš što bi sa sobom. Kada te i najmanja sitnica može rasplakati. Kada te samo jedna teška riječ tako boli. Tada ti je teže od ičega zadržati tu bol u sebi.
Ima dana kada jednostavno pogledaš kako stvari zapravo stoje. Tada se pokušavaš pomiriti sa situacijom kakva je. Iako je ponekad stvarno puno lakše živjeti u oblacima. Lakše je nadati se nečemu, ali zapravo znaš i sama da ne možeš imati. To te spusti na zemlju. Povrijedi. Boli. Ponekad stvarno želiš samo živjeti u svijetu snova. U svijetu mašte i iluzije. Imaš osjećaj kao da ti je to dovoljno. Ponekad želiš izmisliti neko mjesto samo za sebe. Gdje ćeš samovati. Gdje neće biti nikoga. Gdje neće biti tuge. Suza. Samo ti i tvoj osmjeh na licu. Bez ikoga.

Sjediš u školi. Na onoj bezličnoj stolici. Šutiš. I samo sjediš. Promatraš. Doima se kao da pratiš nastavu. Pogled ti malo- malo ode kroz prozor. Gledaš u nebo. Razmišljaš. Profesorica priča. Čuješ da izgovara riječi. Ali ne čuješ što. Misli su ti glasnije od ičega. Nadjačavaju te. Podbočiš glavu na lijevu ruku. Okreneš pogled prema razredu, ali zapravo još uvijek vidiš nebo. Onaj beskraj. Mir i spokoj. Niz obraz ti klizne suza. Isti čas je obrišeš. Ne želiš da te itko vidi kako plačeš. Bar ne itko od tih osoba. U tom trenutku sve što želiš je biti sama. I sama se nadglasavati sa svojim mislima.
Dođe test iz matematike kojeg nisi uopće sposobna pisati. Uzmeš tehničku. Pišeš. Iako ne znaš što. Samo pišeš da ostaviš trag na papiru. Pokušavaš se skoncentrirati. Ne možeš. Misli su ti daleko. Puno dalje od testa. Bez obzira na to, ti si nadaš pozitivnoj ocjeni.
Zvoni ono zadnje zvono. Ustaješ napokon s te tvrde stolice i odlaziš do ormarića. Oblačiš kaput. Izlaziš iz škole i ulaziš u auto. Kažeš rezultate testa iz hrvatskog. Sestra te pita: ''Tko je napisao Juditu?'', ti joj odgovaraš [bez obzira na to što znaš da je napisao Marulić]: ''Ne znam.''. Onda te tlači cijelo vrijeme zbog toga. Ti se jednostavno isključiš. Kao da ne postoji. U svom si svijetu. Ona ti sada najmanje treba sa svojim pametovanjem.

Ulaziš u kuću. Bacaš torbu na stepenice. Odeš do kupaone. Pogledaš se u ogledalo. Oči pokušavaš ostaviti otvorenima. Peku te. Od šminke. Suza. Vjetra. Prođeš rukom po svom odrazu u ogledalu. Želiš maknuti taj odraz. Želiš ga lupiti. Reći mu da je jadan. Da si prestane dopuštati glupe stvari. Klizne ti suza. Trgneš se i vratiš u stvarnost. Opereš ruke i odeš večerati. Najedeš se i odlaziš u sobu. Klat se do kraja depresivnim pjesmama.
Sutra ideš gledati natjecanje. Na vlastitu odgovornost. Ili će ti popraviti raspoloženje ili će biti još gore.
Želiš daleko od svih.

*Miss Shiny*