Probudiš se u 9h. Ležiš u krevetu još naredna dva sata. Razmišljaš. Mijenjaš raspoloženja sa svakom novom misli koja ti padne na pamet. Ponekad te stvarno zna naživcirati to tvoje razmišljanje. Ponekad stvarno previše razmišljaš. Ponekad se samo tim razmišljanjima bez veze bediraš. Moraš to stvarno prestati raditi.
U razmišljanju te prekine mamin poziv na mobitel. [Inače, ona je za to vrijeme bila u boravku.] Pita te koliko misliš spavati. Odgovoriš joj ugodnim tonom da si se probudila prije 2h. Dolaziš dolje. Zvoni telefon. Opet. Kuća nam se pretvorila u telefonsku centralu. Grozno. Šiziš više od tog telefona. Svi živi najednom zovu. A u drugim prilikama nije bilo nikog da se sjeti mame. Naravno, uvijek jedno te isto pitanje. Kako se osjećaš? A kako bi se trebala osjećati u ovakvoj situaciji?! Nevjerojatno koliko ljudi znaju zamarati takvim pitanjima. A mami je onda još gore, jer cijelo vrijeme misli na bolest. Svakih pola sata minimalno zvoni telefon. S opet istim pitanjem. I sad bi ona trebala biti odlično zbog toga?! Od sinoć si joj zabranila da se javlja na telefon. Ti si počela fino otkantavat ljude po glatkom postupku. Mda.
Dakle, ustaneš se ujutro, naručaš odmah. [Pun tanjur mahuna. Mljac.] Objesiš veš. I kreneš se spremati za školu. Buša te počinje boliti. Jajnici. Šmrc. Kme. Bemm ti mengu. Psuješ joj sve po spisku i popiješ jedan Baralgin. Po tom pitanju samo želiš biti dečko. Da nemaš mengu. Ili da je oni dobiju na koji dan. Ali onu praćenu pravim bolovima. Naravno. [Ne. Nisam zla :)]
Izlaziš iz kuće. Vjetar. Ultra-hiper-turbo-mega puše. Pješačiš kojih pola sata do škole. [Sretna li si.] Jedva dopuzaš do tamo. Smrznuta sjedneš na klupu. Naravno, onu do koje je dopiralo najviše Sunca. Glava te boli. I uheka. Koma. Još te sad i moralo napuhat. Tableta ne djeluje. Kme. Dođe ti da nekog ugrizeš od bolova. Prođe prvi sat. Još boli. Popiješ još jedan Baralgin. Napokon se malo smiri. Okej. Dosta toga. Netko će pomislit da konzumiraš opojne droge. Završi zanimljiv dan nastave. Imaš prijevoz.
Dođeš doma. Automatski se baciš na dvosjed. Tek onda se presvučeš. Legneš i zgrčiš se. Pokriješ se dekom preko glave. To ti je običaj kad te nešto boli ili kada si u k**cu i plačeš. Tata ti složi večeru. Donese. Ostaneš paf. Pojedeš, sve.
Telefon opet počne zvonit. Javiš se. Otkantaš. Tatin mobitel zvoni. On priča. Mamin mobitel zvoni. Ona priča. Tv je upaljen i Tarik priča. Ti ludiš. Živčana si. Odlaziš u sobu. Pališ komp. Ovo te još uvijek boli. A popila si Spasmex sad. Tvoja najdraža N. je na msn-u. Pričate. Voleš ju jako. Obje vas puca loše raspoloženje. Ona je bolesna. Tebe boli. Same male jadne. Bogci :D. Idete se klat depresivnim pjesmama.
Sutra test iz matiše. Ne znaš gotovo ništa. Ništa novo.
Imaš osjećaj da ćeš večeras spavati prekrita dekom preko glave. Zbog oba gore navedena razloga. Dođe ti da spakiraš torbe i pobjegneš daleko od svega. U raj. Dok se sve ne riješi. Dok brige i problemi ne nestanu. Želiš se jednostavno distancirati i ostati tako neko vrijeme. Samo si kompliciraš život još više svojim crnim mislima.

Sluša se: Evanescence. Dido. Eva Casidy. Tommy Emanuel.

Kme. Kme. Kme.

Moraš pod tuš. I kosu sredit. Prištić ti se pojavio jedan. [Grr!]
Pleše ti se engleski valcer. [Šmrc.]

*Ovaj post ne bude tu dugo bio. Brijem da će me brzo napustit loše raspoloženje. Nadam se.

*Miss Shiny*