Naše ja nije nepromjenjivo. Svaki dan treba ga stvarati, i braniti...
(Mislim da naslov nema veze sa postom, ali mi se sviđa...:)
Nekako volim tišinu, samoću i gledati nekuda u nedogled. Razmišljati o svemu što mi se događa u životu i pisati. Crtati, što god. Tako se dobro osjećam dok sam sama. Ne mogu vjerovati da me samoća čini sretnom. Nisam valjda čudna zbog toga? Tada se osjećam lagano, kao da lebdim. Slobodno. Nema laži, prevara, predrasuda i svih loših osjećaja koji inače često ispunjavaju moj život. Sama sam sa svojim mislima i nemam se razloga zbog koga ili čega osjećati loše. Dobro, uvijek postoje iznimke u svemu (kako je naš psiholog rekao,i ja se slažem s tim) , pa tako i u tom mom svijetu. Postoje i trenutci kada su mi misli toliko crne da jednostavno moram zaplakati. Dok sam sama i u svom svijetu. No, svakome se dogodi koji trenutak da jednostavno pukne i ne može više izdržati bez da pusti suzu. Meni se to doduše često događa, ali zna mi biti i lakše nakon toga. Tako da, ima i nešto pozitivno tu.
Ludim smatraju onoga čije se ludost ne poklapa sa ludošću većine.
Sada sam pokušala vratiti taj osjećaj koji sam danas osjetila dok sam sjedila na onim hladnim pločicama u hodniku svoje škole i čekala da ona gomila ljudi veselo potrči iz svojih učionica. Bila sam sama. Kako i ne bi bila kad sam došla kojih pola sata ranije. Jednostavno sam željela negdje tako otići i potpuno se , bar na trenutak, izdvojiti iz ovog svijeta.
Dobar je osjećaj. Vidjela sam čak i jedan prekrasan prizor za crtanje. Možda ovih dana ponesem blok za crtanje u školu i dođem koji sat ranije. Imam totalno tu sliku u glavi i znam da je mogu nacrtati. I budem.
-----------------------------
Zvono u našoj staroj ruševnoj školi zazvonilo je koliko je god moglo, iako je već davnih dana ostalo bez glasa tako da se jedva čuje. S moje lijeve i desne strane izletili su mahom razdragani učenici. Na brzinu sam se vratila u stvarnost, sjetila se matematike od koje imam snažne bolove u trbuhu i brzo uletila u učionicu broj 13, ne bi li stigla nešto ponoviti. Sat mi je prošao kao da sam cijelo vrijeme bila na iglama. Ostatak dana, bila sam zamišljena, u svom svijetu. Pokušala sam se totalno isključiti , ali nisam uspjela uz toliku neobuzdanu razrednu masu.
Zaključila sam da su ljudi iz mog razreda još uvijek djetinjasti, primitivni i razigrani kao mala djeca. Divlji su i na svaku najgluplju provalu bilo koga iz razreda, oni se smiju.
Odlučila sam se malo više približiti jednoj još uvijek samoj i zamišljenoj djevojci iz razreda, kojoj još nitko nije dao priliku da ju bolje upoznaju. Još od početka prvog razreda, ona je cijelo vrijeme sama, zamišljena i samo promatra sve ljude oko sebe kako se smiju i zabavljaju, a ona je još uvijek sama. Danas sam ju baš promatrala i shvatila da je želim bolje upoznati i sprijateljiti se s njom.
S većinom ljudi iz svog razreda baš i ne komuniciram previše. Nemam ni neku posebnu potrebu. Gotovo svima od njih razmišljanja su još uvijek na razini osnovnoškolaca ,tako da ne mogu normalno ni pričati s nekim ljudima. Konstantno se družim s Flundrom i nje se držim. Komuniciram s ljudima koji sjede oko mene i još par ovako, sa strane.
Shvatila sam da nemam baš pretjerano puno prijatelja, ali zato imam par pravih koji su uvijek tu za mene. Ni ne treba mi netko tko će se praviti da mi je prijatelj i na kraju me iznevjeriti… radije ću i biti sama, u svom svijetu nego da se opet razočaram u tzv. prijatelje.
------------------------------------------
Zamišljena sam i zbunjena zadnjih dana. Ne znam što osjećam i prema kome?! Ljubav je komplicirana stvar. Trenutno se ne snalazim u njoj. Gubim se i ne mogu se tako lako naći. Trebam naći put za van. Trebam izlaz, koji još nisam vidjela.
Imam priliku biti sretna. Barem mislim da imam, ali zbunjuju me i mišljenja meni dragih ljudi o mojoj situaciji. Ne znam više kako da se postavim prema kojoj osobi i što da napravim. Želim li biti zaljubljena? Želim li voljeti? Želim li samo sve zaboraviti i krenuti dalje? Želim li svakog dana trpjeti bol i misliti na Njega, ili možda ?
Iskreno. Ne znam. Ne znam što želim. To su pitanja koja se pitam svakog dana, uz još mnoga druga. To su pitanja na koja ne dobivam odgovore. Ne znam odgovore. Ne znam što želim trenutno. Nikad nisam bila nedorečena i tako zbunjena. Uvijek sam znala pronaći izlaz is svakog zapetljanog labirinta. Sada ga nema. Još uvijek ne vidim svjetlost koja prodire kroz odškrinuta vrata gdje se nalazi mir i spokoj. Sreća.
U ovom varljivom svijetu nepotrebno je uzimati srcu sve nesreće
koje nam se dogode.
Voli vas
Lana
Nekako volim tišinu, samoću i gledati nekuda u nedogled. Razmišljati o svemu što mi se događa u životu i pisati. Crtati, što god. Tako se dobro osjećam dok sam sama. Ne mogu vjerovati da me samoća čini sretnom. Nisam valjda čudna zbog toga? Tada se osjećam lagano, kao da lebdim. Slobodno. Nema laži, prevara, predrasuda i svih loših osjećaja koji inače često ispunjavaju moj život. Sama sam sa svojim mislima i nemam se razloga zbog koga ili čega osjećati loše. Dobro, uvijek postoje iznimke u svemu (kako je naš psiholog rekao,i ja se slažem s tim) , pa tako i u tom mom svijetu. Postoje i trenutci kada su mi misli toliko crne da jednostavno moram zaplakati. Dok sam sama i u svom svijetu. No, svakome se dogodi koji trenutak da jednostavno pukne i ne može više izdržati bez da pusti suzu. Meni se to doduše često događa, ali zna mi biti i lakše nakon toga. Tako da, ima i nešto pozitivno tu.
Ludim smatraju onoga čije se ludost ne poklapa sa ludošću većine.
Sada sam pokušala vratiti taj osjećaj koji sam danas osjetila dok sam sjedila na onim hladnim pločicama u hodniku svoje škole i čekala da ona gomila ljudi veselo potrči iz svojih učionica. Bila sam sama. Kako i ne bi bila kad sam došla kojih pola sata ranije. Jednostavno sam željela negdje tako otići i potpuno se , bar na trenutak, izdvojiti iz ovog svijeta.
Dobar je osjećaj. Vidjela sam čak i jedan prekrasan prizor za crtanje. Možda ovih dana ponesem blok za crtanje u školu i dođem koji sat ranije. Imam totalno tu sliku u glavi i znam da je mogu nacrtati. I budem.
-----------------------------
Zvono u našoj staroj ruševnoj školi zazvonilo je koliko je god moglo, iako je već davnih dana ostalo bez glasa tako da se jedva čuje. S moje lijeve i desne strane izletili su mahom razdragani učenici. Na brzinu sam se vratila u stvarnost, sjetila se matematike od koje imam snažne bolove u trbuhu i brzo uletila u učionicu broj 13, ne bi li stigla nešto ponoviti. Sat mi je prošao kao da sam cijelo vrijeme bila na iglama. Ostatak dana, bila sam zamišljena, u svom svijetu. Pokušala sam se totalno isključiti , ali nisam uspjela uz toliku neobuzdanu razrednu masu.
Zaključila sam da su ljudi iz mog razreda još uvijek djetinjasti, primitivni i razigrani kao mala djeca. Divlji su i na svaku najgluplju provalu bilo koga iz razreda, oni se smiju.
Odlučila sam se malo više približiti jednoj još uvijek samoj i zamišljenoj djevojci iz razreda, kojoj još nitko nije dao priliku da ju bolje upoznaju. Još od početka prvog razreda, ona je cijelo vrijeme sama, zamišljena i samo promatra sve ljude oko sebe kako se smiju i zabavljaju, a ona je još uvijek sama. Danas sam ju baš promatrala i shvatila da je želim bolje upoznati i sprijateljiti se s njom.
S većinom ljudi iz svog razreda baš i ne komuniciram previše. Nemam ni neku posebnu potrebu. Gotovo svima od njih razmišljanja su još uvijek na razini osnovnoškolaca ,tako da ne mogu normalno ni pričati s nekim ljudima. Konstantno se družim s Flundrom i nje se držim. Komuniciram s ljudima koji sjede oko mene i još par ovako, sa strane.
Shvatila sam da nemam baš pretjerano puno prijatelja, ali zato imam par pravih koji su uvijek tu za mene. Ni ne treba mi netko tko će se praviti da mi je prijatelj i na kraju me iznevjeriti… radije ću i biti sama, u svom svijetu nego da se opet razočaram u tzv. prijatelje.
------------------------------------------
Zamišljena sam i zbunjena zadnjih dana. Ne znam što osjećam i prema kome?! Ljubav je komplicirana stvar. Trenutno se ne snalazim u njoj. Gubim se i ne mogu se tako lako naći. Trebam naći put za van. Trebam izlaz, koji još nisam vidjela.
Imam priliku biti sretna. Barem mislim da imam, ali zbunjuju me i mišljenja meni dragih ljudi o mojoj situaciji. Ne znam više kako da se postavim prema kojoj osobi i što da napravim. Želim li biti zaljubljena? Želim li voljeti? Želim li samo sve zaboraviti i krenuti dalje? Želim li svakog dana trpjeti bol i misliti na Njega, ili možda ?
Iskreno. Ne znam. Ne znam što želim. To su pitanja koja se pitam svakog dana, uz još mnoga druga. To su pitanja na koja ne dobivam odgovore. Ne znam odgovore. Ne znam što želim trenutno. Nikad nisam bila nedorečena i tako zbunjena. Uvijek sam znala pronaći izlaz is svakog zapetljanog labirinta. Sada ga nema. Još uvijek ne vidim svjetlost koja prodire kroz odškrinuta vrata gdje se nalazi mir i spokoj. Sreća.
U ovom varljivom svijetu nepotrebno je uzimati srcu sve nesreće
koje nam se dogode.
Voli vas
Lana
Komentari (47) On/Off