ponedjeljak, 11.07.2022.

Prava je sreća...

...izgubiti se
pa se pronaći,
bježati pa stati,
gledati,a ne vidjeti,
slušati,a ne čuti.

Prava je sreća...
imati Sunce, a ne osjetiti toplinu
ni sjaj ne vidjeti na svome putu
ni put svoj ne slijediti,
već koračati
tuđim stazama.

Prava je sreća imati vjeru,
sumnjati i biti zdrav,
a bolesnih misli.
Biti okružen ljudima, a usamljen.

Znaš, srećo, jedino u nesreći
se možeš pronaći
jer tako zakon života
stvara prilike u neprilikama.

Samo zato da ne bi zaboravili
zahvaljivati
kad od šume drvo ne vidimo.

Od toliko želja,
sam život ne želimo...







Oznake: sreća, vjera, prilike, zahvala


12:50 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 21.11.2021.

Dogodio se narod, 20.11.2021.


Za početak, napisat ću nešto vrlo bitno.
Ako to razumijete, takav će biti i vaš osvrt na moj post.
Iako, lavina podijele se već zakotrljala,
a to je ono što vladajućima uvijek i zauvijek
odgovara jer dok je narod podijeljen,
vlast može raditi što god ga je volja.

Ako razumijemo da svi djelujemo iz svoga straha,
nije teško prihvatiti da su se ljudi izabrali cijepiti jer se boje virusa,
dok se necijepljeni boje cjepiva
koje nije prošlo potrebno razdoblje testiranja.
PROČITAJTE OVO JOŠ JEDNOM!

Vjerujem da me mnogi nazivaju
"antivakserom" i "ravnozemljašem" jer moj izbor je ovo drugo.
Nije problem u cijepljenju, ta cijepe nas svačime od rođenja!
Za mene je osobno problem u virusu kojega se toliko glasno reklamira
kao da nije dovoljan sam po sebi,
već mu je potreban strah i sijanje panike,
mjere bez logike i preporuke bez zdravog razuma.
Ta budimo realni, da je virus smrtonosan,
zar ne bi onolike odbačene maske po okolišu bile spaljivanje'
Smrtonosna je propaganda koja svakodnevno sije strah
na staničnoj razini, a naša zapadna medicina
kojoj je zdravlje samo fizički tijelo,
ne daje važnost umu i duhu koji su sastavni dio našega bića.
Bolest počinje već na emotivnoj razini, upravo strahom i panikom,
niskom vibracijom.
Da pojednostavim, tu naš imunitet već oslabljuje,
iako se na fizičkom nivou još ne vidi,ali tu kreće bolest.
I da, ljudi umiru.
Nažalost, poznavala sam te ljude i žao mi je zbog njih i njihovih tugujućih obitelji
jer se ti životi više neće vratiti. Izgubljeni su nepovratno.
Kao i puno drugih ljudi i života koji su bolovali od drugih bolesti,
ali neadekvatnim liječenjem i uskraćivanjem medicinske usluge
nisu dobili svoju šansu za život.
Žao mi je i moje prijateljice koja je na taj način izgubila mamu.
I moje druge prijateljice čija mama se nije vratila iz bolnice,
a otišla je na nogama.
Tko će za to odgovarati?
Pustimo mene što mi je uskraćen ulazak u državne institucije,
ali što je s mojim prijateljima državnim službenicima,
profesorima, doktorima, medicinskim sestrama koji se ne žele cijepiti?
Kako je moguće da neki od medicinskog osoblja odbijaju cjepivo?
Što je s njima?
I što je danas, nakon toliko vremena propagande strahom i parole
„Misli na druge!?“
Što je sada s činjenicom da cjepivo štiti,
a evo već treće doze pa i četvrte!?
I dalje ne štiti.
I dalje se cijepljeni mogu zaraziti, prenositi virus poput mene.
Gdje je sada tu istina,
gdje logika, zdrav razum!?
Pustimo mene, tu sam u povorci sa mnogobrojnima.
Između ostalog, prijateljicom medicinskom sestrom.
Pitanje je dana kada će ostati bez posla.
Ona ista koja je u domovinskom ratu pružala pomoć
na ratištu i uvijek prva crta u pomaganju ljudima.
Danas ju policija, skupa sa mnom,
skupa sa ostalim prosvjednicima, čuva.
Čuva vlast od nas.
Koliko ponižavajuće i tužno to može biti dok se krećemo u koloni
i hodamo za prava dobivena rođenjem-
pravo na slobodno disanje, pravo na slobodno kretanje,
pravo na izbor za svoje zdravlje.
Da naglasim,mi necijepljeni smo u istoj ugrozi kao i cijepljeni.
Prema sebi i jedni prema drugima.
To je reala.

Dok koračamo tako u povorci gledajući mlade,
bebe u kolicima, umirovljenike i nas srednjih godina,
prijatelja mi se istrgne iz ruke i vriskom na rubu plača zaviče
okrečući se prema živom zidu naše državne policije:
“Šta vas nije sram!?
Da se štitite od jedne pedesetogodišnje mame dvoje djece!?"
Očaj, nemoć, razočaranje,
suze i tuga, stanje su koje mi prožima cijelo tijelo.
Od vrha tjemena do nožnih prstiju.
Grlila bih svoju prijateljicu, tješila, hrabrila,
ali znam da je ovo naboj koji skuplja mjesecima na poslu
i koji je buknuo ovdje dok hodamo za nešto
što je do jučer bilo normalno i da je dobro što je izašlo i prošlo benigno.
Gledam i policajce, rade svoj posao, razumijem ih,
nitko ne želi nerede i da mu radni dan prođe u stresu.
Razumijem i svoju prijateljicu policajku koja se
zbog straha od gubtka posla cijepila
i nakon što joj se ruka paralizirala,
gleda u podljev te ne zna što da radi, doktor ju nije ozbiljno shvatio.
A ona je,između cijepljenja i gole egzistencije,
izabrala ovo prvo jer treba plaćati podstanarski stan.
Ima bolesnu sestru kući, roditelji je osuđuju
što se nije već prije cijepila.
Ona je tu negdje između da mora misliti na druge i sebe.
Uglavnom, tužna.

Dan nakon prosvjeda, moje su emocije i dalje uzburkane.
Sutra idem u poštu platiti račun i poslati paket.
Pričaju da neću moći obaviti uslugu,
ali da mogu ući u poštu i zamoliti nekoga da to obavi za mene.
Postoji i prioritetna pošta od suda i policije,
kazne i dopisi koje možemo platiti i preuzeti mi necijepljeni.
Virus neće na tu poštu.

O čemu pričamo i dalje nakon dvije godine
ili koliko već to traje, puno i previše!?
O smrtonosnom virusu ili političkoj moći
koja je svojom manipulacijom odnijela previše žrtava?
Tko će za to odgovarati?
Tko će vratiti te živote?
Djeci mladost?
Tko će sanirati psihičke smetnje ljudi?

Razmislite još jednom prije osude.
Ja vam nisam neprijatelj. Niste ni vi meni.
Proučite još jednom mjere i preporuke.
Koji smisao i koja logika je u nečemu
što od početka vrijeđa zdrav razum?
Sve piše, ali sam svjesna da mnogi od straha ne mogu vidjeti niti čuti.
Mene nije strah smrti.
Strah me ovakvoga života.

















Oznake: Trg Josipa Bana Jelačića, Svjetlo u tami


20:08 | Komentari (9) | Print | ^ |

nedjelja, 10.10.2021.

Gubeći osjećajno

Ispuštam opipljivo
ruku spremnih za davanje
šireći dlanove
prema nepreglednom obzoru.

"Gdje mi je kraj?",
pitamo se često
u odijelima ljudske kože
gomilajući opipljivo,
gubeći osjećajno.

Tek tu je,
u bljesku ekstaze zadovoljstva,
puneći ruke,
prazneći srce.



Oznake: opipljivo, nepregledan obzor, kraj


17:05 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 08.03.2021.

Sve je u redu...

U meni žive malo dijete, povrijeđena djevojčica i mudra žena.
Dijete ide kroz život igrajući se sa smiješkom
u šarenilu vedrih emocija.
Pruža ruke pozivajući ostalu djecu na bezbrižan ples
gdje je jedini zakon,
širom otvoreni zagrljaj.
Tu, u zagrljaju topline, podrške i veselih osmijeha,
igra je naša valuta.

Iza ugla,
sama i povrijeđena djevojčica,
bolno krvari iznutra
uvjetujući igre i suigrače.
Ne zna kome vjerovati,
sa kime se igrati.
Čija će ruka izgubiti toplinu,
koga će prestati grliti kada stisak olabavi,
čim olabave njena očekivanja
kroz čvrsta razočaranja.
Pomno prosuđuje u boli zrcaljenenih trauma
ostalih povrijeđenih djevojčica i dječaka.

Mudra žena razumije, podržava,
voli u prihvaćanju.
Vida rane koje su poslužile
da bojno polje života, igralište različitosti,
postane teatar žanrova u kojem
izmjenjujemo svoje uloge.
U trenucima svjesnosti
kroz nemirne ratove,
moja žena teži miru i slobodi.
Voli svoje naivno dijete, povrijeđenu djevojčicu
i tiho, u igri skrivača,
svoje slabosti jača suzama.

Ako je slabost dozvoliti si emociju u predstavi života
gdje si svoj glumac i režiser,
dajem si nagradu za životno djelo!
Jer u svakom žanru,
plivam poput ribe u vodi i kada ponestane zraka,
kada ne vidim obzir pokriven visokim valovima
i kada me more lomi o oštre hridi.
Brusi me poput dijamanta
gdje si zahvaljujem naklonom-
ja, svoja glavna, sporedna uloga
i svoj najvjerniji gledatelj, promatrač.

Sve je u redu.
Iako ponekad kraj ne izgleda sretan,
svaka predstava nosi svoju pouku,
a svaka maska na kraju
padne.




Oznake: naivno dijete, povrijeđena djevojčica, mudra žena


13:38 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 25.11.2020.

Svrha života


Pažnju mi privlači god na cjepanici.
Toliko je krasan i savršen da je prava šteta
pretvoriti ga u pepeo.
Nećemo li svi tako završiti?
Dok promatram vatrene plamičke u igri koja uništava jedan život,
vraćam se u šumu
u kojoj je prije bezbroj godina niknulo jedno drvo.
Jedna mladica vinula je svoje tijelo prema suncu,
kupala ga u jesenjim kišama, jutarnjoj rosi,
hranila se mineralima iz zemlje,
širila svoje korijene tu, među svojima.
Drvo se granalo u širinu, protezalo svoje brojne ruke,
dodirivalo svoju braću, pričalo lišćem na vjetru,
cvililo u gustoj krošnji pod olujom.
Pružalo je drvo zaklon svojoj šumskoj braći,
dom pticama, vjevericama, crvićima, puhovima...
ma divota jedna od suživota
I nikada nije bilo dosadno i uvijek je bilo živo i tako godinama,
godinama sve dok jednoga dana nije završilo svoju misiju u šumi.

Ciklus života teče dalje u pilani
gdje deblo postaje trupac, trupac tavalon,
tavalon sirovina za izradu drvenarije.
I tako drvo nastavlja svoj život,
njegov duh živi i služi dalje čovjeku pa i generacijama
sve dok i ovdje ne odsluži svoju svrhu i biva spaljen u vatri,
pretvoren u pepeo.
Si ćemo tako završiti.

Možda su srednje godine,
možda ovo ludo vrijeme, možda jednostavno dan, trenutak,
moje bore, vjeđe koje se polako spuštaju,
djeca koja izrastaju u prave mladiće....ili ovo novo nenormalno,
postavlja pitanja o svrsi života.
Nema sumnje da sam zadnjih godina puno promišljala o prošlosti,
ranama koje su me obilježile , o greškama,
kaznama i boli koje su postale moji blagoslovi.
Neka vas prolaznost ne plaši.
Ni ovo što nije normalno.
Okrenite se unazad i promotrite svoj život.
Osvijestite koliko ste puta padali.
Isto toliko ste se podigli.
I tu negdje, između rana i suza, leži blagoslov života.
Nismo rođeni za ništa jer smo sve.
U suzama i smijehu.
I ne očekujete od sebe niti jedno niti drugo.
Pustite se životu dok se učite povjerenju.
Možda još niste dokučili svrhu svoga života,
ali svi smo rođeni s razlogom.
Ako sada čitate ove retke i osjećate se živo, životno,
svjedočite jednoj od mojih svrha.
Upravo stvari i događaji koje guše i ubijaju u nama ono ljudsko,
tjeraju nas da u sebi pronađemo nadljudsku snagu.
Ne odustajte od sebe i svoje svrhe, prvo zbog sebe,
a onda zbog svoje braće u šumi života koju dodirujete,
a da često niste ni svjesni.
Ako ste svjesni, živite još svjesnije!





Oznake: život, svrha


12:42 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 01.10.2020.

Mojoj mami


Da je živa, moja mama bi danas
proslavila osamdest i treći rođendan.
Nažalost, nema je fizički među nama šesnaest godina.
Možda godine nisu toliko bitne jer, koliko god prošlo,
koliko god ja dalje živjela, moje mame nema.
Rodila me u svojoj trideset i sedmoj
godini života kao svoje četvrto dijete.
Zanimljivo, ona i tata te godine su uselili u kuću koju su gradili.
Živjeli su teško, radnički,
borili se da nama djeci ništa ne nedostaje.
Gradili, zidali, stvarali.
Tata je bio često na terenu te je mama uz svoj posao kuharice
i sve ženske poslove, radila i one teže fizičke, tzv. muške poslove.
Nije imala puno vremena
za tople majčinske iskaze emocija,
nije bilo zagrljaja, poljubaca.
Bilo je toplog ručka, ispletenih vunenih majica,
kapa, šalova, štrikanih tabletića, nedjeljnih kolača.
Naša ljubav i nježnost obiteljskog doma,
između obaveza, poslova, školovanja, igre,
slobodnih aktivnosti,
najviše se osjećala uz obiteljski stol i ukusnu hranu.
Sva hrana bila je spremljena s ljubavlju,
od tople Divke i pohanoga kruha za doručak,
do riže na mlijeku za večeru...
Dala je što je znala,živjela malo manje zahtjevno
od svojih roditelja sa sela.

U mojoj petnaestoj godini, legla je u krevet nepokretna.
Bolest je učinila svoje, spazmi mišića nogu i ruku
onemogućili su sve poslove, muške i ženske.
Krevet ju je uzeo u njenoj pedeset i drugoj godini.
Kada smo mi djeca očvrknuli da možemo fizički bez nje,
njoj je bolest na taj način donijela fizički odmor, nažalost.
Obitelj je živjela dalje najbolje što je znala
dijeleći i množeći boli jer jedan važan stup obitelji se srušio.
Par godina nakon, život je odlučio
mamu dodatno zaboljeti kroz karcinom dojke,
kao da ovo nije bilo dovoljno bolno i teško!
Uz mamu, svi smo se na svoj način
nosili s boli odstranjene dojke
i svime što nosi i ova bolest.

Dok smo se mi pokretni nosili sa
svojom svakodnevnicom poslova i užurbanih nogu,
ona je, prikovana za krevet,
imala izazov kako ispuniti svoj dan.
I bila je, danas to znam, najstrpljiviji pacijent .
Zvala je jedino kada bi trebala u toalet.
Redovito smo je iz kreveta dizali u invalidska kolica,
vozili za stol. na balkon...
Između doktora, pregleda i pre rijetkih šetnji.
Doručci, ručkovi, večere,
sve je bilo servirano na stolu,
ali je okus bio gorak.
Brat, sestra ili ja smo kuhali.
Ja sam maksimalno izbjegavala
te i sve druge kućanske poslove
nesvjesno ljuta na život što nam je to servirao.
Moj bijeg su bili izlasci i alkohol u velikim količinama.
Nažalost, pijana i trijezna sam bila tužna
jer nisam mogla pobjeći od svog života.
U tim godinama kada je mladom čovjeku jako bitno
da je poput ostalih,
debelo sam zaglavila u ulozi žrtve
jer ja nemam mamu poput ostalih vršnjaka.
I moja obitelj nesvjesno veliča žrtvu
toliko da bolesna mama najbolje podnosi to stanje.
Često čitajući u tišini koju je parala naša glasna svađa.

Mama je umrla u mojoj tridesetoj godini života.
Njeni najmlađi unuci, moji sinovi su imali tri i jednu godinu.
Danas, nakon svog svježeg
punoljetnog staža majčinstva razumijem.
Dugo mi je trebalo da se prestanem ljutiti na život,
mamu,njenu bolest.
Dugo mi je trebalo da prihvatim
da su nam sve boli dane zbog učenja.
Učenja zahvalnosti.
Zahvalna sam svojoj mami,
njenoj hrabrosti, požrtvovnosti,
svim načinima kroz koje mi je pokazivala ljubav.
Danas grlim svoju djecu i zahvaljujem.
Zahvaljujem mami jer sam ovdje i imam priliku biti mama.
Razumijem, prihvaćam volim i opraštam životu.
Opraštam njenim bolestima.
Opraštam mami.
Opraštam sebi.
Volim te,mama!



*jučer sam Srčanome poslala ovo srce od pepela koje
me pronašlo u peći na drva.
Odavno ne vjerujem u slučajnosti.
Želim i nadam se da će moja životna priča potaknuti
nekoga da otpusti terete i boli,
da zavoli sva svoja iskustva, osobe koje nam dolaze
i prolaze kroz život, svi smo si tu s razlogom.
Roditelji....mi smo dio njih i oni su dio nas.
Zauvijek.





Oznake: mama, Bolest, oprost i rastanak, ljubav


21:05 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 07.09.2020.

Festival Slobode


Zagreb, 05.09.2020.
dan koji će zauvijek ostati zapisan na mojoj životnoj crti
kao osobni proboj u istini,
ono što zapravo i jesam, čemu težim.
Ono što živim privatno, poslovno, širim ruke,
srce, zagrljaj svijest,
Prenosim to na svoju djecu, okolinu, bližnje, dalje, na ljude.
Dozvolite mi da budem čovjek-samo to!
Ne želim živjeti i potvrđivati neosnovanu paniku i strah,
podjelu na ljude za maske i bez maske,
netoleranciju, manipulaciju.
Ne želim spavati budna,
ne vidjeti otvorenim očima i ne želim distancu među ljudima
jer čovjek je socijalno biće,
a socijalizacija temelj psiho fizičkog zdravlja.

Nisam ovdje da bih ikoga razuvjeravala, dapače!
Razumijem da ima straha, panike, bolesti, mjera, zakona.
Razumijem da se netko boji,
da je oprezan zbog svog slabog imuniteta,
narušenog zdravlja.
Ne osuđujem ičije emocije, prihvaćam.
Isto tako želim vjerovati da se i mene prihvaća
te razumije jer mislim drugačije.
Neću pisati niti razglabati o nauci, struci,
medijima, doktorima, pacijentima...tu nema kraja.
Moji postovi i inače pozivaju na ljudskost,
nisam za dijeljenje ljudi na osnovu ičega.
Ja to ne pišem,živim svakodnevno.
Jer želim živjeti mir,
učim to svoju djecu i želim im ostaviti takav svijet.
Pa makar samo oko sebe, nas, iako,
krug se širi.
Jer smo hrabri jer nismo sebični
jer ostavljamo zemlju u nasljeđe,
svoje potomke, njihove potomke...

Medijsko neosnovano širenje laži, straha, panike...
jedan je od razloga zašto smo se okupili na trgu
pod parolom Festivala -LJUBAV, MIR, SLOBODA.
Mi nismo prosvjednici, nismo naslilnici, sektaši,
ljudi smo koji ne želimo
sadašnjost niti budućnost otuđivanja jedni od drugih,
ne prihvaćamo novo normalno jer ako prihvatimo,
sadašnjost lako prelazi u budućnost
te će nepovratno nenormalno postati naša realnost.
Ne želimo distance, odluke iz panike,
manipuliranje brojkama
o smrtnosti epidemije kojoj nema lijeka,
a ljudi sami od sebe ozdravljaju.
Ne želimo fokus na jednoj epidemiji
koja je zaustavila sve druge bolesti
te stavila na čekanje one koji nemaju vremena čekati
jer su im tegobe i liječenja neodgodivi!
Rasuđujemo svojom glavom između
činjenica i informacija kojima nas se svakodnevno bombardira.
Također, mjerama prevencije koje ne drže vodu,
a svi to zdravo razumski znamo,
no većina zbog straha i panike ne želi,
ne može dublje promišljati.
Razumijem, prihvaćam.
Razumijete li i prihvaćate li vi mene
jer drugačije mislim,
a struka i nauka također to potvrđuju?

U jednom trenutku u sam sinovima poslala video
baš kada se pričalo o djeci,
svjedočanstva roditelja kojima je ova panika otežala život
s njihovim borbama i bolestima.
Mlađi sin mi je poslao poruku „Moramo li još nositi maske?“
Tu sam zaplakala,
kao i puno puta u subotu
,od siline emocija, zgažene ljudskosti, dostojanstva ,zdrave pameti....
To je već bolest današnjice protiv koje se borimo-ljubavlju, mirom, slobodom.
Moji sinovi su ponosni na mene,
jedino njihov komentar mi je bitan.





















Oznake: Festival Slobode


12:04 | Komentari (17) | Print | ^ |

četvrtak, 06.08.2020.

Velebit aktivnosti

Nas deset prijateljica smo provele predivan dan baš onako kako
volimo, uz odličan sadržaj u podržavajućoj prirodi.
Par cura je bilo prošle godine pa se društvo
udvostručilo.
Veslamo u prozirnim kajacima rijekom Gackom.
Izuzetno susretljiv, vrijedan, profesionalan domaćin odvezao
nas je kombiem s prikolicom punom kajaka do starta.







Zamislite kolika profesionalnost je potrebna za "ostati normalan"
u društvu deset žena, da ne kažem samo, nadglasati nas,
dati uputu,uslugu i uz sve to, ostati profesionalan,
ali prijateljski ljubazan i gostoljubiv,
Uspješno smo se ukrcale u pet kajaka po dvije
te spremne započele avanturu
od osam kilometara predivne rijeke Gacke.







Iako vrijeme nije bilo prosječno za ovo doba godine,
skromnih četrnaeest stupnjeva nije pokvarilo naš doživljaj.
Poštujući prirodu, mirno smo veslale Gackom
pokazujući veslanje sa svojim umjetnim perajama
ovdašnjem pernatom stanovništvu koje nas je okruživalo.
Sa obale su nas promatrale ovce, krave, bikovi, domaće patke.






Oblačno nebo je bilo naš današnji suputnik
koje je, nažalost, pokvarilo dojam prozirnih kajaka
kroz koje se za sunčanog dana zeleni flora Gacke,
ali smo nahranile oči zelenim pašnjacima sa strane,
biljem koje je virilo iz rijeke te predivnim vrbama
koje su nas pozdravljale klanjajući svoje predivne
zelene grane pune lišća.
Među jednom takvom smo predahnule
te na par minuta uživale u čaroliji međusobnog grljenja.



Teško mi je bilo izdvojiti najbolje
među brojnim fotografijama
da vam što bolje prenesem doživljaj ovog dana.
Veseli me ovakva promocija naše lijepe Like,
turizma, vrijednih, radišnih, poduzetnih ljudi,
čovjeka koji je na svojoj djedovini izgradio
svoju sadašnjost, budućnost,ali i temelje
svojim potomcima koji, ako žele, mogu dalje
voljeti svoju domovinu upravo na ovakav način.
Moja preporuka za "Velebit aktivnosti"
od srca i moj osmijeh za kraj.
Quadovi su također dio usluge,
ali ne i moj đir,
stoga sam izbjegla đir, ali sam guštala u veselju prijateljica
no i par metara stisnula gas po dvorištu.
Možda se odvažim idući put kada budem vodila svoje dečke.




Oznake: Velebit aktivnosti, Lika, gacka


12:19 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 09.07.2020.

Pozdrav s Cresa


Nakon uspješne poslovne sezone, sezone udruge,
osobnog rasta, doticanja i davanja zajednici...
i ove godine sam se odlučila nagraditi, dati sebi!









Smještaj, više nego povoljan u staroj jezgri Cresa,
osiguran parking, mjesta na plaži, restoranu, kafiću...
Nema sumnje, Cres je izrazito "pet friendly"
tako da kućni ljubimci, uz povodce guštaju i
vozeći se sa vlasnicima na biciklima u prozračnim košarama.










Nakon mirnog vikenda u društvu dvije prijateljice,
odmora među zelenim borovima, plavom moru, žutom suncu,
plivanja, ukusne klopice,
moram pohvaliti pizzu koju sam prvi puta kušala.
Osim što smo našli restoran koji radi domaću paštu,
ima izvrsnu ponudu i uslugu, tijesto sa aktivnim ugljenom je
pravo iznenađenje!











U povratku smo svratili do Belog u namjeri
posjete Labirntima zbog kojih smo i došli na Cres.
Izazovna cesta, podnevno sunce najtoplijeg dana do tada,
uspon,kamenjar, bili su protiv nas,
dok nas je glasna pjesma zrikavaca
ispratila sa otoka te smo završile dan
kupanjem u obližnjoj nam Crikvenici.
Labirinti su povod idućeg putovanja na Cres.
*Pozdrav od mene i moje kumpanije!










17:15 | Komentari (11) | Print | ^ |

utorak, 14.04.2020.

Svjetlo i tama










Odgovorna prema društvu, ali i sebi,
socijalno sam distancirana,
ali neka druga bića su mi se odlučila pridružiti.

















Indijanci vjeruju da sve ima dušu.
Šamanski bubanj je već neko vrijeme podrška mojoj.
Ovo je vrijeme da učvrstimo povjerenje u nju.

Oznake: šumska bića, rijeka, duša


11:25 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.