apolonov krug
subota, 24.10.2009.
MAJČINA SUZICA
sve na tebe još miriše mi
sve na tebe još podsjeća me
kantun svaki i kantunal i komo i armerun
i kamara i kužina i tinel i taraca i konoba
i skalina svaka i dvor i kala i crikva
i feral i leroj i cila riva vrbovačka slana
i škojić i mulić i šentada i đardin
mila mala biskupova iz dvora pinjatina o mâ o mâ
majčina suzica i majčina dušica na visoravni tvojoj
još na tebe mirišu mi i suze mi mame
tražim te usuzicama bisernim Marijinim
tamo gore na visoravni Noršičke Plješivice
o suzo moja suzice suzo radosnice
Gospina suzica posvuda razlila se
od Farosa tvoga rodnoga zlatnoga
preko mora modroga adrianskoga
i grada kamenoga alkarskoga
i grada bijeloga podno Sljemena
do visoravni smaragdne žumberačke
i sve na tebe podsjeća me
i sve na tebe miriše mi
o dušo moja dušice
šapni mi šapni
miriše li tako i u raju tvome nebeskome miriše li
o dobra moja dobra o mâ o mâ
MILI MOJI
Na blagdan Svi Sveti i Dušni dan sviću palin
i sa vama mili moji ćakulan
na komodi smišite mi se crnoj i tišite me
mama tata tata mama mili moji
pa mi dođe eto tako dođe
da zagrlin vas
i grlin vas grlin
pa proplakah od tenerece nižne meke
pa vas gledan na kantunalu na komu na psihi
pa gren po kamari po kužini po tinelu
po konobi po dvoru po vartlu
po skalinama po balaturi gren gren
pa vas išćen išćen
ma vas nigdi na vidiku nima mili moji
u auri od zlata zlatite se
i smišite mi se i tišite me
riči tepan vam nižne
volin vas volin
mili moji
na kadulju bor lavandu naranču mušćate
u koroni od zlata smišite mi se
mama tata
tata mama
mili moji
LEPTIROV LET
Kada bih samo mogla znati
koga si pogledom milovala posljednjim
dok si se sa svijetom opraštala ovim
je li to tata bio moj
ili su to djeca bila tvoja
ili neki drugi dragi tvoji
ili je to možda otok Hvar
modri smaragdni zlatni bio tvoj
o mama mama
sada smo svijeta dva
slike tvoje posvuda po domu
na komodi
na regalu
uz ruže
uz knjige
uz tatu
u okviru
zlatnu
modru
na komodi crnoj
umjesto tebe
žive
pričaju priče o tebi
plemice mila
šapuću da djeca se ne probude
pa šute
dugo šute
tuguju
plaču
od srca se smiju
pjevaju
umjesto tebe se kreću
i žive
žive
još uvijek žive
ipak žive
o mama mama
kada si se od svijeta opraštala tvoga
djeca neka nova
boje čokolade sunca i snijega
na svijet dolazila su
sada ništa više nije isto
svijet ovaj bez tebe više nije isti
ni djeca tvoja više nisu ista
od kada si nas ostavila
suza još nikako da se zakotrlja
samo ponekad
jecaj poneki se otme
krene pa stane
toliko se bol u grudima u grudu stisla
u danima koji tek čekaju
kako ćemo bez tebe
ljubavi mila
i dalje svijeta će biti
i dalje mam će biti
i dalje djece će biti
ali tebe mama više neće biti
tko umire sada na svijetu ovom
leptirov let tako je kratak
BONA ŠERA
Buona sera sinjora buona sera
bona šera šjora šesna bona šera
o tebi pensam giorno e notte rusulice rumena
koćeta i katriga puste sada su tvoje mila
i bagulina još uvik na te čeka plemice premila
bona šera cvite noćni bona šera
ala homo dinkice pinkice moja
ala homo šotobraco ća ća ća
od kamare do kužine do balature
od balature do kužine do kamare
ala homo vanka na ariju frišku mama
niz skaline do dvora pinjatina mola biskupova
ala homo do podankole i crikve
do rive popločane slane
ala homo uz škojić i mulić i vaporić
do đardina i šentade di palme lad prave
i di pisma cvrčka i barkarola se čuje
s ventulon i đelaton friškaj se i guštaj
sve dok bonašera cvitna noćna se ne otvori
dobra ti večer uzorita
ma te nima rusulice rosna
ma te nigdi više na vidiku nima nima
di si mi perlice moja di si
dica te išću tvoja na sve strane svita
ćeri tvoje tri i sin tvoj jedini
ma te nima mama ma te nima
a pari mi se ka da si ovdin sa nama
i ka da te jema mama
i intimela i kušin i pjumin i lancun
na ružmarin i lavandu i murtelu još uvik mušćaju
na komu smišiš mi se mila
ma mi fališ ma nam fališ
dici svojoj puno fališ
piano piano pianissimo pianississimo sarce moje
da srdašce sunašce zlatno iz sna ne probudin
buona sera signora bella buona sera
bona šera mama mila bona šera
srijeda, 21.10.2009.
lave story
i dalje mislima galopiraš mojim
iako tko zna gdje si i kako si
samo postole planinarske
na pragu kućnom
o tebi
lave story pričaju mi
i dalje životom upravljaš mojim malim
i samo bog zna gdje si i kako si
o mili
krletka
sliku poslao si mi dragu
u krletki malenoj mileni
oko srca zazeblo me
kad ugledala sam te u krletki žičanoj
i došlo mi je
krletku da otvorim
tebe na slobodu da pustim
al uplašila sam se mileni
da ne odletiš mi
pa sam krletku zatvorenu ostavila
i tako u ruci malenoj zgrčenoj
posvuda sa sobom nosila te
oprosti mi mileni
kose bijele
svaki put
kada ponovo ugledam te
kose crne lijepe sve bjelje su
da li ćemo duša jedna bijela biti
kada kose crne meke
kao duša
bijele budu
jesenište
u jesen života
kada zajeseni
kada zajesenim se
na jug
odletjet ću rodni
po jeseništu
po ječmištu
u travama mirisnim jesenskim
tragovima goveda
po mjestima iz šansona naših
tražit ću te
kad ugledaš pticu raskriljenu
na stijenu bijelu orlovu sleti
to mjesto iz šansona je naših
mlijeko do sitosti pit ćemo ptičje
jeseneći se
crveneći se
u travama požutjelim jesenskim
u jeseništu miomirisnu
grličica
kad iz grla zlatna
glas grleni gugutavi zakotrlja se
kao da grlicu grliš gugutavu grlenu
a ruralno r
grmljavina je strašna
i grmi grmi
i izvor je friški
i grgolji grgolji
i vrutak je vreli
i vrije vrije
i grličica je grlena
i grguće grguće
dok iz grla zlatna
kotrlja se kotrlja
rrrrrrrrrrr
mon chéri
grličica bijela
uz chanson d' amour strasnu
kroz eter
grleno zagugutala je
u bjelinu vinula se čednu
a ruralno
rrrrrrrrrrr
iz grla zakotrljalo se zlatna
kao lavina niz padinu snježnu
merci mon chéri merci
četvrtak, 15.10.2009.
Grad s iskrivljenim zrcalima
ljeto sam ovo Gospodnje barbi Dinku u Vrbosku na Hvaru otputovala
pobjegla od svega sam onoga što postalo je zrcalo tjeskobe i zebnje
kao da sam snagom zadnjom otvorila poklopac i iz lonca izletjela kipućeg
a pjesme o spleenu ostale su zarobljene zaboravljene u zrcalu tjeskobe
i sve je na otoku ovom biseru i na barbi Dinku bilo dobro i zdravo i hranjivo i mirisno
i bilo je morskih pjena i bota i bora i smole i cvrčka i sunca i zvona i pjesme barkarola
i rev magarca žedna i pas na lancu gladni i mujsa na skalini opet su me pozdravili
i zemlja vrela crvena suha i nebo čajno bez ijedne kapi kiše zagrlili me
i sve me to opilo omamilo i na Grad i zrcala tjeskobe zaboravila sam
barba Dinko čovjek od libra panodu i kašu kuha i pjate pere u kap
i na gomili kamenoj na suncu i buri i jugu suši ih i surfa na netu
o bože priblagi barba moj još i skype ima i s cijelim svijetom na esperantu čakula
ovdje na otoku sreće spoznala sam da život je putovanje s nizom pogrešnih tragova
i samo trag jedan je pravi i treba ga znati naći a barba moj kuntenat je i štakuntenat
ovdje sasvim sam zaboravila da igram šah sa smrću
ovdje na botma maestrala ne plivam za krhkom Madame Srećom
i ne slušam napjev iz kavanskog automata i glas pjevačice crne i jazz i mučnine nema
eh da mi je biti barba Dinko koji je davno ostavio iza leđa Grad sa zrcalima iskrivljenim
ovdje ne moram na valu sedmom na tikvama otploviti na pučinu života
ovdje trebam jednostavno ostati da bih na nebu sedmom bila
leptir na prste sletio mi je kao što je jednom Kjerkegeru sletio
pisati prestala sam jer ne treba pisati kada je praznik
kada se u Grad vratim i kada mi bude sasvim teško širom ću ormare otvoriti sve moje
da omami me miris lavande hvarske i onda ću kolačić dalmatinski u prošek umočiti
i buba mara ovčica sedmopjega na dlan će mi sletjeti i opet ću pjesme pisati
o barbi i otoku Hvaru i Bergmanu i otoku Faaro i Brelu i Gauguinu na otoku Hiva Oa
i tako će možda život moj naučiti svirati jazz
PRASKOZORJE LJUBAVI MOJE
ovo je jedno od onih praskozorja koja se tako dugo dugo čekaju
noćima čekaju danima sanjaju a onda se dogodi
praskozorje u srcu se dogodi
i onda se dogodi odjednom dogodi da više nisi sam i izgubljen
a visovi planinski nad tobom i u tebi zov ljubavi postaju
ovo je jedno od onih praskozorja koja se teško mučno rađaju
mladost zrelost život rađaju a onda se dogodi
praskozorje u tebi se dogodi
i onda se trgneš domovino majko i onda se trgnem
ja dijete tvoje u tebi zemljo i onda se probudim
srećom i ljubavlju i ponosom ispunjena u praskozorju ljubavi moje
i onda se dogodi odjednom dogodi kroz noć bijelu i zoru rumenu
da ljubav to je u praskozorju domovine moje
i onda se dogodi da sijevne i zatutnji da zagrmi i zatrese se
kao grom i tutanj zagrmi zatutnji zatrese se
i zabubnja kao bubnjevi kad zabubnjaju
i nevera u meni se dogodi sijeva grmi tutnji trese se
mir u meni uznemiri se drma se
nebo nad majkom zemljom raspuklo rastvorilo razlilo se
kao ljubav razlilo se
a visovi planinski a more adriansko
a doline plodne pitome a rijeke smaragdne
u bjelini i tišini djevičanski miruju
ovo je jedno od onih praskozorja do kojih se tako strpljivo puzi
kao puž pedalj po pedalj puzi a onda se od dna do vrha planine dopuzi
u praskozorje domovine moje
dok noć crna kao oblak vjetrom tjeran
iza vrhova planinskih u praskozorje odmiče
a naranča golema na nebu ljubavi gori
ovo je praskozorje moje ljubavi
ovo je proljeće moje ljubavi
ovo je ljubav moje ljubavi
jer ona u meni tu je jer ona u srcu to je
i ti zemljo majko i ti dušo duše moje
i ti lijepa naša u srcu tu si
u praskozorju ljubavi moje
u proljeće matere moje
RUŽA VJETROVA
Ruža vjetrova
tamo gore na vrhu Biokova gdje stijena do stijene se bijeli
i gdje Pjesnik kao dijete na stijeni sjedio je i more grlio je
ljubav se krili moja lepeće do neba raste na suncu i vjetru i na stijeni bliješti
spava mama gore pri gori na Mirogoju u Polju jedan
di črnbel popeva i di ćuk smrt navešća
spava ćaća na jugu na groblju malom gdje slavuj milo piva
i kak taubeka dva mi sretni smo bili
samo na Biokovu zlatnom mili moji zajedno su
tražim ih u suncu što prži u vjetrovima što pušu
u buri što na refule puše hirovitoj
na straži čekam da nevera prođe za mrtve molim se sve moje
kroz vjetrove mirisne čujem ih kako plaču smiju se dišu žive
u travama mediteranskim mirisnim grlim ih
u kadulji na kamenjaru gdje sunca puno ima mirišem ih
u dušici majčinoj u bosiljku i komoraču divljem u metvici u pelinu volim ih
duša je moja opet puna svi su dragi moji tamo na broju
s koljena na koljeno sve ih je više i više na krilima vjetrova mirisnih
s juga i sjevera s istoka i zapada doletjeli su na ruži vjetrova okupili se dragi moji
tamo gore na vrhu Biokova zlatna
gdje poslije Pjesnika i Pjesnikinja na stijeni sjedi bijeloj
i grli nebo i sunce i stijenu i more i gdje jubav se krili i lepeće
i do sunca i srca raste raste
VOLGA
Ovo je vrijeme kada emocije gore, plamte.
Opijena, naslonjena na dobrotu dragu tvoju pišem ti.
Mogla bih sada sve: Popeti se na visove naše, došuljati se tebi kao mačak u čizmama,
čvrsto te zagrliti i ostati tako dugo sve dok mi ne protepaš baritonom divnim mekim:
Ugušit ćeš me! - i ne nasmiješ se smiješkom ranjivim dječačkim koji me odmah razoruža,
a ja te naglo, isto onako kako sam te zagrlila, iz zagrljaja puštam.
Sve sada glazbi je podređeno, a mir hranjivi, mirisni koji me obavija i nemir koji se tek budi u meni i buja sada treba pomiriti.
Na Volgu tvoju voljenu mislim o kojoj i dalje snivaš.
Ako nikada ne zaplovimo rijekom našom, ona će ipak biti zauvijek naša.
U svijetu moralno praznom, poraznom i pokvarenom što drugo duša osjetljiva i da uradi nego na Volgu smaragdnu da pobjegne?
Samoća ta strašna, silna, egzistencijalna gotovo te već cijeloga zatrpala i ne da ti da diše.
Kada me nazoveš, protepat ćeš mi onako kako samo ti to znaš: Dobroto moja!
O, dobroto moja, neka te Bog blagoslovi dragi!
Glazba me potresa i plače mi se i smije i strašno, strašno mi nedostaješ.
I dovoljno bi bilo nazvati te i glas tvoj raskošni rasni prosuo bi se nemirom mojim
i vatre ugasio razbuktale.
Hoćeš li sa mnom na Snježnik ići?
I hoćemo li ljeto ovo na Krnska popet se mirna, topla jezera na Alpama
Tamo gore visoko između neba i zemlje gdje žar alpski s dobrodošlicom dočekuje nas
I gdje u sred kolovoza rododendroni na snijegu smiju nam se stidljivi rumeni?
Tamo je bio i Henry i tamo u koljeno teško je ranjen, a Henry nije volio rat ni ubijanje.
I tako je željno mir sanjao, baš kao i ti.
Znaš: Kada bi nam svaki dan bio raj, onda ne bi znali više prepoznati raj.
I znaš: Volim te s teretima svim tim koje tako nepotrebno plemenito uprtio si na pleća
i tako uporno tvrdoglavo, a tako teško ih nosiš.
I volim te s osjetljivostima svim tim tvojim pa i taštinama i ponekad ponekim nenamjernim okrutnostima (ne zamjeri mi previše na iskrenosti).
I volim te sa stanjima svim tim tvojim depresivnim i strahovima pomalo paranoičnim (opet te nježno molim da mi ne zamjeriš na iskrenosti).
Takvi su zapravo ljudi i umovi svi veliki. Nema čovjeka koji tisuću puta nije klonuo.
Ustani i kreni ! Do Volge i snjegova Kilimandžara idi!
