DRUŠTVO ŽRTVOVANIH HRVATSKIH PJESNIKA (preporučam pročitati)

13.12.2013.

Andrija Radoslav Glavaš
-pedeset godina poslije



U Vjesniku, na prvom javno obznanjenom popisu vješanih i strijeljanih među inim žrtvama nalazio se i Andrija Radoslav Glavaš, rođen 29. listopada 1909. u Drinovcima u Hercegovini.

Iz objavljenog dokumenta moglo se zaključiti da je ovaj franjevac hercegovačke provincije, koji je tijekom rata imao boravište u Zagrebu, osuđen na smrt zbog pripadnosti ustaškom pokretu i zbog suradnje s okupatorom, te da je po brzom postupku ubijen 27. svibnja, dakle svega devetnaest dana poslije pobjedničkog ulaska u Zagreb one, u vojnom smislu marginalne srpske jedinice koja premda posve nesposobna da osvoji Zagreb, bijaše odabrana za tu spektakularnu ulogu čim je partizanima postalo jasno da je Zagreb proglašen otvorenim gradom, te da od prijetnje obranom na "Liniji kralja Zvonimira" ne će biti ništa. Čin "oslobođenja" morao je nužno imati u sebe ugrađen i mehanizam ne samo vojnu snagu nego i svekolikog poniženja Hrvatske i Hrvata.

Onima koji znaju kakve je vojne moći bio X. zagrebački korpus, pritom elitno opremljen i odjeven u odore savezničke vojske, odmah je jasno da je spomenuta jedinica partizanskih adrapovaca bila odabrana upravo zbog svoga nacionalnog sastava:
taj je čin imao demonstrirati kako glavni grad Hrvatske upravo srbijanskim borcima, dakle braći iz Srbije, mora biti zahvalan što će konačno osjetiti magiju slobode, a istodobno i kraj jednog strašnog rata.

Umjesto da prestane kucati na vrata jer Drugi svjetski rat u Europi, završio 9. svibnja, hrvatska je smrt upravo tih dana s novom žestinom opet zveknula zvekirom na vrata mnogih koji nisu napustili Zagreb duboko uvjereni da se nisu ogriješili ni o kakve moralne zasade i da pripadaju među pravednike i nedužne.

Među takvim naivnim nesretnicima bio je i fra Andrija Radoslav Glavaš Buerov, koji se početkom tridesetih godina počeo javljati na stranicama književnih glasila, da bi tijekom rata uza sve obveze što ih je imao u Ministarstvu bogoštovlja i nastave doktorirao na temi iz suvremene hrvatske književnosti, te da bi istodobno živom djelatnošću postao jedno od najuglednijih kritičkih pera hrvatske književne kritike ratnog razdoblja.

Na pitanje zašto nije pobjegao kao što su pobjegli mnogi drugi, jednako nedužni, ne mogu odgovoriti, ali u toj odluci i činu mogu dešifrirati dva, možda tri razloga.

Prvi je osobno Glavašovo uvjerenje da se baveći pitanjima bogoštovlja i nastave nije o ništa ljudsko ogriješio; drugi da je pišući tijekom rata o hrvatskoj književnosti radio nešto posve legitimno što zacijelo ne potpada pod ratne zakone i ne predstavlja krivnju takve vrste da mu zbog nje mora pasti glava.

Možda je postojao i treći, dosad nedovoljni isticani razlog. Naime, Glavaš je krajem travnja 1945. objelodanio u novinama koje su se posve tautološki zvale Novine članak "Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu" u kojem je neuvijeno opisao zločin što se zbio u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu. Taj su zločin partizani krili, ali kad je sve izišlo na vidjeloi, komunisti su tvrdili da je to urađeno zato što je širokobriješki samostan bio pretvoren u tvrđavu iz koje se napadala miroljubiva narodnooslobodilačka vojska.

Ne skrivajući ništa od onoga što je znao, a u svezi s počinjenim zločinima znao je sve, Glavaš je to potanko,vehementnim stilom nekog novog Jeremije, obznanio hrvatskoj javnosti upozoravajući s kim će Hrvatska imati posla i neka zato nitko ne gaji lažne nade u širokogrudna obećanja komunističke propagande.

Čini se da je treći razlog ostanka u Zagrebu fra Radoslava Glavaša Buerova zapravo duboko moralne naravi. Naime, sve je vjerojatnije da nije želio izbjeći sudbinu koja je pogodila njegovu redovničku braću i zato je ostao u svojoj privremenoj kustodiji u Franjevačkom samostanu na Kaptolu među braćom iz provincije sv. Ćirila i Metoda čekajući da i po njega dođe ona "sestrica smrti" o kojoj je pjevao sveti Franjo.


Iz cjeline KRVAVI THERMIDOL
(uz Glavaša autor govori o Zlatku Milkoviću, Ivanu Softi, Vinku Kosu i Jerku Skračiću)
Druga cjelina: TAOCI
(Rudolf Habeduš Katedralis, Savić Marković Štedimlija, Zvonimir Remeta, Jeronim Korner)
Treća cjelina: APATRIDI
(Joze Kljaković, Ivo Huhn, Marijan Mikac, Jožčenko, Viktor Vida)

Branimir Donat: DRUŠTVO ŽRTVOVANIH HRVATSKIH PJESNIKA, Zagreb, 1998.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.